Što je to danas angažirani teatar? I želi li publika koja plaća ulaznicu doista i gledati političko kazalište koje, čim je političko, nudi neke stavove, ideje, opredjeljenja. Može biti lijevo, desno, može biti negdje u sredini (gdje bi trebalo biti najsigurnije), a može otići i u ekstreme (to je put koji hrani medije, ali može odvući u propast). U hrvatskim kazalištima politički angažirani teatar nije nepoznanica. Doduše, nekim se nimalo političkim predstavama metodom “usta na usta” pokušala utjerati stigma antiislamizma iz tko zna kakvih inkvizicijskih pobuda.
U riječkom HNK, u kojem su svojedobno paradirali talijanski fašistički prvaci, cijelu se godinu istjerivao hrvatski fašistički gen, a poznato je da posao egzorcizma nije za svakoga… Bivša Jugoslavija još je uvijek lukrativna roba na ovim prostorima pa “jazavci” i dalje sanjaju o tome kako bi bilo da “kerempuhe” pospreme u ropotarnicu povijesti. Pojavila se u Osijeku čak i netipična predstava o Domovinskom ratu – “260 dana”, po tekstu Marijana Gubine i u režiji Dražena Ferenčine. Riječ je o projektu koji je postao kazališni hit potvrđen i nagradama na Marulovim danima u Splitu. Izgledan je i daljnji život ove predstave koja o Domovinskom ratu ne govori s pozicije haaških istražitelja i koja bi u hrvatskom teatru mogla imati onaj učinak koji u bosanskom ima predstava „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“. Riječ je o predstavi nastaloj na tekst Abdulaha Sidrana (i s velikim Emirom Hadžihafizbegovićem u ulozi amaterskog dirigenta koji želi napisati simfoniju o Drini) Kamernog teatra iz Sarajeva koji nije utihnuo ni u vrijeme najžešće opsade Sarajeva kada su se u brdima iznad tog grada šetuckali manekeni velikosrpske politike poput novokomponiranog europejca Aleksandra Vučića. Zanimljivo je da je ta predstava u Hrvatskoj gostovala samo u HNK Split, a jako bi se dobro uklopila u temu o fašizmima iz našeg sokaka.
I da. U vrijeme kada čak i papa vodi rat protiv kapitalizma i kada se Grčka bori s državnim bankrotom (ne bi joj bio prvi u povijesti), kada su deseci tisuća hrvatskih građana blokirani pa im banke oduzimaju imovinu uz pomoć specijalaca, kako je hrvatski teatar reagirao na tu moralnu kataklizmu? Mlako, mlako. Čak se i Filozofski teatar mladog filozofa Srećka Horvata, koji je prema urbanoj legendi spojio jet-set ljevičare Alexisa Tsiprasa i Yanisa Varoufakisa, odvijao u buržujskom okružju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a ne na ruševina tvornice Kamensko.
Ipak, jedan teatar nije zaboravio na vrijeme u kojem djeluje. Histrioni u slavljeničkoj sezoni u predstavi “Diogeneš” Tituša Brezovačkog feralovski jetko napadaju hrvatske nedodirljive “skupljače perja” koji vladaju Hrvatskom. Ima političkog stava čak i u “Marijana kabareu” u kojem zanosna Marija Borić pjeva stare šlagere po izboru Nine Škrabe, odajući počast i velikom hrvatskom pjevaču Andriji Koncu o kojem bi progonitelji hrvatskog fašizma isto mogli reći koju. Tu je i histrionska predstava “Ne plaćamo! Ne plaćamo!” koju je Ivica Kunčević režirao po komadu talijanskog nobelovca Darija Foa. A Fo, borac protiv potrošačkog društva i materijalističkog fašizma, priča o deklasiranim likovima, a kao da priča o hrvatskim tranzicijskim sirotanovićima. Koje većina hrvatskih kazalištaraca prešućuje.
>> Michela Houellebecqa patološki ne vole kukavice, nepismeni i neinteligentni
