Zaista smatram da je vrijeme za oproštaj. Ovo je prava odluka za mene, moju obitelj i najvažnije, za moje tijelo – izjavio je rukometni Mozart Ivano Balić (35) te odbio mogućnost da, nakon ljeta, produži ugovor sa sadašnjim njemačkim klubom HSG Wetzlar.
Balić će igrati za Nijemce do lipnja ove godine i onda se oprostiti od profesionalnog rukometa.
No, hoće li povratkom u Hrvatsku postati koordinator hrvatskog rukometa umjesto Zorana Gobca, ima se tek vidjeti. Balić je tek potvrdio da ga zanima rad u hrvatskom rukometu, u prvom redu s mladim kategorijama.
– Ne znam ništa o tome, prepuštam njemu na volju – odbio je komentirati Žarko Balić, otac Ivana Balića.
A razlog zbog kojeg napušta rukomet u trenutku kad više ne može igrati na najvišoj razini, najbolje je prije nekoliko godina (autoru ovoga teksta) objasnila njegova majka Stjepanka.
– Ivano nikad ne voli gubiti, u njemu je natjecateljski duh, uvijek se muči do zadnjeg atoma snage, daje sve od sebe.
Očito je, dakle, da Ivano Balić želi prestati igrati rukomet dok njegove igre još uvijek očaravaju publiku.
Ivano Balić u Kataru je komentirao utakmice Svjetskog rukometnog prvenstva za BeIN Sports, televiziju koja prenosi sve utakmice.
Najbolji rukometaš svijeta svojom pojavom i danas plijeni pozornost medija, ali i navijačkih fanova. U Kataru su se svi željeli s njim fotografirati i dobiti autogram.
Njegova priča je zapravo priča o sportskoj obitelji Balić – kliško-dugopoljskih korijena. Majka Stjepanka i otac Žarko također su bili rukometaši. Otac mu se počeo baviti rukometom jako kasno, tek u navršenoj sedamnaestoj godini. Tada se, naime, smatralo da je rukomet tek "sport za zabavu". Žarko Balić, otac Ivana Balića, najprije je igrao u Splitu, a potom nastavio u Italiji.
Obitelj Balić u Italiji je bila do 1985., a kad je Ivano trebao početi sa školom – s majkom se vratio u Split. Školu je pohađao u svom kvartu Bol. I poput svih dječaka Dalmacije sanjao da igra za Hajduk. Ali, njegov prvi sport je zapravo košarka koju je obožavao. Tri godine, od 1992. do 1995., trenirao je košarku u Jugoplastici, ali je paralelno trenirao i rukomet. Kao košarkaš je na terenu bio jako pokretljiv, međutim, morao je prestati igrati košarku. Bio je prenizak.
Naime, nakon mjerenja duljine potkoljenične kosti, treneri i liječnici zaključili su i roditeljima priopćili da njihov sin neće narasti za košarkaša. A vinuo se ipak do 189 cm...
Otac Žarko od trenera je doznao samo to da mu sin može igrati playmakera i da za takvo što postoji samo škola u SAD-u. Oni se time u Jugoplastici nisu bavili.
No, mladi Ivano Balić brzo se pomirio s tim da neće narasti pa je sa splitskim prijateljima nastavio trenirati rukomet. Unatoč tome, i dalje je pratio i čitao specijalizirane časopise za košarku.
Kad je bio u osmom razredu, Ivano je rekao roditeljima da on zapravo ozbiljno trenira rukomet.
– Nismo ga uspjeli pratiti, ni gledati kako igra rukomet, a ljudi su već počeli pričati: "'Ajme, mali vam je super igrač!". Bilo nam je drago što se bavi tim sportom i imao je našu veliku potporu – pričala je Stjepanka Balić.
Neponovljiv i nepredvidljiv
Zaluđenost rukometom imala je i svoje posljedice: škola ga nije zanimala. Iako, poput većine sportaša, nije imao problema u školi, nije padao razrede, učio je "koliko je potrebno da prođe". Budući da je otac Ivana Balića, Žarko, tada igrao rukomet u Italiji, Ivano je kao rukometaš prvi put 1996. registriran u Italiji. Na nagovor oca Žarka i Talijana pola godine je igrao za juniore kluba Cassano Magnago. Klub je uz pomoć mladoga Balića osvojio scudeto, a on je bio proglašen najboljim juniorom prvenstva. No, Ivano Balić se ipak nije zadržao u Italiji, nego se vratio u Split i zaigrao u Brodomerkuru. Njegovi roditelji su tada svjedočili o njegovoj „velikoj volji".
– Budio bi se u šest ujutro da bi mogao stići na treninge u sedam, i nikad nije zakasnio na trening... Čim je počeo igrati prvenstvene utakmice, počeo se vraćati s peharima, kao najbolji igrač – pričala je Ivanova majka Stjepanka. Njen sin je, naime, vrlo rano postao poseban igrač. Neponovljiv i nepredvidljiv na terenu.
– Kad osjeti pravi trenutak, onda daje sve od sebe da to ostvari.
Ivano Balić je, osim po "čvrstu karakteru" i igri, poseban i po svome boemskom imidžu. Nosio je dugu kosu bez obzira na to što ona nije u modi. Jedna od karakteristika Ivana Balića je što je, unatoč prebogatoj karijeri, promijenio samo šest klubova: Brodomerkur Split, Metković, Portland San Antonio, RK CO Zagreb, Atletico Madrid i HSG Wetzlar.
– Ivano ne voli mijenjati klubove, jako se veže za ljude – govorila je Stjepanka.
Želio sam igrati s idolom
A posebno se vezao za Portland San Antonio iz Pamplone, za koji je igrao od 2004. do 2008. godine.
O tome zašto je nakon Metkovića odabrao San Antonio, Ivano Balić je govorio.:
– Zato što je ondje bio Jackson Richardson. Nije važan novac, nisu važni ni trofeji, samo sam želio igrati sa svojim idolom i to sam ostvario. Mogao sam puno više zaraditi u drugim klubovima, mogao sam i više osvojiti, no ne žalim ni za čim – govorio je Ivano Balić.
Najnoviji rasplet događaja, najava povratka u Hrvatsku, ipak daje za pravo onima koji govore da za pravog Dalmatinca "nima Splita do Splita".
Čeka ga mjesto koordinatora u hrvatskoj reprezentaciji. Onoj istoj reprezentaciji s kojom je osvajao brojne trofeje. A najsretniji je, prema izjavama majke Stjepanke, bio kad je 2004. s hrvatskom rukometnom reprezentacijom osvojio olimpijsku zlatnu medalju u Ateni.
Da, rukometni Mozart je naš Balić. Ako prekine sa karijerom, dobrodošao bi kao trener našoj reprezentaciji, nakon odlaska Goluže.