Najprije se ljude liderski raspomami, podigne na noge, pobuni, pozove k oružju. Narod, naravno, izađe na cestu i maršira opijeno u koloni iz koje se čuje neartikulirano podvriskivanje i zveket naoružanih, sve zbog moguće ugroze, prijetnje koja se povija idiličnim krajolikom, a iz lošeg povijesnog iskustva. Lideri se konfrontiraju kroz dva pola djelovanja, javno iznose radikalno suprotne interese pozivajući se na isti narod, liderski biblijski sraz oko i zbog podvučene ugroze čini se neminovnim.
Alarmira se i država kroz svoje aparate prisile, koje se također pozove u akciju, opet sve zbog dobrobiti društva i sve se zakuha do ruba golog obračuna većine i manjine kada se ti isti lideri odjednom sjete da bi se stvar mogla i obrnuti, da se neodmjerenost vrlo lako može vratiti kao samosvijest kaosa pa iznenada za 180 okrenu retoriku, počnu smirivati masu, demobilizirati je, pronađu vlastitu taktilnost i umjerenost i odjednom se naoružana kolona nađe u čudu; tko tu koga brani i od koga?! Sad, glupo se zateći na cesti s toljagom u ruci i mržnjom u grudima, a ne ošajdariti nikoga pa se pobunjeni osipaju, podvijena repa napuštaju prvu crtu bojišta za narodne pravice kad shvate da se vođe odriču vlastitih ideja. Zbunjeni su i napola bijesni, ali prevagnut će sitno preračunavanje, operacija u kojoj principi ostaju namijenjeni samoubojicama.
Ni sama ugroza iz svog povijesnog kabineta i pastoralne stvarnosti ne izgleda više onako velikom i dok se pod paskom onog istog pozvanog državnog aparata prisile narod razilazi na scenu opet stupaju lideri i iza leđa svjetine, koja im je poslužila kao kulisa, dogovaraju kohabitaciju na narodni račun, odričući se i najmanje pomisli da su ikada pozivali na bunt i uzbunu. Na kraju sve završava euharistijskim političkim slavljem, pijankom u kojoj se ponovno uspostavlja socijalna hijerarhija koja jamči stabilnost sustavu.
Lideri se kucaju i poručuju da nitko kao oni ne radi za opću dobrobit, narod pije i halapljivo jede, a onim najzadnjim, što uvijek najgore prođu, ostanu samo kosti. Sretan kraj. Može vam se iz svega ovoga učiniti da sam opisao hrvatsku političku zbilju u zadnje dvije godine premda sam samo prepričao jednu epizodu ovih dana repriziranih „Gruntovčana“, onu naslovljenu „Ovce idu!“. Time sam i samome sebi odgovorio na pitanje jesu li „Gruntovčani“ karikirana stvarnost koja je na predrasudama ljudskog karaktera izgradila i previše tipične likove da bi takvi uopće mogli postojati, radikalizirajući ih do Imbre Grabarića Presvetlog i Franca Ožbolta Cinobera, tih demona sela i dobrih duhova pokretanja svake radnje.
„Gruntovčani“ su prenapregnuta fikcija isključivo ako se odbijaju vidjeti stvarna lica likova oko nas, ako se objektivno ne sagleda motivacija političkog liderstva i naše mjesto u toj motivaciji, ako se Presvetli kao predsjednik Gruntovca i Cinober kao premijer tog sela, a može i obrnuto, ne uvaže i kao samonametnuti vođe što se netrpeljivo sukobljavaju u svoj veličini vlastitih egoispuha, da bi se na kraju redovno pokazalo da iz tog glasnog pozivanja na slogu, istinu i pravicu ne stoji ništa drugo nego prizemlje interesa zbog koji selo uvijek pleše na rubu provalije.
„Gruntovčani“ su prije gotovo pola stoljeća možda i nehotice opisali sadašnji hrvatski društveni trenutak ili su opisujući suvremenost u kojoj je serija nastala dobacili njezinu aktualnost do danas što je, u oba slučaja i kako god, poražavajuća spoznaja za sve nas koji se očito, unatoč velikim društvenim promjenama, nismo nikamo pomakli. Promijenili smo društveno uređenje, otišli iz jedne u drugu državu, ali smo u Gruntovcu ostali. Jer od sebe samog čovjek očito ne može pobjeći pa smo na Cinobere i Presvetle osuđeni.
Ima još nekoliko stvari koje su dramatično dokumentarne u seriji. Počevši od jezika kojim se u njoj govori i tu ne mislim na dijalekt, nego na poetiku, neodoljivu „kaj znači“ filozofiju koja kao da čini samu srž hrvatske verzije kapitalizma 21. stoljeća. Duboko pritiješnjeni egzistencijom, seljani se koprcaju na stalnom tržištu kompetencije podmuklosti iz čega vjerojatno proizlazi i fenomen da u Gruntovcu nikada ne sija sunce. Sve se odvija uglavnom ispod niskih i prijetećih oblaka, prije ili neposredno poslije kiše, u nekom polumraku pa ne znaš pada li to trajno noć ili se stalno i uzaludno čeka da svane. Odozgo tako pritišće teško nebo, a odozdo trajno blato, gnoj i vlaga koju kosti osjete i preko ekrana i koja se meandarski uvlači u zemlju i u svaku izrečenu rečenicu.
Scena je blatna i zamazana, ljudske namjere su blatne i zamazane, njihove sudbine su blatne i zamazane, biografije vođa su blatne i zamazane, ponašanje naroda kao kolektiva je blatno i zamazano pa može li krajnji epilog biti drugačiji. Presvetli i Cinober i danas se otimaju za vlast i danas kradu javni interes za osobnu dominaciju. Njih dvojica nisu tipični likovi kreirani za potrebe dramaturgije, oni su politička činjenica koja kreira nacionalnu dramaturgiju, oni su sama „gruntovačka“ srž i personifikacija modernog, gotovo kastinski hijerarhijskog društva, u kojem se volja za moć deklarira kao natjecanje dviju istovjetnih krajnosti u činjenju dobra dudekima. A kad stvar zagusti, kada se približimo mogućnosti izbora i da napokon izaberemo ovladati vlastitom sudbinom, uvijek se pronađe neki Dudek koji za potrebe Cinobera i Presvetlog, a gledajući sebe u ogledalu, zaurla o svima nama: Ovce idu!
Pogledajte video burne reakcije ministra Krstičevića na provokaciju SDP-ovca Vidovića:
