Rođeni Križevčanin još je kao učenik zagrebačke realne gimnazije prijavio niz patenata za koje su se grabile tvrtke i ulagači širom Europe. Marcel je osmislio dinamo, žiroskop i transformator za rudarske lampe. Nažalost, njegov životni put prekinut je na pragu punoljetnosti na ruskoj fronti 1915. godine. Dinamo postoji u Kirgistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu, ima ga u Tirani, Minsku, Českim Budějovicama, Pančevu, Kijevu, Bukureštu, Moskvi i Mahačkali. Postoji čak i u srcu Teksasa u Houstonu pa i u velškom gradu Cardiffu. Pravo da se ponosi svetim imenom Dinamo prije svih imaju Zagreb, u kojem znamo klub takva imena i postoji, i Križevci, grad u kojem takav klub nikad nije postojao. Baš kao ni NK Žirokompas, Mali transformator ili, recimo, Variometar. A da se htjelo, moglo se klub s punim pravom baš tako nazvati u čast jednog od najvećih sinova grada na južnom ishodištu kalničkog prigorja.
Glavni je junak ove priče "umno čudovište", Križevčanin čije ime povezuje i famozni dinamo i Križevce, a usput i Zagreb.
Marcel pl. Kiepach od Haselburga rodio se 1894. kao jedini sin veleposjednika i narodnog poslanika Josefa i Marthe Kiepach pl. Haselburg, rođene barunice Locatelli pl. Schönfeld i Eulenburg. Ime je dobio po djedu, prvom križevačkom Kiepachu. Marcel je u Križevcima odrastao i završio pučku školu, a zatim je upisao realnu gimnaziju u Zagrebu. Jedva da je zašao u 16. godinu života, a već je nadaleko bio poznat po izumima koje je patentirao u nekoliko europskih država. Agramer Zeitung nazvao ga je "umnim čudovištem", čudom od djeteta. Narodne novine opisale su ga kao tihog i skromnog đaka, zamišljenih, melankoličnih očiju. Uvijek je bio tako ozbiljan, kao da mu smiješak i ne može preletjeti preko lica.
O Marcelu su tadašnje novine pisale jer se gradom pročulo da je taj mirni, tihi đak zagrebačke realke predao patent na "dva znamenita iznašašća i da se pariške, bruseljske i berlinske agenture otimaju koja će većim ponudama privabiti mladog Marcela u svoj trgovački krug". Belgijci su mu za prava na izum nudili 50.000 franaka na ruke i pet posto čistoga dobitka dok živi. U Francuskoj se javio milijunaški konzorcij koji bi s najvećom spremnošću financirao njegove izume. U Njemačkoj je mogao birati tvornicu s kojom će poslovati.
Mladi je Marcel još 16. ožujka 1910. u Berlinu patentirao žirokompas. Riječ je o uređaju za daljinski prijenos pokazivanja otklona brodskog kompasa, na koji ne utječu ni magnetske sile ni željezno okruženje broda. Doduše, kad je ušao u ured, službenici se nisu mogli načuditi kako je gospon otac poslao dječačića s patentom u daleki svijet. Mali ih je Marcel jedva uvjerio da je on autor patenta.
"Meće slova u pleh"
Dvije godine poslije Kiepach je u Parizu patentirao i dinamo, stroj za rasvjetu svih vrsta vozila – kočija, automobila, omnibusa i željezničkih vagona – a električna energija proizvodila se njihovim kretanjem. Nedugo zatim Marcel je Carskom patentnom uredu u Berlinu prijavio i treći izum – strujni prekidač za rendgenske aparate na principu tlaka plina. Usput je s poznatim konstruktorom Heinrichom Weilandom osmislio i mali transformator za niski napon. Uređaj je proizvodio niski napon za rudarske i zubarske svjetiljke i motore aparata za masažu. Majci za ljubav Marcel je osmislio držač za čitanje knjiga kako se umorna navečer u krevetu ne bi morala mučiti s okretanjem stranica. A podnio je i zahtjev za patentiranje postupka za namatanje svitaka na zatvorenim okvirima.
Gradski muzej u Križevcima brižno čuva opsežnu prepisku iz koje se može vidjeti da je Marcel radio na konstruiranju različitih električnih naprava – jednofaznog i istosmjernog motora, bifilarnog mosta, variometra i čitavog niza mjernih instrumenata. Pokazivao je i zanimanje za magnetizam, akustiku i prijenos zvučnih signala. U muzeju se nalazi i bilježnica sa 130 listova izračuna, crteža, nacrta, formula i drugih olovkom ispisanih zabilješki te fotokopije pisama koje je devetogodišnji Marcel slao ocu. U jednom od njih doslovce piše: "Preko nedjele i četvrtke radim jednu novu mašinu koja meće slova u onaj pleh."
Izgleda da je sve što je dotaknuo Marcel pretvarao u zlato. Izvrsno je crtao, svirao je glasovir i violinu. Naučio je strane jezike, a čitajući tehničke časopise, zainteresirao se za tajne elektrotehnike. Na obiteljskom imanju proučavao je suvremene poljoprivredne strojeve na parni pogon. Strojevi su ga privlačili više od konja i kočija iako se znatiželjno zavlačio u kovačnicu i radionice na gospodarstvu, zapitkujući majstore čemu što služi i zašto. U kući je rastavio i nanovo sklopio sve satove i svaki drugi mehanizam koji bi mu dospio u ruke. U Zagrebu se Marcel posebno zagrijao za tajne magnetizma, električne struje, akustike, prijenosa zvučnih valova, za motore i transformatore. Roditelji su ga podržavali, kupovali su mu stručne knjige i davali novac za izradu patenata. Poslali su ga i na svjetsku izložbu u Bruxelles. Vidio je i letački miting u Lilleu, obišao postrojenja Zeppelina u Friedrichshafenu i najveću postaju za bežičnu telegrafiju u Nauenu.
Premda je bio odličan đak ,Marcel bi danas imao velikih problema s upisom na fakultet. Patente je, doduše, sipao kao iz rukava, ali je zato iz matematike jedva izvukao dvojku, baš kao i iz vjeronauka. Četvorke je nanizao iz njemačkog, kemije, higijene i gimnastike, ali je barem iz fizike bio izvrstan. Marcel je htio poći tragom Nikole Tesle i studirati elektrotehniku u Grazu, no tata Josip mislio je na obiteljski posjed pa je svog nasljednika poslao prvo na Gospodarski institut sveučilišta u Haale an der Saale u Njemačkoj, a potom na Šumarsku akademiju u Beču. Tek potom uspio je Marcel upisati elektrotehniku u Charlottenburgu u Njemačkoj.
Pucanj u srce
No školovanje nije dugo potrajalo. Nakon što je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu Gavrilo Princip ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda, u Marcelu je proključala plemenitaška krv. Istoga se dana prijavio kao ratni dragovoljac. Unovačen je u 5. U1 pukovniju i nakon vojne obuke u Varaždinu, Holicsu i Brucku na Leithi poslan na rusku frontu. Ispunjen domoljubnim zanosom, dobrovoljno se javljao u opasne patrole. Bio je primjer hrabrosti, jedan od najboljih, ponos pukovnije.
Marcel je stoga ubrzo unaprijeđen u zastavnika i odlikovan srebrnom medaljom za hrabrost. Sudjelovao je u raznim bitkama kod vojnog nadvojvode Josefa i vojne postrojbe Woyrsch, kao i u pobjedničkim pohodima u Lubinu, Ivangorodu i Varšavi. No onda je najprije 12. kolovoza usmrćen konj na kojem je jahao, a sljedećeg je dana i sam pao na bojnom polju. Poginuo je kod Stasina kao patrolni zapovjednik. Usmrtio ga je neprijateljski Slaven pogodivši ga ravno u srce, pisalo je u vojnom izvješću. Pokopala ga je njegova eskadrila u parku dvorca Sabnie pokraj Sokolowa. Dvije godine poslije posmrtni ostaci prevezeni su u Hrvatsku vlakom, uz pratnju jednog vojnika. Tijelo je bilo izloženo na odru u obiteljskom dvorcu, a pogreb je obavljen 20. siječnja 1917. na križevačkom groblju.
Mladić koji se mogao proslaviti mnogim velikim djelima ubrzo je pao u zaborav.
Posljednja zabilješka izašla je o njemu 1925., u godini kad se slavila tisućita obljetnica krunidbe kralja Tomislava. Njegovo ime zapisano je na 131. stranici edicije "Znameniti i zaslužni Hrvati 925.- 1925." Nestali su i brojni njegovi izumi.
Neki smatraju da su ukradeni, drugi misle da su ušli u masu kojom su saveznici nakon završetka Prvog svjetskog rata konfiscirali patente državljana Austro-Ugarske Monarhije. Nakon Drugog svjetskog rata i preostali su Kiepachovi ostali bez ičega, no uspomena na njih i danas se čuva u Gradskom muzeju u Križevcima.
