Istina je ugrožena. I to tako jako da neki mislioci tvrde da je počelo doba bez istine. Ona je stoljećima ljude oslobađala slijedom jedne od najupečatljivijih vjerskih i filozofskih poruka u povijesti (Ivan, 8, 32) prosvjetiteljskih i humanističkih ideja i pregnuća. Pritom je bivala izložena većim ili manjim teškoćama, udarima s različitih strana i ostalim ugrozama pred kojima je nerijetko posrtala, ali se nekako uspijevala održati pa i snažiti.
U posljednje je vrijeme, međutim, posebno snažno zlorabe sile egoizma, primitivizma i drugoga zla. Prije se neprestano borila s laži, najvećom neprijateljicom koja se ipak neuspješno – pokazalo bi se naposljetku, primjerice u Goebbelsovoj i staljinističkoj propagandi – pokušavala maskirati u istinu. Za razliku od toga, danas uzmiče pred najopasnijom protivnicom – sobom samom. Istina je u ovo fragilno doba društvenih mreža, potrošačkoga društva i kasnoga kapitalizma naime (postala) tako kompleksna i podatna za manipulacije da u ovim ili onim svojim aspektima te slijedom različitih djelovanja i okolnosti uglavnom više služi partikularnim interesima nego koristi dobru koje pripada svima. Rečena pojava napose je prisutna u polju politike na kojemu se najviše vode borbe koje određuju sudbinu zasebnih društava i čovječanstva.
‘Sloboda je ropstvo’
Istina i politika odavno su u prilično lošim odnosima, na što je uz ostale mislioce u eseju o međuodnosu ta dva pojma i za njih vezanih praksi krajem šezdesetih upozorila teoretičarka Hannah Arendt. Nije bila sasvim u pravu kad je ustvrdila da nitko nikada nije istinitost ubrajao među političke vrline (i u njezino su vrijeme pojedini veliki političari, poput Mahatme Gandhija, djelovali kao zdušni zagovaratelji istine), ali opravdano je istaknula: „Laži su uvijek smatrane nužnim oruđem ne samo profesije političara i demagoga, nego i državnika“. U posljednje je vrijeme pak suprotnost istini ponajprije njezina druga, tamna strana, koja je dominantno vezana za iskustvo percepcije i u suprotnosti je s objektivnim iskustvom. Upozoravajući na to da je istina agnostički (koji se odnosi na antagonizme i sukobe) pojam, što posebno dolazi do izražaja u ovo vrijeme tekuće (nesigurne, stalno mijenjajuće) modernosti, sociolog Zygmunt Bauman je 2016. godine, nedugo prije smrti, oporo konstatirao: „U ‘istini’ u jednini paradoksalno se implicira potvrda njezine pluralnosti. Tvrdnja ‘To je istina’ dobiva svoj smisao tek uparivanjem s tvrdnjom ‘To nije istina’ od koje je neodvojiva“.
Tsunami zloporabe istine sredstvima (protu)istine u posljednje vrijeme najviše dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država, poglavito od Donalda Trumpa i njegovih pobočnika. Izravno prateći kampanju koja je prethodila izborima prije dvije godine u SAD-u naslušao sam se poruka poput „fake news“ (lažne vijesti) i pozivanja na „pravu istinu“. Najviše ih je izgovarao Trump u grubim napadima na Hillary Clinton (i ona kadgod nije bila u dobrim odnosima s istinom, što je pridonijelo za mnoge iznenađujućem porazu). Njegovi najbliži suradnici krajem siječnja 2017. dodatno su promovirali „alternativnu istinu“ kao politički koncept: Sean Spicer, tada novi glasnogovornik Bijele kuće, unatoč objektivnim, dakle lako provjerljivim pokazateljima ustvrdio je da se na Trumpovoj inauguraciji okupilo najveće mnoštvo u povijesti na takvom političkom skupu; prva savjetnica novoga predsjednika Kellyane Conway odmah nakon toga u intervjuu za NBC ustvrdila je da Spicer nije izrekao laž, nego je samo prezentirao „alternativne činjenice“. Da najvjerojatnije nijedan od 44 prethodnika na dužnosti predsjednika SAD-a nije bio u tako intenzivnom sukobu s činjenicama kao taj političar-tajkun, upućuje istraživanje The Washington Posta prema kojemu je Trump kao šef države do 1. kolovoza ove godine čak 4229 puta iznio „pogrešne tvrdnje koje dovode u zabludu“.
Sažetu proklamaciju svojeg poimanja (političke) stvarnosti Donald Trump je pak iznio 24. srpnja govoreći na skupu ratnih veterana u Kansas Cityju: „Budite s nama. Nemojte vjerovati sranju koje vidite od tih ljudi, lažnim vijestima… Ono što vidite i što čitate nije ono što se zbiva“. Ta je bizarna poruka (ljudi ne bi smjeli vjerovati onome što vide svojim očima?!) izazvala žestoke kritike u javnosti. Primjerice, Victor Lipman, ugledni stručnjak za menadžment i publicist, ustvrdio je da zvuči kao poruke iz romana „1984.“ Georgea Orwella, primjerice poznate „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga“.
Još dalje od aktualnoga američkog predsjednika i drugih iz njegova kruga u „orvelovskoj“ komunikaciji otišao je Rudy Giuliani. Bivši njujorški gradonačelnik i Trumpov osobni odvjetnik 19. kolovoza ove godine u intervjuu NBC-u na tvrdnju voditelja Chucka Todda „Istina je istina“ uspio je reagirati ovako: „Ne! To nije istina! Istina nije istina“. Na razarajuće primjedbe kojima je potom u medijima bio izložen Giuliani je reagirao ovako: „Moja izjava nije bila usmjerena na pitanja moralne teologije, već na situacije u kojima dvije osobe iznose kontradiktorne tvrdnje, klasičnu kombinaciju ‘on kaže, ona kaže’“. Tim „objašnjenjem“ zapravo je pokazao da isključivo koristi relativističko određenje (pojma) istine prema kojemu svatko ima svoju istinu ako se ona slaže s vjerovanjima, vrijednostima i interesima određene osobe ili skupine.
Takvo je određenje prema Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u proturječnosti s objektivističkom teorijom istine koja je prisutna u znanosti i u svakidašnjem životu, a prema kojoj je „jedan stav (mišljenje) istinit onda kada izvješćuje o nekim objektivno postojećim činjenicama pa može biti primijenjen u društveno praktičnom djelovanju“. Autor članka o pojmu istine uz to opravdano ističe: „Predmet o kojem mislimo može postojati neovisno o nama, ali samo naša misao o njemu, izražena kao tvrdnja, može biti istinita ili lažna“.
Došlo u glavu
Reduciranje istine na zasebnu percepciju i pripadajuće neuzimanje u obzir činjenične osnove istine u posljednje vrijeme svakako nije prisutno samo u američkoj politici. Tako izvjesni vodeći talijanski političari izbjegavaju uzeti u obzir stvarne pogibelji koje pojedincima (npr. piscu Robertu Savianu, autoru bestselera „Gomorra“) i društvu prijete od mafijaških organizacija; povećavanjem deficita u proračunu ti moćnici pokazuju da okreću glave od nužnosti strukturnih reformi u toj zemlji i slično. A vladajućim i nekim drugim političkim akterima u Velikoj Britaniji izgleda još nisu „došle u glavu“ posljedice Brexita i neuspješnih pregovora o tom razdruženju s EU na ekonomiju i društvo u toj zemlji. Mnoge priloge zloporabi (dijela) istine kojima se ozbiljno narušava ne samo njezina cjelovitost, nego i opće dobro daje i hrvatska „visoka“ politika. Ministarstvo branitelja, koje se izgleda u mnogočemu pretvorilo u „državu u državi“, uz ostalo je nedavno aktivno sudjelovalo u obilježavanju, i to uz vojne počasti, pokopu posmrtnih ostataka ustaša i domobrana. Navedeno Ministarstvo lani je Društvu za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, koje je s obzirom na ustvrđene povijesne činjenice povijesno revizionističko pa i nostalgično za totalitarističkom ideologijom i praksom iz četrdesetih godina prošloga stoljeća, dalo financijsku potporu za „arhivska istraživanja“.
Grube zloporabe istine prisutne su kod nas ne samo u vezi s povijesnim pitanjima, nego i u aktualnoj agendi ovdašnje dominantno prijesne politike. Afera SMS, posljednja u seriji neugodnih slučaja razglašenih u javnosti koje svojom glupošću i/ili zloćom izazivaju vodeći akteri vlasti na različitim razinama, može se motriti kao ogledna za takve zloporabe. Javnost još uvijek nije upoznata sa zbiljskim epicentrom te afere koja motreno i sa strane (iznutra se vjerojatno doima još gore od toga) izgleda kao dodatna potvrda tvrdnje Damira Polančeca, nekad istaknutog HDZ-ovca iz nekoga drugoga, a po političkoj ponudi zapravo istog vremena, prema kojoj je „istina voda duboka“. Po svemu sudeći, toliko je duboka i mutna te nadzirana od „velikih bijelih psina“ politike da naposljetku javnost vjerojatno neće biti upoznata s time tko je kome doista smjestio i zbog kojih interesa. Ali će i u tom slučaju, kao i u mnogima takvim prethodnima, a po svemu sudeći i budućima, velike moralne, financijske i druge troškove najviše platiti građani. Na zaključak da će obična čeljad što se te i sličnih gadarija tiče „umrijeti u neznanju“ upućuju izjave koje mogući vodeći akteri te afere (to svakako nisu „izvođači radova“ fiktivnih SMS-ova te službeni vozači i drugi preko kojih „cure“ za to vezane informacije) daju tako bezbrižno da izazivaju zavist politikom i životom u Hrvatskoj jako iživciranih gledatelja, slušatelja i čitatelja.
Video - Kronologija afere lažnih SMS-ova
Mučki neprijatelji
U čemu je tajna takve bezbrižnosti? Na to pitanje može se odgovoriti sadržajno povezanim dijagnozama da je u današnjoj Hrvatskoj država ustvari zarobljena, da je demokracija u njoj izmanipulirana i uglavnom fiktivna, da postoji paralelni sustav vladanja u kojemu se važne odluke od koristi samo nekim pojedincima i skupinama donose u stanovitom skrovitom „back stageu“, dok politička pozornica služi uglavnom za varanje i umirivanje građana te dobivanje potpore „svojih“ na izborima i tjeranje „njihovih“ s birališta, i slično. Vezano za temu ovoga teksta naročito upozoravam na okolnost da se vodeći protagonisti toga paralelnoga sustava vladanja služe paralelnim istinama; baš se oni osobito gorljivo pozivaju na istinu. Iz niza poruka s takvim pozivanjima odabirem jednu koju je prije tjedan dana na svom Facebook-profilu iznio Milijan Brkić, već dugo jedan od najmoćnijih političara u ovoj zemlji, “by the way” u medijima posebno povezivan s aferom SMS: „Političarima treba biti zadaća i cilj omogućiti svima dostojanstven život u svojoj domovini. Naše je poslanje boriti se za svoj narod i voditi putem istine, a ne zavoditi“. Brkić se pozvao na istinu koja je „samo jedna i samo istina oslobađa“ i prije godinu dana u reakciji na izjavu Aleksandra Vulina, zvučnika teze da se u Hrvatskoj u prvoj polovini 90-ih zbio isključivo građanski rat.
Srbijanski ministar obrane tada je ustvrdio da „u svakom građanskom ratu postoji onoliko istina koliko u ratu ima strana“. U političkoj stvarnosti Hrvatske i okolnih zemalja, izgleda, ima više istina ne samo spram ratova u prošlosti, bili oni građanski ili obrambeni ili kombinirani, nego i vezano za sukobljavanja između političara i stranaka te unutar njih u naizgled mirnoj sadašnjosti. Ona je takva samo naizgled budući da je zapravo bitno obilježena teškim političkim i društvenim sukobima. U njima se u smjeru političkih protivnika, koje se i ne shvaća drukčije nego kao „mučke“ neprijatelje pa i neljude, ispaljuju kombinirane salve laži, manipulacija, poluistina i „naših“ istina. Takve salve, međutim, najteže pogađaju obične građane i društvo u cijelosti.
Zbivanja u SAD-u i drugim zemljama pokazuju da je Arendt bila u pravu u upozorenju da su zagovaratelji zbiljske, dakle racionalne i cjelovite istine zbog njezine statične i nepromjenjive naravi u podređenom položaju u srazu s lažovima i manipulatorima koji imaju aktivnu ulogu. Ali branitelji istine u Americi i drugdje u posljednjih dvije godine postaju sve angažiraniji, i to ne samo tako da puko iznose činjenice: pokušavaju utjecati i na percepcije ljudi, osobito onih demokratske političke orijentacije. Od već brojnih primjera takvoga komuniciranja i djelovanja mnogih novinara, intelektualaca, civilnih aktivista i ostalih aktera izdvajam knjigu „O tiraniji. Dvadeset lekcija 20. stoljeća“ koju je prošle godine prvo u SAD-u, a ubrzo potom i u mnogim drugim zemljama uključujući Hrvatsku objavio Timothy Snyder. U posljednjem bestseleru taj profesor povijesti sa sveučilišta Yale udara riječima kao čekićem: „Dići ruke od činjenica znači dići ruke od slobode. Ako ništa nije točno i istinito, onda nitko ne može kritizirati vlast, jer za to nema nikakve osnove. Ako ništa nije istinito, onda je sve samo predstava“.
Papina poruka
U obranu cjelovite istine, koja je utemeljena kako na činjenicama tako i na subjektivnoj ljudskoj svijesti te koja se izražava i propituje u tolerantnom dijalogu, trebaju se u našoj zemlji uključiti, mnogo više nego što to sada čine, politički i drugi javni akteri, ali i obični građani. Vrijedan naputak za takav angažman, koji je vitalan za očuvanje i promicanje demokracije i svekolikoga razvoja, dao je papa Franjo početkom veljače u poruci za 52. svjetski dan sredstava društvene komunikacije. Uz ostalo je istaknuo: „Oslobođenje od laži i traženje odnosa, to su dva neizostavna sastojka da bi naše riječi i djela bili istiniti, vjerodostojni i pouzdani. Da bismo prepoznali istinu, trebamo razlučiti sve što potiče zajedništvo i promiče dobrotu od svega onoga što teži izoliranju, razdvajanju i suprotstavljanju. Istina se, prema tome, ne dohvaća kad se nameće izvana kao nešto neosobno, nego jedino kad proistječe iz slobodnog odnosa prema osobama, iz međusobnog slušanja. K tome, istinu se nikada ne prestaje tražiti jer se laž uvijek može ušuljati, pa i onda kad tvrdimo stvari koje su istinite“.
