Neizrecivo je deprimirajuće u šestom desetljeću života shvatiti da je sve ono kako su te odgajali i sve čemu su te učili bilo potpuno pogrešno. Jesam li produkt disfunkcionalne familije ili je njene odgojne planove disfunkcionalnim učinilo vrijeme? Mislim da sam prestar da sada počne tragati za odgovorima kad je ionako previše pitanja koja neću stići postaviti. Uglavnom, učili su me da je obavezno biti pristojan, što se danas tumači kao slabost. Inzistirali su na tome da poštujem starije, da im se ustajem u vlaku, tramvaju, autobusu, a ispalo je da ih trebam gaziti bez milosti čim napune pedesetu.
Učili su me da budem iskren i pošten, spreman pomoći drugima, a u kontinuitetu se pokazuje da laž, pokvarenost i sebeljublje sada znače ambiciju do uspjeha. Tvrdili su da ako kvalitetno i tiho radim sve što radim da uspjeh neće izostati i da će svi vidjeti moje vrijednosti, da bi gledao oko sebe zle neznalice kako galame i osvajaju društvene vrhove. Govorili su mi da je bog ljubav i svetost, da bi mi se otkrilo kako je on tek potpis na ugovornoj obavezi dviju uzaludnih institucija i visina apanaže koja iz mog otječe u džepove njegovih ilegalnih zemaljskih zastupnika. Tvrdili su mi da, unatoč svemu, pravda na kraju uvijek pobijedi. Pokazalo se da pravda ne samo da ne pobjeđuje nego je nema, pogotovo ne u pravosuđu. Inzistirali su da treba voljeti školu i sve ljude, a vidimo da treba mrziti i školu i barem Srbe. Tražili su da budem posebno pažljiv prema djevojkama, slabijima i hendikepiranima, umjesto da su mi pokazali kako da ih žigošem, cipelarim i gazim po cestama.
U školi su mi tupili da su partizani Istru i Dalmaciju vratili pod okrilje matice zemlje, a prava je istina da su ih vratili ustaše. Isto su mi tako pričali priče da je Tito bio vođa antifašističkog pokreta, sada se otkrilo da je šef svih antifašista bio Stepinac. I roditelji i profesori bili su bez ikakve dileme da je Zemlja okrugao brzorotirajući organizam u beskonačnom Svemiru, a skrivali su mi da je Zemlja ravna baš onako kako ravna zemlja i treba biti. U teoriju evolucije napravili smo kreacionistički kirurški zahvat, općenarodna obrana i društvena samozaštita bili su promašen koncept jer se u životu napada iz busije i s leđa, teorija i praksa samoupravnog socijalizma morala se proučavati unutar vjeronauka, pojmovi radnik, radnička klasa, sirotinja, prosjaci nisu postojali ni u teoriji ni u praksi, jer to su djelatnici, jugonostalgičari, potrebiti i paraziti.
Roditelji su inzistirali na tome da što više čitam da bih mogao propitkivati svijet oko sebe, umjesto da mi otrgnu i zapale prvu knjigu koju sam uzeo u ruke i tako pomognu u oblikovanju još jednog pripadnika većinskog naroda. Godinama su me grozničavo-panično upozoravali da ne smijem vruć piti hladnu vodu...
Danas gledam kolone zajapurenih trkača kako u rukama nose doslovno demižonke tekućina direktno iz frižidera. Eto, mama i tata su me preveli žednog preko vode. O, kako se moj odgoj poigrao i proigrao sa mnom. Sve što sam mislio da znam trebao bih izučavati ponovno, sve vrijednosti koje su bile jasno postavljene na ljestvici danas su dio nebožanske komedije, sve brzine usvajanja novosti pretvorile su se u rikverc vožnju bez kočnica i mogućnosti zaustavljanja. U tom nacionalnom lupingu ustaše se počinju pozivati na AVNOJ i ZAVNOH kada njihova fašistička braća iz susjednih zemalja ponovno usmjere svoje trozupce prema nama. Nakon gotovo tri desetljeća revizije povijesti za domaće potrebe tupavo se čudimo kada tu istu povijest koju smo sami sveli na krvavu parodiju na isti način interpretiraju vani. Može li postojati i upotrebljavati se “za dom spremni” a da Dalmacija i Istra budu dio Hrvatske?
To se trebalo pitati prije nego što smo od Jasenovca napravili izdvojenu scenu kazališta Komedija. Nemam nikakve dvojbe da će me odgojna zapuštenost nastaviti sustizati i da ću u traganju za stvarima koje ne postoje uspijevati pronaći isključivo iluzije vlastitih ideala. Vrijeme u kojem živimo daleko je od dobrog, ali ono nije poprimilo ništa drugo do naše fizionomije, oblikovane u punom volumenu karikaturalnosti našeg duha. Za 50 godina vođe ljudskog roda više neće moći govoriti u ime naše vrste, nego će, ako žele spasiti ovaj planet, morati govoriti i raditi u ime svih vrsta koje na njoj žive. Planetarna ovisnost nadilazi ljudsku samoživost. A kod nas narodni vođe nisu kadri jasno definirati ni nacionalne stavove; što smo mi danas, na pragu armagedonskog obraćanja javnosti. Može li to predsjednici prišapnuti biskup Košić, njen svojevrsni Silberbrandt, ispovjednik i dušobrižnik?
Zlo izlazi iz nas bilo kroz iskonsku pokvarenost, bilo kroz kukavičluk pred tom pokvarenošću. Relativizacijom odgoja u osi određivanja dobra i zla dobili smo antigravitacijsko polje u kojem ne postoji gore i dolje, ispravno i krivo. Pa tako živimo u arbitrarnom svijetu u kojem je prosudba svedena na zlo i na gore. To je svijet u kojem parafraza ustaškog bećarca može zvučati i “ko je moga pomisliti lani da će ustaše htjet bit partizani”, to je svijet u kojem službeni kreacionizam uvjerljivo potvrđuje da “jao pastirima koji napasaju sami sebe”.
Pogledajte video usporedbe Hrvatske i Slovenije
