Plemenita afrička pustolovina hrvatskog chefa Marija Mandarića (29), koji je ove zime svojim novcem i donacijama naumio financirati gradnju dvaju bunara u Ugandi, prerasta u veliki humanitarni pothvat. Umjesto dva, već je sagrađeno trinaest bunara, još četiri se upravo grade, a idućih dana broj će biti zaokružen na dvadeset. I to je tek početak. Plan je da do kraja ove godine bunare dobije čak sto žednih ugandskih sela!
Uvršten na Forbesovu listu
A nije prošlo ni šest mjeseci otkako je angažirani mladi hrvatski kuhar prvi put čuo da 44 posto stanovnika Ugande ima problema s vodom. Na internetu je u rujnu, na jednoj kavi prije posla, naletio na informaciju da u zemlji koja leži na vodi čak 20 milijuna ljudi teško dolazi do pitke vode i da zbog zagađenosti godišnje umire gotovo tri tisuće djece. Nije mogao ostati po strani, a to mu i nije prvi put da se hvata ukoštac s društvenim problemima. Kad je prije nekoliko godina živio u Londonu, pokrenuo je projekt osvještavanja o problemu bacanja upotrebljive hrane, "Food waste awareness", zahvaljujući čemu je prošle godine dospio i na prestižnu Forbesovu listu 30 iznimnih pojedinaca mlađih od trideset godina.
Kako je pak lani turistička sezona, koju je odradio na Hvaru, pomalo jenjavala, tako su se njegovi planovi s Ugandom intenzivirali. Gradnju jednog bunara, za koju, kako mu je rečeno, obično treba između pet i šest tisuća dolara, odlučio je financirati sam, a za drugi je skupljao donacije i nakon dvije donatorske večere, u Splitu i Zagrebu, mladi angažirani chef imao je dovoljno. U međuvremenu je stupio i u kontakt s čovjekom u Ugandi, Amarom Gaderom, koji dulje od desetljeća vodi projekt "Water Wells Uganda" i zahvaljujući čijem je angažmanu u proteklih deset godina već iskopano više od 200 bunara u toj zemlji.
Pustolovina je mogla početi, a u zadnji tren Mariju se u njegovu pothvatu pridružila i djevojka Matea Kristić. Mladi par iz Hrvatske brzo se prilagodio na ugandsku svakodnevicu, ali i ustanovio da mnoge stvari na terenu izgledaju drukčije nego kad se gleda iz europske perspektive.
– Znali smo da se živi jako skromno, ali drukčije je kad tu bijedu i siromaštvo vidite svojim očima... Ljudi na selu žive u kućicama od blata, imaju pokoju kravu, koze, kokoši, a žene i djeca svakodnevno satima pješače po vodu. Recimo, u selu u kojem se baš sada radi jedan od bunara žene hodaju čak četiri sata do vode, a često su prisiljeni uzimati je iz opasnih i nehigijenskih izvora. A onda im treba još toliko vremena natrag, i to pod teretom. Nepojmljivo za naše prilike. Ali ovdje se to stoički podnosi, živi se bez puno kukanja, nekako pomireno sa sudbinom i situacijom – govori Mario.
– Ali kada voda krene iz bunara, onda proključa veselje. Bude vriske, cike, okupi se cijelo selo, pjeva se i pleše, presretni su i odrasli i djeca. Bilo mi je jasno da je veliki problem kada nema pitke vode, ali tek sad znam kolikih je to doista razmjera, koliko svaki novi bunar znači za selo i mijenja ljudima život. Ženama koje svakodnevno satima pješače po vodu svaki bunar daje vrijeme da budu s djecom, rade oko kuće ili šivaju, a neke tako i zarađuju. Veća djeca mogu u školu, mogu zalijevati usjeve... Kažu mi, inače, da svaki bunar u prosjeku utječe na život 300 ljudi – kazuje Mario koji je trenutačno u Tanzaniji, na otoku Zanzibaru, i projekt gradnje bunara koordinira odande, kamo je mladi par iz Hrvatske doveo poziv hrvatskog biznismena Tonija Raguža koji na Zanzibaru ima četiri luksuzna resorta sa pet zvjezdica. – Čuo je za naš projekt gradnje bunara, podržao ga je, a nas pozvao da ovdje provedemo Božić i Novu godinu. Kasnije smo uzeli u najam kuću i do daljnjega ostajemo na Zanzibaru.
Projekt gradnje bunara raste ubrzano, a Mario i Matea trenutačno su zaokupljeni organizacijom, za koju nije nužno da budu u svakom selu u kojem se bunar gradi. K tome, već je definirano i svih preostalih osamdeset sela, odnosno lokacija koje će do kraja 2022. dobiti bunare.
– Priča se ozbiljno zahuktala. Uvelike zahvaljujući tome što smo uspjeli s jednom tvrtkom iz Kenije dogovoriti puno nižu cijenu od početne. Prva dva bunara skupo smo platili, cijena je bila 5000 eura za svaki, no kako je voda brzo nađena, ostalo je nešto novca i započeli smo gradnju trećega. Brzo sam shvatio da sve to može biti i puno jeftinije te smo Amar i ja uspjeli dogovoriti gradnju za prosječno 1800 eura po bunaru. I to istih onakvih kakvi se grade za pet-šest tisuća eura. Mislim da je to trenutačno najniža cijena u Africi. A što je zanimljivo, dogovorili smo je bez većih problema. Ovdje je sve nekako usporeno, ljudi se manje-više i ne trude posebno nešto mijenjati i ponekad imam osjećaj kao da mi u dva dana riješimo nešto za što bi njima trebale dvije godine – samouvjereno govori Mario.
Planovi nisu bez pokrića. Osim što je gradnja bunara sada puno jeftinija, donacije iz Hrvatske uredno pristižu, a Mario je aktivirao i svoja londonska poznanstva pa su novac počeli uplaćivati ne samo britanski prijatelji nego i prijatelji tamošnjih prijatelja.
Lopov ukrao mobitele i laptop
– Od donacija prikupljenih u Hrvatskoj, koje uplaćuju uglavnom pojedinci, dosad je sagrađeno jedanaest bunara, a iz Britanije, recimo, stižu i donacije tvrtki. Samo je tvrtka Kingdom Group donirala za tri bunara. U Engleskoj imam i prijatelje koji su prilično utjecajni u glazbenom svijetu pa u idućim tjednima očekujemo donacije i od nekih poznatih glazbenika i glazbenih studija – kazuje Mario i otkriva da svaki donator dobiva sve informacije o selu u kojem će bunar biti, fotografije gradnje, samog otvorenja i korištenja te priče ljudi kojima svaki taj bunar promijeni život.
Entuzijazmu i ambicijama hrvatskog chefa nije naškodila ni nedavna provala u kuću u kojoj živi s djevojkom. Lopov je ušao noću, dok su spavali, i ukrao im mobitele i laptop, ali Mario najviše žali zbog izgubljenih fotografija.
Jasno mi je da se radi o siromaštvu ali što muškarci tamo rade osim što šalju žene po vodu. Kod nas su ljudi ručnim alatima kopali bunare. Za ne biti siromašan treba se malo i potruditi.