Sveti Rok ostao je kao mladić bez roditelja, bogatstvo je podijelio siromasima te se kao hodočasnik uputio prema Rimu. Italijom je u to doba, koncem 13. i početkom 14. stoljeća, harala kuga. Kada je shvatio da se i sam zarazio, Rok se sklonio u šumu i hranio se biljem. No, nije bio potpuno sam. Komad kruha svakoga dana donosio mu je jedan pas. Legenda kaže kako je poslije, kada je napustio ovaj svijet i stajao pred svetim Petrom, Rok inzistirao da u raj s njim uđe i pas. Izbila je prepirka koju je čuo i sam Isus pa je podsjetio svetog Petra na pijetla koji je tri puta zakukurikao prije no što ga je Petar zatajio. Priča kaže kako sveti Rok i njegov pas i danas zajedno šeću nebeskim prostranstvima.
U hrvatskom narodu lik svetog Roka prikazuje se, najčešće, s kovrčavim crnim psom. Vjeruje se kako je riječ o hrvatskom ovčaru, našoj autohtonoj pasmini. Matični klub Hrvatski ovčar – Đakovo potrudio se približiti hrvatskog ovčara domaćoj, ali i široj javnosti. Na prezentaciji "Život kroz stoljeća i značaj hrvatskog ovčara" predstavili su tu pasminu na nedavnoj Svjetskoj izložbi pasa na zagrebačkom Velesajmu. Da bi što vjernije, ali i zanimljivije prikazali hrvatskog ovčara, pomogao im je i Red vitezova Ružice grada. Lik tog prekrasnog psa naslikan je, primjerice, i na njihovim viteškim štitovima.
– Prvi zapisi o hrvatskom ovčaru datiraju iz 1374. godine, kada biskup Bakić opisuje život u Đakovštini i biskupiji pa tako i psa kojega su Hrvati doveli iz svoje pradomovine. Idući zapis seže iz 1719., opisuje se isti pas, jednakog oblika, visine tri pedlja, crne kovrčave dlake, a koji se rađa s repom ili bez repa, karakterom skroman, radišan i zahvalan prije svega. U Hrvatskoj je kao pasmina priznat 1969. godine. Sam proces priznavanja trajao je čak tridesetak godina jer su Otto Rohr i Stjepan Romić, očevi pasmine, inzistirali na tome da je se nazove upravo hrvatski ovčar. Naime, kako smo tada živjeli u zajednici s drugim državama, bilo je prijedloga da ga se nazove panonskim ovčarom – govori nam Blago Petric, predsjednik Matičnog kluba Hrvatski ovčar – Đakovo, osnovanog sada već davne 1992. godine.
Jedina je to naša pasmina koja ima predznak hrvatski. Procjenjuje se kako je u našoj zemlji između 1500 i 2000 jedinki hrvatskog ovčara. Blago Petric ima ih deset, a njegova ljubav prema toj pasmini traje više od tri desetljeća.
– Potrebno je puno energije za njih deset, a najviše živaca. Da su svi pušteni i da rade na otvorenome kao nekada, bili bi mirniji. No, koliko god zna biti naporno s njima, isto tako izazivaju ovisnost. Hrvatski ovčar će prvi doći do vas i tražiti da ga pomazite, neće vas ni s kime dijeliti, ako treba i potući će se zbog vas – prikazuje naš sugovornik.
Đakovačka udruga okuplja četrdesetak volontera, a primarni im je cilj popularizacija pasmine. Obišli su cijelu Europu i pronosili priču o tom psu, od Nizozemske do Poljske. – Prezentacijom na Svjetskoj izložbi pasa u Zagrebu uspjeli smo promovirati pasminu na velikoj sceni. Učinili smo to profesionalno, ali duhovito – zadovoljan je Petric.
Provode trenutačno projekt Hrvatski ovčar – čuvar tradicije hrvatskog sela, u suradnji s Fakultetom agrobiotehničkih znanosti iz Osijeka, gdje će uzimanjem uzoraka dobiti više informacija o starosti pasmine. Usto, svake godine održavaju radionice s učenicima u školama. Trideseta specijalna izložba ovčara u Đakovu, Memorijal "Stjepan Romić", u planu je 25. svibnja.
Uz hrvatskog ovčara, Hrvatski kinološki savez kao naše autohtone pasmine pasa navodi još tornjaka, dalmatinskog psa, istarskog kratkodlakog goniča, istarskog oštrodlakog goniča, posavskog goniča te malog međimurskog psa.
FOTOGALERIJA Nisu baš tihi: Ovih 10 pasmina pasa najviše laju
Ja tražim već dugo stene hrvatskog ovčare.Nazalost kada sam našao uzgajivačica je tražila 1400 Eura što ja smatram pretjeranom cijenom i nisam kupio. Ili je cijena realna?