Studentski kapelan p. Ike Mandurić, ovoga vikenda s don Damirom Stojićem i vlč. Ivanom Valentićem, voditeljem Ureda za mlade Zagrebačke nadbiskupije, organizira veliku duhovnu obnovu za mlade pod neobičnim nazivom „Isus na brucošijadi“. Vjera mladih u posljednje vrijeme doživjela je pravi „bum“, a duhovnost je postala hit među studentima i mladima.
Najvidljivije je to, npr. na Kamenitim vratima, gdje se svakoga utorka urbani, obrazovani, mladi ljudi okupljaju na molitvi krunice.
– Mladi imaju duboku potrebu već neko vrijeme izaći „iz sakristije“ i svoju duhovnost i vjeru živjeti izvan Crkve, tj. na javnim prostorima i javno. Oni osjećaju da je to autentično i za to treba imati hrabrost i spontanost. Kad se čuje za informaciju da mladi mole na Kamenitim vratima i onaj tko nikada nije bio ondje osjeti u srcu da je to autentično, hrabro, uvjerljivo. I da je to istinski autentični izraz mladih. A to je ono što se traži. Uvijek se traži autentičnost i oni prepoznaju da iza toga stoji nadahnuće i velika inspiracija. Mlade to privlači, jer oni vole slobodni prostor u kojemu su sigurni da nisu navučeni da kroz neke stroge forme izražavaju svoju pobožnost nego da to čine na slobodan način i kroz slobodnu formu. Tome više vjeruju. Mladi čovjek ima potrebu za tim – kaže isusovac Mandurić.
To je novi oblik evangelizacije?
Da, tu se događa ta ulična evangelizacija na simpatičan i vrlo originalan način, o kojoj je i papa govorio. Kad god papa o nečemu govori nadahnuto, uvijek je to nešto što je u duhu naroda. Papa nikada ne govori o nečemu s čime mi ne korespondiramo i ako je to mudro i nadahnuto, mi svi prepoznamo da je to Božje i na neki način znak vremena. Mnogi su vidjeli fotografije i videozapise gdje se vidi mnoštvo tih mladih ljudi i čuje lijepa glazba i žele pripadati upravo toj skupini mladih koji su stvarno našli nešto, tj. pronašli su sveto.
Kakva je duhovnost mladih?
Oni nose u sebi želju da u njoj zagrle cijeli svijet. Ona uvijek ima kozmopolitsku dimenziju. Koliko god mi bili s jedne strane bombardirani raznim podjelama u društvu, bilo nacionalnim bilo vjerskim bilo vrijednosnim, a od kojih čak ne možemo odustati, s druge strane mladi čovjek želi zagrliti cijeli svijet u svojim molitvama i svojoj duhovnosti. Također, želi uspostaviti kontakte s onima koji nisu dio našeg vjerskog „geta“. Naime, uvijek se u tim našim vjerskim obredima dogodi nekakva nenamjerna „getoizacija“, jer smo mi oni koji idemo tamo na misu, mi se tamo poznajemo i sl. To je nužno i neizbježno, no ipak je to ono što ne želimo. Duhovnost mladih želi biti impregnirana, ući u svijet i tamo pokazati svoje kršćansko lice, susretljivo, milosrdno, komunikativno, otvoreno, dijaloško.
Dakle, otvorenost?
Duhovnost mladih uvijek želi pronaći nove izraze i nove modele kako na prihvatljiv i razumljiv način govoriti novim generacijama. Stalno ima potrebu za pomicanje granica, što je, zapravo, nadahnuće Božje. Jer uvijek moramo stavljati novo vino u nove mješine. Svako vrijeme traži svoj izraz. Čak i kad mladi ne znaju koja je to forma, oni ustrajavaju u tome da se ta forma traži kao da se događa vrijeme inkubacije. Siguran sam da je na Kamenitim vratima to prisutno. Ne znamo što možemo ponuditi onima koji još uvijek nisu povjerovali u Kristovu ljubav i upoznali njegovu dobrotu, kako je ugodno biti vjernik, možda ne znamo tu formu, ali je ondje iščekujemo i tražimo. Ne odustajemo od toga da nađemo novi način, most komunikacije i susreta.
Ali tamo se događa jedna stara pobožnost, molitva krunice, koja je bila rezervirana za bake. Nije li to paradoks?
Upravo je paradoksalnost pokazatelj da je to Božje. S jedne strane vrlo autentično i izvorno, a s druge vrlo moderno i otvoreno. Krunica koja je obogaćena pjesmom i spontanim molitvama na otvorenom prostoru nešto je posve novo, a zapravo posve katoličko.
No brojna su okupljanja mladih i drugdje, po crkvama, na duhovnim obnovama?
S jedne strane ni mi sami ne znamo odgovor na to pitanje. Dogodila se kulminacija koja je bila inkubirana u vrijeme Ivančića, Linića i drugih poznatih pastoralaca, koje kao da je bilo vrijeme priprema. Ali nemamo potpuno objašnjenje kako da se to dogodilo u posljednje vrijeme u Zagrebu. Ali je činjenica da je Zagreb postao svjetska metropola duhovnosti.
Što to znači?
Da se okuplja jako mnogo mladih koji su vrlo zainteresirani za sve moguće duhovne programe koji im se nude te da se ti programi događaju na vrlo zanimljiv način. Od kateheza o 10 Božjih zapovijedi, vjeronauka kod don Damira Stojića, trogodišnje formacije mladih kod nas isusovaca, velikog interesa za duhovne vježbe i razne duhovne programe gdje ima mnogo kvalitetnih pastoralaca koji to vrlo predano rade i okupljaju oko sebe mnoštvo educiranih i formiranih laika, koji čak i vode brojne pastoralne programe. U Zagrebu se od mnoštva tih programa mladi čovjek katkad ne može odlučiti koji izabrati. A to je u inozemstvu, primjerice, teško pronaći. U posljednje vrijeme dosta obilazim našu dijasporu i vidim koliko oskudijevaju u tome. U nekim smo stvarima siromašni, ali u nekima silno bogati i njima možemo obogatiti Europu, jer smo daleko bogatiji od njih i najbogatiji u Europi.
Što kažu brojke?
I ja pokušavam doći do nekih brojki… Primjerice, naši ljetni programi, kroz sve naše ljetne kampove prošlo je sigurno oko 4000 mladih. U Zagrebu je također tolika brojka onih koji prolaze kroz programe. To su procjene i netko bi se tim brojkama trebao ozbiljnije pozabaviti.
Crkva na misi mladih u „Palmi“ u Zagrebu u petak uvečer je puna?
Puna je. I kod don Damira Stojića je puna. I kod Valentića je puna. I kod Jakova Rađe… Svi mi imamo po nekoliko ciklusa godišnje i paušalna je procjena da sigurno 4.000 mladih prolazi kvalitetno kroz programe, osim nedjeljnih misa, jer je to nešto drugo. U svakom slučaju, nikada nije bilo toliko mladih. Studirao sam u Zagrebu 80-ih godina i nikada nije bilo toliko. Očekivali bi, u ovo vrijeme potrošačkog mentaliteta i razvijanja sumnje u Crkvu, da je otpadništvo veće, međutim nije. Danas imamo mladih koji su završili teologiju daleko više nego li svećenika. Oni poznaju materiju.
Može li se govoriti o fenomenu duhovnog buma?
Mislim da može. On traje 10-ak godina, a posljednjih 4-5 godina je na vrhuncu. I što je najbolje, putanja je uzlazna, trend je još uvijek vrlo intenzivan, nude se novi programi, istražuju se, a potražnja je sve veća. Posljednjih godina imamo nekoliko ciklusa duhovnih vježbi i svake godine sve je veći interes i sve brže popunjavamo kapacitete. To nas svećenike i naše suradnike potiče da još uvijek moramo istraživati što možemo ponuditi i uvijek se naslućuju neki novi načini i oblici, društvene mreže, volonterske kampanje i društveni aktivizam koji se budi. To sve postaje moguće zahvaljujući tome bumu koji traje nekoliko godina i sve više mladih spremni su preuzeti svoju ulogu društvu.
To su, praktički, plodovi tih gibanja?
Da, plodovi kvalitetnog rada s mladima. S druge strane, još više mladih želi razvijati nove oblike evangelizacije.
Koje?
Dolazi do nas ono što već dugo vremena rade Poljaci. Zapad je razvio neke modele, jer su oni na neki način već dodirnuli dno, pa su morali tražiti nove oblike evangelizacije i tako se razvilo više oblika ulične evangelizacije. Sada to dolazi polako i do nas u Hrvatsku, na primjer splitska Ultra, čiji je model evangelizacije postojao vani, npr. u Poljskoj više od 10 godina. Postoje jednostavni oblici, navještaji evanđelja, alfa i beta, koji se kod nas istražuju i uhodavaju i sigurno će ih biti još. Uz neke naše autentične, hrvatske modele koje ćemo mi ovdje domisliti.
Vi mladima ne nudite „bombone“, ugodu i govorite da rade što hoće, nego upravo suprotno, disciplinu, odricanje i red. Nije li to još jedan paradoks?
U Hrvatskoj je možda danas lakše navijestiti evanđelje nego prije, jer su se mladi uvjerili da svijet ne zna ponuditi vrijednosti. I ono što svijet nudi, oni osjećaju da ih ne može oduševiti i ispuniti. Mladi ljudi traže ideale i moramo im ih ponuditi. Potrošački mentalitet nudi sve, ali na koncu nudi svijet koji nema ideala i vrijednosti. Tamo gdje društvo nije teško stradalo, kao što je u Hrvatskoj, mladi se boje takvog svijeta, boje se života bez vrijednosti i ideala, pa suočeni s besperspektivnošću takvoga života, imaju potrebu ponovno propitati što nudi evanđelje i dati mu još veću šansu i pozornost. Ako se u tom prostoru njihova potencijalnog nezadovoljstva tog i takvog svijeta progovori autentično, oni to razumiju, jer prepoznaju kao istinu i čak se grčevito drže Crkve i vjere da im se ne bi dogodilo ono u što svijet srlja. I zato se često događa da vjernici na neki način prisiljavaju svećenike da budu autentičniji, dosljedniji, radikalniji i zahtjevniji, jer žele se čvrsto osloniti na tu vrijednost na koju duboko računaju. Jer znaju da će im to za života trebati. Ne žele doći u situaciju da svojoj djeci ne mogu progovoriti uvjerljivo i prenijeti im vjeru, pa se žele zaodjenuti u „oklop vjere“ i naoružati se svime onime što ona nosi i zato tako marljivo i predano ulaze u tu stvarnost. I to je taj hrvatski fenomen.
Oni tako formiraju i same svećenike pa vi npr. ne možete biti činovnik. Što traže od vas?
Oni prije svega traže da je svećenik koji stoji pred njima pravi, istinski Kristov svjedok.
Nema „muljanja“?
Ne dolazi u obzir! Oni moraju vidjeti da to nije nešto što je naučeno. Danas nije teško doći do informacija. Čak ne traže od svećenika znanje. Oni danas mogu naći znanje mnogo lakše nego prije. I ponekad se događa da oni znaju više od nas svećenika o nekim temama. No svećenik ipak može dati nešto što oni nemaju. Svećenik ima privilegirani način života da sve svoje vrijeme može posvetiti Kristu, da mu može pripadati i oni od svećenika očekuju da je mistik. Dakle, da sve što govori on govori iz osobnog uvjerenje. Da je to njegovo duboko uvjerenje i da je to njegovo iskustvo. To je jedino jamstvo istine. I traže od njega da posveti svoje vrijeme, da je kadar sve svoje vrijeme dati njima. To je drugi test njegove autentičnosti. I u tom susretu se događa živa Crkva. Nije nužno da on svakome od njih pokaže njegov životni put, nego je to ambijent u kojemu se može pronaći taj put. Ne želi da mu se kaže kojom se aktivnošću ili profesijom treba baviti, jer niti to svećenik može napraviti niti bi on to želio, već će mu to Bog objaviti u tome ambijentu i kontekstu u kojemu živi tu živu Crkvu mladih i svećenika. A za to je potrebno i neko vrijeme da doživi to iskustvo i kada ono postane njegovo, on postaje nezaustavljiv i prepoznaje koji je njegov put. Možda ne konačni, ali prepoznajem one prve korake i naučio prepoznavati kojim ga putem Gospodin želi voditi u životu.
Govorite o povjerenju koje mladi gaje prema vama, a koliko vi povjerenje imate u njih?
Koliko je god njihovo traženje iskreno, toliko možemo znati da su to ljudi na koje možemo računati. Mora se vjerovati u svakog čovjeka. Katekizam Katoličke crkve nas uči da je svaki čovjek u naravi dobar. Mladi čovjek ima osobitu potrebu pronaći tu vlastitu dobrotu i svećenik, u nekom smislu, mora više vjerovati u njih nego oni sami. Njihovu vjeru u ideale i plemenitost svijet ugrožava i narušava u velikoj mjeri, pa se često vraćaju u Crkvu s vrlo malaksalom vjerom u same sebe i u svoje vrijeme. Svećenik je, dakle, onaj koji mora vratiti vjeru i u njih same i u ovo vrijeme koje je vrijeme za velike stvari. Najgore što im možemo napraviti je da im kažemo da su došli u krivo vrijeme, da više nema ničega što je dobro i da je to prošlo. To je frustrirajuće i uzrok depresije. Takav život u kojemu je promašio vrijeme, a za što nije kriv, vrlo je demotivirajuće. No, ovo vrijeme je veliko i važno i trebaju samo otkriti kako se u ovom vremenu događaju velike stvari i kako treba velike ljude. I mi svećenici to vidimo i kada im pokažemo da su se rodili u pravo vrijeme, da su oni pravi i da u njima postoji plemenitost i duh Božji, da se na njih može računati, njih to silno relaksira i ohrabruje. Kada ih ta riječ takne onda žele pronaći autentičnog i pravog sebe kako bi dali nešto ovome društvu.
Što kada skliznu, kad ih svijet prevari?
To je nužno, jer su naši ideali često romantični i u praksi su neprimjenjivi, pa od početnih slika dolazimo do kasnijih realnih. Nužno je da se oni razbijaju i rasplinjuju, a s druge strane prepoznajemo da te vrijednosti moraju postojati. Nakon svakog razočaranja slika se konkretizira i mijenja, prolazi kroz neka nova rađanja i oni kroz to shvate da nikad neće postati sveti na taj način da neće padati u grijeh. Druga stvar je da se nikad ne mogu osloniti na sebe i svoju prosudbu, nego samo na Krista, jer je takav svijet. Faze tih padova dragocjena su iskustva, koja ih, na koncu, uče mudrosti i realnosti života.
Zato „Isus na brucošijadi“?
Na početku svake godine imamo duhovne obnove po župama i pastoralnim centrima, ali često nemamo baš dobrih uvjeta jer sve više mladih to želi proći. Teško je ponoviti kvalitetan program da bi se zadovoljile potrebe kakve jesu u Zagrebu. Split je u tome prednjačio i već nekoliko godina ima duhovnu obnovu na razini Sveučilišta, u kampusu, gdje smo i mi držali duhovne obnove pa nam je došla ideja da to napravimo i u Zagrebu. Izabrali smo Ciboninu dvoranu, jer je ona najpogodnija. Brucoši su oni koji traže i važno je da pronađu to iskustvo, prođu duhovnu obnovu i uključe se u kvalitetne programe koje im nudimo. Bit će to i dimenzija kršćanskog slavlja, poput koncerta nakon klanjanja.
Mladi čovjek ima potrebu za zajedništvom, veseljem, glazbom i zabavom, a s druge strane često doživljava da ono što mu se nudi njemu strano i neprihvatljivo. Jer nije u njegovu duhu. Zašto Isus na brucošijadi? Isus je bio na svadbi u Kani Galilejskoj, Isus je u svim našim načinima života i, ako su pozitivni, Isus je dio njih, pa zašto ne bi bio i na brucošijadi, ako je bio na svadbi, ako je s nama u radu odmoru i zabavi. Bit će i u fizičkom smislu, na misi i klanjanju. Naš je plan da to bude tradicionalno svakog zadnjeg vikenda u listopadu.
Nikad punije crkve, a nikad više nemorala, pljačke, licemjerja i laži...