Kako prenose mediji, pripreme za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom u punom su jeku. U sklopu tih priprema premijer je poslao svoje ministre na “tečaj govorenja i ponašanja” kako bi “bolje shvatili svoju ulogu u tih pola godine kad će se morati izdignuti iznad uloge hrvatskog ministra kako bi predstavljali Vijeće EU i zagovarali interese Unije”. Pred ministrima je veliki zadatak, jer se “moraju izdići iz nacionalnih okvira, moraju biti ‘pošteni posrednici’, predstavljati i zastupati Vijeće i Uniju, a nacionalne interese staviti u drugi plan”.
Još nije jasno gdje će tu “školu” naši europski pitomci pohađati, ali za potrebe “izdizanja iznad nacionalnih okvira” kao idealno mjesto na pamet pada Politička škola u Kumrovcu, koju je preko televizija gospođa Yu obećala uskoro staviti u pogon. Doduše, ako ova medijski široko promovirana kineska “investitorica”, čija tvrtka navodno okuplja koncern od 20 tisuća tvrtki i zapošljava preko milijun ljudi, uskoro javi kako je uspjela skupiti dogovorenih 2 milijuna eura, jer su predviđeni rokovi za plaćanje već probijeni.
Bilo bi šteta da se ne javi, jer bi naši ministri ostali uskraćeni za priliku da u živopisnom ambijentu nauče drveni birokratski jezik europske političke klase. Jer, lako je primijetiti kako je taj jezik vrlo sličan onom kojim je govorila bivša komunistička “nova klasa”. Ta potreba da se usvoji poseban žargon nije samo tehnička stvar, već proističe iz želje da se bude dijelom “elite”. Jezik je ono što nas definira. Način na koji govorimo čini nas onim što jesmo. A za ove svrhe očito se obični jezik puka pokazuje kao neadekvatan.
Vidimo da se naši eurokrati nalaze u stanovitom procjepu. Oni moraju naučiti govoriti europskim jezikom, a trebali bi djelovati nacionalno. To je opasan rascjep između stvarnosti i retorike koju prihvaćamo, koji dobro reflektira podvojenost političke klase i naroda koji predstavlja. Ta podvojenost se, kako smo vidjeli, ljepše još kaže “izlaženje izvan nacionalnih okvira” i “stavljanje nacionalnih interesa u drugi plan”. A koje će interese, onda, oni zastupati? Pa, jasno, europske. Nadnacionalne.
G. K. Chesterton je lijepo opisao paradoks otuđenosti ljubitelja nadnacionalnog. “Ako ih pitate vole li čovječanstvo, reći će, bez sumnje iskreno, da vole. Ali ako ih pitate, spomenuvši bilo koju klasu koja čini čovječanstvo, shvatit ćete da ih sve mrze. Oni mrze kraljeve, mrze svećenike, mrze vojnike...preziru srednju klasu, radnička klasa baca ih u očaj, ali oni obožavaju čovječanstvo. Sve više se odvajaju od čovjeka kako bi uzvisili čudnu vrstu čovječanstva. Prestaju biti ljudi u svom pokušaju da budu humani.”
Joseph de Maistre je taj uvid na sličan način sažeo rekavši kako je “svuda sretao Francuze, Engleze, Nijemce, ali da čovjeka još nikada nije sreo”. Tako, kada govorimo o europskoj novoj klasi, trebamo biti svjesni kako smo tu suočeni s novom antropologijom, o pokušaju izgradnje jedne “nove vrste čovječanstva”. Staljin je govorio kako su komunisti “ljudi sazdani od posebnog materijala”, a mi ovdje svakako prisustvujemo čudesnoj transupsupstancijaciji ljudske prirode u neki nadnaravni entitet, koji više neće biti definiran granicama nacionalnog.
Nedavno je jedan komentator europskih zbivanja, pokušavajući pronaći razloge zašto Europska unija, unatoč tome što joj se klimaju temelji, još uvijek opstaje, naveo tri razloga: “Zbog potrage Nijemaca za novim identitetom, koji su kao nacija odlučili da ne trebaju više biti Nijemci; zbog postimperijalne frustracije Francuza da ponovno budu bitni, a znaju da to ne mogu sami; kao i zbog toga što je EU poput političkog islama, lako se ulazi, a teško iz nje izlazi”. Peripetije oko Brexita pokazuju točnost posljednjeg, ali smo i svjedoci kako od “njemačkog sindroma” ne pate samo Nijemci, već se on širi na sve one koji ostaju.
No, Hrvatima nema potrebe posebno objašnjavati taj neoimperijalni sindrom koji se krije iza brisanja nacionalnog identiteta. To je sve već odviše poznato iz jugoslavenskog iskustva. Baš kao što Merkelova danas u ime Njemačke preuzima kontrolu nad EU, predstavljajući se kao borac protiv nacionalizma i zagovornik federalne Europe, tako je nekad Milošević u ime Srbije htio preuzeti kontrolu nad Jugoslavijom, predstavljajući se kao borac protiv nacionalizma i čuvarom SFRJ.
Netko je jednom dobro rekao kako ga EU projekt podsjeća na “pokušaj izgradnje postitovske Jugoslavije”. “Rotirajuće predsjedništvo” samo je jedan detalj. Ispada kako je jedina razlika što ćemo sada umjesto Mesića tamo gledati Plenkovića, a ona je, složit ćete se, minorna. Samo još da se javi gospođa Yu.
Ima jedna bitna razlika, koja se kod nas možda toliko ne vidi, no EU uglavnom poštuje demokraciju, ljudska prava i sl, što u prošloj državni nije postojalo. Osim toga, u EU ipak nema komunizma, koliko god to neki pokušavaju uvesti... Kod nas postoje te struje koje umjesto Jugoslavenstva sada pokušavaju provesti nešto slično, koji smatraju da je patriotizam ili domoljublje nešto loše, koji bulazne o nekom neoliberalizmu, a zapravo samo štite komunizam koji imamo ovdje u državnim i javnim službama... Osnovni problem EU-a je prenormiranost, prevelika birokratiziranost, žestoka pozitivna diskriminacija, no uz sve to i dalje je to neusporedivo s Jugoslavijom, naročito s metodama i ciljevima obaju tvorevina...