Tko će pobijediti na izborima? Ove jeseni to me često pitaju, s nekom neobičnom gorljivošću, (meni) poznate i nepoznate osobe, predmnijevajući valjda da kao politički analitičar mogu pridonijeti davanju točnoga odgovora. Znatiželjnike pokadšto razočara moj odgovor, s obzirom na to da očekuju jasnu projekciju, i to onu koja im je i samima na umu. Pritom pokušavam na njihovim licima, u tonu i sadržaju govora razabrati osnovni razlog zbog kojega im je to pitanje tako važno. Uočavam svašta: strast promatrača uzbudljivoga nadmetanja, potrebu da se potvrdi pretpostavka kako će prevladati opcija koju podržavaju, nadu da će nakon povoljnoga otpetljavanja izbornoga čvora stvari kod nas krenuti nabolje, ali izgleda mi da njihov interes za ishod izbora osobito pokreće – strah.
Po naputku futurologa
Napori vodećih političara da ustraše svoje pristalice pobjedom „kriminalne“ ili „zločinačke“ organizacije, „zle pošasti gore od Sanadera“ (Zoran Milanović) ili „prikrivenih boljševika koji ne vole Hrvatsku“ (Tomislav Karamarko), dakle trijumfom drugih koji znače pakao, postigli su posljednjih mjeseci nemali učinak. Mnogi inače kritični građani već su odlučili dati glas „našima“ kako na vlast ne bi došli/ostali „njihovi“. To nije jedini rezervoar straha: velik interes obične čeljadi za ishod predstojećih izbora treba povezati sa strahom od budućnosti ovoga društva uopće, pa time i njih i bližnjih. Riječ je o bojazni od sutrašnjice u kojoj će i dalje biti taoci cinične politike odnosno ove ili one ili pak cjelokupne političke „elite“. Čak i neki ideološki zagriženi odnosno voljni da izborno opredjeljenje opet usko povežu s političkom biografijom svoje obitelji u iole smirenijem razgovoru priznaju kako se plaše budućnosti u kojoj će društvo i dalje biti izloženo dominantno nesposobnoj i kvarnoj politici različitih boja.
U svemu tome ima nešto dobro: našijenci se još uvijek brinu za budućnost društvwa; ona bi bez toga zanimanja - newyorški grafit: „Sutrašnjica se ukida zbog nedostatka interesa“ - na neki način, kao uređenje zajednice u vremenu koje dolazi, prestala postojati. Za budućnost se kao građanin brinem i ja, pa unatoč izborne neizvjesnosti pokušavam koristiti trošne alate razuma da se barem malo približim davanju odgovora na intrigantno pitanje s početka. Pritom sam itekako svjestan da su uspješna prognoziranja razvoja političkih i društvenih zbivanja kod nas dali tek rijetki. Jedan od takvih bio je Josip Županov koji je primjerice u intervjuu tjedniku Danas u kasno ljeto 1989. (naslov: „Može biti gore“) ustvrdio da će 1991. za Jugoslaviju biti „godina raspleta“ i da „s vrlo velikom vjerojatnošću možemo očekivati regresiju i represiju“.
Odrednice svoga pristupa analizi budućih zbivanja Županov je izložio početkom 1995., u tekstu koji je s naslovom „Pogled u kristalnu kuglu: sociološka mora“ objavljen u studiji „Poslije potopa“. Smatrajući da budućnost nije potpuno neprozirna, velikan naše sociologije koristio je naputak futurologa prema kojemu se promišljanje budućega razvoja društva sastoji u „linearnoj ekstrapolaciji postojećih trendova, uz pretpostavku da će se oni nastaviti i u budućnosti nepromijenjeni“. Na osnovi toga, pri analizi mogućih ishoda ovih izbora treba uzeti u obzir vjerojatnoću održavanja trendova, i to kako političkih tako i širih, društvenih, s obzirom na očitu međupovezanost (razvoja) politike i društva u suvremenoj Hrvatskoj. Politika u uvjetima duboko usađenoga političkoga, klijentelističkog kapitalizma dominantno intervenira u društvo odnosno parazitira u njemu, a s druge strane akteri na vlasti kod nas uglavnom bivaju od birača kažnjeni zbog teške ekonomske i socijalne situacije, pa treba očekivati da će se održati mnogi dosadašnji trendovi vezani za izbore kod nas.
Da je ekonomska i društvena situacija kod nas već predugo tegobna i ne treba posebno obrazlagati. Male stope rasta BDP-a u posljednja tri kvartala, u uvjetima razmjerno povoljnoga stanja međunarodnoga ekonomskog okoliša, ne daju osnovu za zaključivanje da je svekolika kriza prevladana u posljedicama, pa svakako ni u uzrocima. Dionici Milanovićeve administracije će vjerojatno najviše zbog propuštanja strukturnoga rješavanja non-stop krize biti sankcionirani, pa i od nekih skupina koje su im doskora davale razmjerno veliku potporu. Prema rezultatima istraživanja, sadašnja državna vlast je prema kriteriju dobi osobito nepopularna među mladima kao zapravo najvećim gubitnicima tvrdokorne krize u Hrvatskoj (statistički pokazatelji o velikoj raširenosti nezaposlenosti među njima, iseljavanju iz zemlje i slični su dramatični). Također, kada koalicija lijevoga centra veleplakatima i na druge načine upozorava „Ili rast ili bolni rezovi“ ona izaziva nezadovoljstvo i mnogih obrtnika i drugih poduzetnika koji su zagušeni fiskalnim i parafiskalnim nametima. Takvim porukama Milanović i suradnici idu na živce i nemalom broju drugih pripadnika srednjega sloja sklonih da se zbog zdrave budućnosti strukturne reforme provedu što prije, pa ma kako će bolno biti (što se s time više odugovlači bit će bolnije) rezanje truloga ekonomskog i drugoga tkiva.
Od političkoga resantimana navedenih i drugih skupina ipak neće najviše izravno profitirati Domoljubna koalicija predvođena baš strankom koja je znatno više od drugih „zakuhala kašu“ ekonomske i društvene krize. Naime, mnogi mladi i drugi nezadovoljnici neće izaći na izbore, dok će se drugi vjerojatno uglavnom odlučiti za neki treći politički proizvod iz ponude koja je ovaj put razmjerno bogata. U nekim izbornim jedinicama (prva, treća, deseta…) ta je ponuda prema akterima i programima privlačna desecima tisuća građana, što znači da će stranke i koalicije treće opcije unatoč izvjesnom održanju trenda velikoga broja „propalih glasova“ (kumulativno) vjerojatno ipak osvojiti nešto više od 12 mandata (najviše toliko im je prije nekoliko dana predvidio ekonomist Vuk Vuković u jednoj od svojih instruktivnih analiza nastupajućih izbora). Od odljeva birača koalicije lijevoga centra posredno će se pak okoristiti desni politički blok, kojemu prema anketama potpora stagnira, ali na ranije dosegnutoj razmjerno visokoj razini, budući da će vjerojatno osvojiti više glasova i mandata od najopasnijega suparnika. Time će Karamarko i njegovi dobiti šansu da uspostave parlamentarnu većinu.
Politički trendovi prisutni u duljem razdoblju također su povoljni za HDZ. Prvi je trend održanja čvrste jezgre biračke potpore za tu stranku: ona je čak na izborima 2011., kad je bila najslabija i najosramoćenija korupcijom, s dva manja partnera osvojila gotovo četvrtinu biračkoga tijela i 43 zastupnička mjesta. Dakle, birači HDZ-a su dosad „svojima“ bili vjerniji i spram vodstvu stranke manje kritički raspoloženi nego birači ijedne druge političke organizacije kod nas. Drugi trend pokazuje da ta stranka gubi izbore (do sada samo dva puta) isključivo kad je prisutno veliko nezadovoljstvo u javnosti posljedicama njezina vladanja; HDZ do sada nije izgubio izbore kad se natjecao kao oporbena stranka. Treći trend upućuje da na izborima kod nas češće uvjerljivo pobjeđuju (npr. koalicija SDP/HSLS 2000.) savezi stranaka koji dominantno „pokrivaju“ svoju stranu političkoga prostora i dio centra, što je Karamarkova stranka postigla kroz veliko okupljanje malih stranaka desnice i dviju stranaka desnoga centra (HSLS i HSS) u Domoljubnu koaliciju. Četvrti trend odnosi se na okolnost da je HDZ snažniji na terenu, pogotovo u manjim gradovima i selima, od drugih stranaka, odnosno da tako snažno računa na svoju veliku organizacijsku mrežu da je vodstvo stranke čak amnestiralo od grijeha prepisivanja diplomskoga rada glavnoga pauka te mreže. Naposljetku, HDZ-u ide u prilog trend razmjerno dobrih rezultata (američka poslovica: Ništa tako ne uspijeva kao uspjeh) koje je u sinergiji s brojnim partnerima postigao na različitim izborima u posljednjih nekoliko godina, poglavito pobjeda na predsjedničkim izborima.
Ljevica je slabija nego 2011.
Navedeni trendovi, iako uglavnom s obrnutim učinkom, vrijede za SDP. Partija se znatno manje od svoga glavnog suparnika u posljednjih dvanaestak godina pokazala sposobnom održati čvrstu jezgru svojih birača, inače, u usporedbi s drugima, prilično kritički nastrojenih. Primjerice, na izborima 2003. SDP je dobio samo 19,1 posto glasova i 29 zastupnika iako je u posljednjoj trećini mandata koalicijska vlast na čelu s Ivicom Račanom polučila neke uspjehe, najviše u konsolidiranju demokracije i prevladavanju ekonomske krize. SDP je dosad izgubio svake izbore kad je bio na vlasti. Nadalje, vodeća koalicija lijevoga centra je slabija nego prije četiri godine (nedostaje IDS, a iz njenoga krila je zapravo najviše došao ORaH i Uspješna Hrvatska), pa ne pokriva sasvim ni lijevu stranu političkoga prostora, a na centru je slabija nego prije četiri godine. Milanovićeva stranka uglavnom nije bila uspješna na izborima u posljednje dvije i pol godine. Također, SDP je od početka 2012. do danas slabo djelovao u političkoj bazi: nije izvukao pouke iz propusta u prvih nekoliko godina prošloga desetljeća kada mu ni veliko iskustvo Račana nije pomoglo da realizira bitne aktivnosti izvan obnašanja državne vlasti.
Iako neki komentatori ocjenjuju kako ovi izbori znače povratak u 2007. godinu, ocjenjujem izglednijim da će oni više nalikovati na izbore četiri godine prije toga. Kampanja je po manje-više sličnoj kvantitativnoj zastupljenosti oglašavanja vodećih aktera sigurno sličnija toj iz jeseni 2003. nego zloglasnoj kampanji vođenoj u drugoj polovini 2007. Sjećanje blijedi, ali ne smije se zaboraviti kako se tada HDZ predvođen Ivom Sanaderom razbacivao novcem najviše izvučenim iz javnih poduzeća (vidi: afera Fimi Media). Prema rezultatima istraživanja televizijskih spotova koje smo proveli Suzana Kunac i ja, Sanaderova stranka je koristila 18 različitih spotova (SDP 11) koji su u ukupnom trajanju emitiranja stranačkoga oglašavanja na Hrvatskoj televiziji sudjelovali sa čak 52,7 posto vremena (SDP-ovi samo 18,3 posto). Nalazi istovrsnoga istraživanja provedenoga prije izbora 2011. pokazuju kako se u pogledu političkoga oglašavanja i troškova kampanja trend promijenio u toj kampanji, kada je HDZ rabio osam različitih spotova (Kukuriku koalicija četiri) i sudjelovao s 36,1 posto (Kukuriku 29,1 posto) u ukupnom trajanju emitiranja stranačkoga televizijskog oglašavanja. Sudeći prema dosadašnjem tijeku kampanje, u njoj će HDZ i druge stranke potrošiti još manje novca nego 2011. godine, što treba povezati s nedostatnim sredstvima (u krizi i velike stranke plaču) i strategijom kampanja koja je više nego ranije usmjerena na izravno komuniciranje (brojni skupovi, česti susreti s biračima i slično), ali i uspješnim zakonskim reguliranjem financiranja predizborne promidžbe. Zbog trenda smanjenja troškova oglašavanja i s obzirom na nedostatak komunikatora Sanaderova kalibra – Karamarko mu je u tome tek do gležnja, a Milanović otprilike do koljena – ova kampanja ne nalikuje odviše na onu 2007. godine. Što je za društvo i bolje, jer je ta kampanja gotovo sve (HDZ se njome itekako okoristio jer je najviše tako prigrabio vlast) u ovoj zemlji u mnogo čemu jako skupo koštala.
Ponešto se još može promijeniti
Dakle, ne idu baš svi trendovi vezani uz izbore 8. studenoga u prilog HDZ-u i saveznicima. Većina trendova ipak daje barem „malo vitra“ u njihova jedra. Do izbora je ostalo još desetak dana pa se ponešto u međuvremenu može promijeniti, ali je razvidno da Karamarko ima velike šanse da postane novi premijer. Vjerojatno će mu nedostajati ruku za formiranje saborske većine, ali će se nekako (u takvim dogovorima je znatno vještiji nego u javnim govorima) već dogovoriti s određenim političkim trećepozivcima ili čak svježim puritancima.
Karamarkov hiperaktivni suparnik pak ima znatne šanse da se i unatoč poraza na izborima zadrži na čelu SDP-a, budući da koalicija kojoj je na čelu neće pretrpjeti hametičan poraz. Vjerojatno će dobiti potporu razmjerno velikog broja građana, uz ostalo zbog nekih dobrih rezultata i poteza i zbog straha lijevo usmjerenih birača od povratka „kriminalne organizacije“ na vlast. I u tome je moguće sagledati važan trend: Ivica Račan je unatoč porazu na izborima ostao šef socijaldemokrata. Samo je on, za razliku od svoga nasljednika, obnovio trend suradnje između vođa različitih političkih snaga. Prekidanje toga trenda, za što najviše treba okriviti baš Milanovića i Karamarka, posebice treba zabrinuti sve kojima je ipak manje stalo do toga tko će pobijediti na izborima nego do odgovora na pitanje svih pitanja: Kako riješiti velike i ružne probleme ove male i lijepe zemlje?
>>Dragi Zuppa, zar doista misliš da opet treba "začepiti nos" i glasati "za naše"?
>>Oteo HDZ-u Angelu Merkel i podigao šaku u zrak: Sve više podsjeća na Sanadera u kampanji 2007.
aj_ća..kako neutralan..deklarirani ljevičar..