1. Najveći izazov povratak ljudi na tržište rada
Romantizirani pogled na standard građana prije 1990-ih mogao bi navesti na zaključak da se nekad živjelo bolje, ali statistika pokazuje da je u 25 godina od priznanja Hrvatska razvila svoje gospodarstvo, osjetno povećala standard i jako zakoračila u smjeru tržišne ekonomije. Razvoj Hrvatske znatno je zakočio Domovinski rat i njegove posljedice. Ratna šteta procijenjena je na gotovo 60 milijardi njemačkih maraka, a Državna revizija procijenila je ukupne ratne štete na 236 milijardi kuna. Da bi se te ratne štete sanirale iz proračunskih sredstava, Hrvatska je tijekom godina izdvojila više od 60 milijardi kuna za obnovu objekata i infrastrukture, ali i za naknade i zbrinjavanje ratnih stradalnika. Unatoč velikom financijskom opterećenju, Hrvatska je znatno pojačala standard građana. Dovoljno je reći da je neto plaća isplaćivana u Hrvatskoj 1994., prve godine uvođenja nacionalne valute kune, iznosila 1247 kuna, što korigirano za inflaciju u današnjim vrijednostima iznosi 2218 kuna, a danas je prosječna plaća oko 5710 kuna, što je dva i pol puta veći iznos od onoga koji se isplaćivao tijekom Domovinskog rata.
Jača i neprimjetna ekonomija
Ratna stradanja, ali i pretvorba i privatizacija mnoge su ljude isključili iz radne snage pa se danas kao najveći izazov Hrvatske za budući razvoj smatra upravo reaktivacija stanovništva na tržište rada. Izgubili smo 100.000 ljudi iz radne snage u četvrt stoljeća, a čak je 140.000 ljudi manje zaposleno nego 1992. godine. Mnogi su umjesto nezaposlenosti izabrali prijevremeno umirovljenje, što se vidi i u podacima o broju umirovljenika. Naime, 1992. bilo je samo 775 tisuća umirovljenika pa su bila čak 2,23 zaposlena na jednog primatelja mirovine. Danas je taj omjer 1,21 zaposlenik na jednog umirovljenika, čiji se broj popeo na više od 1,2 milijuna. Taj neslavni omjer pritišće javne financije kojima je u zadatku isplatiti mirovine koje pokrivaju i iz poreznih davanja, ali standard unatoč tim ograničenjima ipak raste.
BDP se mjeri od 1995., a tada je iznosio 117 milijardi kuna, što bi u današnjim iznosima značilo BDP od samo 200 milijardi kuna. Današnji BDP veći je 340 milijardi kuna pa je standard mjeren po glavi stanovnika rastao po stopi od 70 posto. Imamo, dakle, ekonomiju jaču 70 posto, ali se veća primanja i jača ekonomija često ne primijete zbog povećanih materijalnih obveza. U vrijeme priznanja Hrvatske obitelji su imale jednu telefonsku liniju, a danas kućanstvo ima nekoliko telefonskih računa. Povećali su se računi za električnu energiju s obzirom na rast potrošnje, povećala su se izdvajanja za zdravstvene usluge, standard obrazovanja, ulaganje u kulturne i umjetničke sadržaje i cijene prehrambenih proizvoda.
Iako je privatizacija i danas bolna točka u javnosti, Hrvatska tek mora završiti tranziciju iz upravljane u tržišnu ekonomiju s obzirom na to da je pod kontrolom države u najširem smislu i dalje oko 56 posto BDP-a. Procjene su to koje u obzir uzimaju proračunske izdatke, javnu nabavu, proračune lokalnih jedinica, državne tvrtke, lokalne tvrtke u vlasništvu lokalne države i sve tvrtke čiji je primarni trgovinski partner država.
Investicijski potencijal
Na popisu državne imovine još uvijek su stotine udjela i dionica tvrtki koje se bave svim vrstama djelatnosti: od proizvodnje hrane do hotelskog smještaja i transporta. Veliki potencijal za investiranje jest i u zapuštenim objektima i zemljištima na kojima se mogu razvijati novi sadržaji, a na činjenicu da nije bilo masovnog prepuštanja državnih zemljišta privatnom špekulativnom kapitalu možemo danas gledati pozitivno jer smo država koja je zadržala visoke ekološke standarde koji nas izdvajaju kao najpoželjniju destinaciju za razvoj turizma. Potencijal je i u prirodnim bogatstvima – od zaliha pitke vode do energenata koje možemo razvijati, kao i u izvrsnom geografskom položaju pogodnom za pozicioniranje kao točka spoja Mediterana i srednje razvijenije Europe.
Hrvatska ide pravim smjerom i napravila je puno unatoč teškim okolnostima na početku, ali više nema vremena za razmišljanje o strategijama i za politička prepucavanja, nego se mora okrenuti razvoju gospodarstva reaktivacijom svih resursa koji joj stoje na raspolaganju. (Marina Šunjerga)
2. Hoće li umjesto mladih ostati samo simboli države?
Umiranje se ne događa slučajno u šutnji, niti se život slučajno rađa u plaču. Šutnja može biti umirujuća, ali i zlokobna jer kad ljudi zašute, znači da su se predali, da su odustali od toga da išta mogu promijeniti nabolje ili šute namjerno i podmuklo jer znaju da će se na brodu koji tone spasiti oni i njihova djeca. Zato na dan kad Hrvatska slavi 25 godina međunarodnog priznanja ne možemo šutjeti o demografskoj katastrofi koja četvrt stoljeća poslije prijeti potopu države, iz koje razočarani mladi u tišini pakiraju kofere i odlaze. Zbog koga ova država postoji ako ne zbog dobrobiti svojih građana, a o dobrobiti ne možemo govoriti dok iz nje odlazi mlado i obrazovano stanovništvo koje je trebalo biti stup hrvatskog društva i zalog naše budućnosti. Paradoks je da se Hrvatska, jedna od najmlađih članica Europske unije, ubraja u najstarije europske i svjetske nacije.
Grabež povlaštene manjine
U njoj je 1991., kada je prema popisu stanovništva brojila 4,78 milijuna stanovnika, rođeno 51.829 djece, a 2015. prema podacima Državnog zavoda za statistiku samo 37.503 djece. Te ratne 1991. godine prosječna starost stanovništva Hrvatske bila je 37,1 godinu, a sada je u najboljem slučaju 42,4 godine.
Rađat će se samo 30–ak tisuća djece, a da bi se obnovilo stanovništvo, RH treba 55 tisuća djece
Nakon 25 godina imamo Hrvatsku, grb i zastavu i opustjelu zemlju u kojoj većina (ne)zaposlenih građana preživljava dok među povlaštenom manjinom vlada grabež kako da je za svoju korist još više opustoši. I izvuče iz nje kao iz Titanica, koji će se nasukati na hrid, posljednju kunu. Apsurdno je da građani ove zemlje koji nemaju kamo otići šute dok klize prema vlastitoj propasti, očito nesvjesni da im sutra može biti daleko gore nego što je danas, a posebno je uz časne iznimke mučna šutnja hrvatskih intelektualaca o demografskom potopu. Obični, prosječni građani platit će vlastitom kožom nečinjenje političkih i inih elita jer će sutra u zemlji staraca izgubiti pravo na “besplatno” zdravstvo i školstvo na koje su navikli, preživljavajući od još mizernijih mirovina nego što su one danas jer fondove zdravstvenog i mirivinskog neće imati tko puniti. Staračko stanovništvo samo će se povećavati i za desetak godina dva stara stanovnika dolazit će na jednog mladog i iziskivat će sve veće troškove za njegu i skrb, a novca neće biti na vidiku ni za njihovo dostojno umiranje, a kamoli za dostojan život.
Poslodavci koji kukaju da uz vojsku nezaposlenih nemaju radnika snaći će se jer će se u svijetu, u kojem ima još veće sirotinje od nas, uvijek naći jeftine radne snage na kojoj će i dalje zarađivati, a država još više siromašiti jer se razvoj zemlje ne može temeljiti na jeftinoj radnoj snazi. Brojke su neumoljive. Kad je 1992. Hrvatska međunarodno priznata, u zemlji je, bez izbjeglica, bilo 4,3 milijuna stanovnika, i te ratne godine, prema podacima DZS-a, rodilo se 46.970 djece. Danas, prema procjenama demografa, Hrvatska ima samo oko 4 milijuna stanovnika, a samo od 2013. do sredine prošle godine iz zemlje se iselilo oko 200 tisuća uglavnom mladih i obrazovanih ljudi. Ako se katastrofalni trendovi nastave, sljedećih godina u Hrvatskoj bi se moglo rađati samo 30–ak tisuća djece.
Sramotna šutnja
Nedovoljno za obnovu stanovništva zemlje kojoj je godišnje nužno rađanje 55 tisuća djece. Primjeri skandinavskih i zapadnih zemlja koji nemaju problema s natalitetom i sva relevantna istraživanja pokazuju da zemlja može računati na veći natalitet samo ako svojim građanima pruža sigurnost radnog mjesta i ima dobru obiteljsko-radnu politiku, koje kod nas zasad nema ni u tragovima. Vrijeme će pokazati stoji li iza deklarativne brige vladajućih za populacijsku politiku i stvarna namjera da je stave na mjesto koje joj i pripada. Dotad ostaje činjenica da svih ovih godina samo demografi i manjina časnih intelektualaca nisu izabrali sramotnu šutnju o demografskim problemima ove zemlje i to ne zbog sebe samih, nego zbog onih građana koji još i ne znaju što će ih sutra snaći. Tko to danas može slavodobitno mahati državnim simbolima i zaklinjati se da radi u interesu ove zemlje, dok šuti o tome da bi nam samo simboli mogli ostati? (Dijana Jurasić)
3. Što je njemačko “soliranje” značilo za hrvatske žrtve rata
Te večeri 15. siječnja 1992. dr. Franjo Tuđman naciji je putem HRT-a rekao da će taj dan biti “zlatnim slovima uklesan u cijelu, 14-stoljetnu povijest hrvatskog naroda”. Jer nakon što smo 25. lipnja 1991. proglasili samostalnost i suverenost te sa Slovenijom raskinuli državnopravne veze s bivšom Jugoslavijom, toga smo dana postigli i međunarodno priznanje svoje neovisnosti.
Nestvarno političko jedinstvo
Bila su tada teška ratna vremena pomiješanih osjećaja kao nikada dotad. Bili smo na rubu. Imali smo Hrvatsku, a nismo je imali. Smrt i razaranje bili su svakodnevica. Vrijeme bola, tuge, samoće u nepravdi pa i beznađa i nemoći. Ali i snažnog nacionalnog naboja taloženog desetljećima, prkosa, ponosa i slave. Pa i neponovljiva jedinstva, politički odraz čega je bila i tadašnja Vlada demokratskog jedinstva. Danas se to čini gotovo nestvarno kad smo opsjednuti podjelama i kad se zajedništvo traži isključivo među istomišljenicima. Tada su prijatelji za Hrvatsku bili neprocjenjivo bogatstvo. Njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher prva je asocijacija na spomen međunarodnog priznanja Hrvatske kada nas je uz još neke zemlje priznalo 12 tadašnjih članica Europske zajednice. To nam se dogodilo na “preuranjeni” diplomatski poticaj Njemačke, odmah nakon što nas je 19. prosinca priznao Island kao prva međunarodno priznata zemlja, te Litva, Ukrajina, Letonija i Estonija koje su i same nastale odvojivši se od tadašnjeg Sovjetskog Saveza.
Na sreću, nikad nećemo doznati što bi bilo da nije bilo tog za nas iznimno važnog “diplomatskog soliranja” Njemačke (uz podršku Austrije i Vatikana), s obzirom na njezin značaj unutar EZ-a, kad su svjetske velesile, zaokupljene Bliskim istokom i Irakom, u tomu nalazile povod za eskalaciju rata u bivšoj Jugoslaviji, a ne za njegov prekid. Unatoč tada razorenom Vukovaru koji je presudno utjecao na promjenu stajališta europskih zemalja prema raspadu ondašnje Jugoslavije. Kronologija krvoprolića koje su JNA, četničke postrojbe i srpski pobunjenici počinili na trećini okupiranog hrvatskog teritorija jasno govore što je za žrtve agresije na Hrvatsku značilo međunarodno priznanje. Svi zločini na stotinjak mjesta diljem Hrvatske, pa i raketiranje Banskih dvora gdje se nalazio državni vrh na čelu s dr. Tuđmanom, granatiranje Dubrovnika i drugih gradova, dogodili su se u mjesecima koji su prethodili priznanju Hrvatske. Stoga je s pravom Genscher kasnije ustvrdio da je priznanje Hrvatske značilo kraj rata, a ne njegov početak, kako su tumačili njegovi kritičari.
Možda i posljednja u nizu hrvatskih počasti danih Genscheru bila je 2010. u Bonnu kad mu je uručena nagrada Franje Basića za angažman u gradnji mostova između Njemačke i Hrvatske. Tada je 83-godišnji liberal, upamćen po žutom prsluku, još jednom osvojio srca Hrvata kazavši u svojoj zahvali opet “prerano”: “Hrvatska, dobro došla u Europsku uniju”.
Ružna “zahvala” Njemačkoj
Riječ je o osobi koja je zbog svoje uloge u međunarodnom priznanju Hrvatske postala savršenim simbolom duboke povezanosti i jakih veza Hrvatske i Njemačke, u svojem je govoru prethodno konstatirao naš državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija Andrej Plenković, kako je 2010. izvijestio Deutsche Welle. I onda smo, vrijedi i ovom prigodom ponoviti, Genscheru i Njemačkoj onako ružno “zahvalili” 2013. na pragu ulaska u EU kad su nam Nijemci opet pomogli suočiti nas s prošlošću. Ima neke simbolike pa i pravde u tomu što je baš državni tajnik koji je odao poštovanje bivšem velikom njemačkom državniku svrgnuo inatljiva bivšeg hrvatskog premijera koji je i sam zbog pravdoljubivosti došao na vlast. I smjene na vlasti, a i to kako smo se nosili s problemima za rata i tranzicije, govore da smo ipak stabilna demokracija i da smo zaslužili priznanje. (Marinko Jurasić)
>> Margaret Thatcher potvrdila je Graniću: Da sam bila na vlasti, Britanija bi bombardirala Miloševića
Pa to i je pozitivno. Ali što nije pozitivno je to, da mladi ljudi s diplomom ne znaju puno, jer nisu imali prilike raditi praktično. Prije je u hrvatskoj bilo puno proizvođačkih firmi, danas je većinom uslužna djelatnost. Tako da mnogi koji imaju diplomu rade nešto sasvim drugo nego što su učili. Ali ni univeziteti u Hrvatskoj nisu nešto. Kod natječaja najboljih univeziteta na svijetu su završili na mjestima iza 800 najboljih, gdje se više nije mogla napraviti dobra usporedba. Mešu kriterijima su bili np. broj stranih studenata i broj stranih profesora na univezitetima, broj istraživačkih radova sa publikacijom, broj stranih publikacija sa linkovanjem na publikacije hrvatskih znanstvenika,okolina za učenje , te broj projekata financiranih kroz industriju. Hrvati nisu pametniji niti gluplji nego drugi narodi, ali im država ne omogućuje napraviti velike rezultate koje mogu napraviti i naprave vani.