U Lenjingradskom rodilištu 7. listopada 1952. godine Marija Ivanov Putin rodila je sina Vladimira. Istog dana, iste godine, u slično vrijeme u Orašju je svjetlo dana ugledao glumac Ivo Gregurević.
Puno godina kasnije, 7. listopada, Lejla Šehović s Natašom Janjić i haremom ljepotica slavila je u Taču okrugle godinice. U Gavelli je iste večeri glumac Boris Svrtan slavljenički rastezao harmoniku, a Ivo Gregurević na svoj ročkas s Pavom Kremenićem sklopio je najbizarniju okladu u povijesti čovjekolikih bića.
– Ja ću vam ove godine umrijeti!
Ponovio je to naš Ivo više puta i dopizdio Pavi:
– Čuj, ako umreš, ja ću ekipi platiti janje, a ako budeš živ, “janka” plaćaš ti.
– Dogovoreno!
I tako je krenulo utišavanje janjaca u Pavlova Vasi kod Slavka Omerza i Bojana Sušina.
Prošlo je pet godina otkako je Ivu na Savskom nasipu učio ponovno govoriti redatelj Branko Schmit, u čijim je filmovima kasnije i glumio. Veseo, sretan i oporavljen šapnu mi uz putni gemišt:
– Evo ti soma kuna pa rezerviraj janjca. Red je da se proslavi godišnjica. Trenutačno kod Lukasa Nole glumim udbaša pa, kad padne zadnja klapa, idemo u Deželu. Ovaj put s tamburašima.
Ivo je inače bio sudionik, aktivno ili pasivno, svih naših oklada. Kamo li sreće da je to bilo sve u njegovu hazarderstvu, koje je graničilo s ludilom.
– Dobio sam u kockarnici hotela Panorama 300.000 kuna – pohvalio nam se, a već sutra bio je u minusu. “Hitna pomoć” bio mu je veliki prijatelj Baja, gazda kafića na Likovnoj akademiji.
Moždani ga nije sprečavao da se opija i puši k’o lokomotiva.
Prvi je ipak otišao Pavo pa odmah za njim i Ivo.
Kod Križe Katinića, psihijatra i našeg zajedničkog prijatelja, na Plitvicama, okrenuli smo stado za obojicu.
– Fale!
Sjećam se i jedne sulude oklade kojoj smo svjedočili Ivo i ja. Glumac Ljubomir Kapor-Kiki i ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština poslije predstave kladiše se tko je dao više važnih ljudi – Lika ili Korčula.
Kiki: – Vi imate Jovu Kričkovića, a mi Olivera i Zlokićku.
Ljuc: – A Josipa Lisac?
Kiki: – Vi u Lici igrali ste vaterpolo u gospićkim bunarima dok je naš KPK osvajao Europske kupove.
Ljuc: – Ličanin je Marko Mlinarić, koji više vrijedi od svih korčulanskih nogometaša zajedno.
Kiki: – Ma, kod vas se nogomet igra uzbrdo i nizbrdo.
Razljuti to Ljuštinu pa pozva vječnog Borisa Geršaka:
– Gasder svjetlo!
– Zašto, šefe?
– Ma, gasder kad kažem!
Kerempuh “osvanu” u mraku, a Ljuc će dobitnički:
– Ovako bi vi danas živjeli na Korčuli da nije bilo mog Ličanina Tesle.
I tu bi kraj!
Puno dana kasnije kladio sam se na igralištu ispred Kerempuha s Radomirom Sarađenom-Stricom tko će prvi ubaciti “tricu”. Moje znanje košarke je mlitavo, koš dalji od Prnjavora, ali srca i prkosa ne fali.
Nekad bivši košarkaš Zadra baci prvi i promaši. Hitnem potom loptu k’o kamena s ramena i uleti.
Kad je plaćao cugu Ivi i ekipi “revizora”, Stric mi šapnu:
– Znaš da smo u zadarskoj gimnaziji Momir Bulatović, Šime Vlajki i ja bili najjača trojka u basketu.
– To nisam znao, ali znam tko je prvi ubacio “tricu”.
Bilo je svakojakih oklada u Sloveniji, gdje je kauboj iz Orašja otplaćivao dugove Pavi.
– Tko je najefikasniji košarkaš Cibone svih vremena? – trznem Ivu za novu okladu.
– Dražen Petrović ili Nikola Plećaš.
– Oni tebi, meni Andro Knego.
Doministar sporta Željko Klarić zove konzulat u Milanu u kojem je radio Knego:
– Andro, tko je dao najviše koševa za Cibonu?
– Ja! – kratak je bio Knego, a ja se osladih dobitkom.
Potom je pala “klada” i o najvećem vinogradu u Europi. Tip – Francuska, tip – Portugal, tip – Španjolska, a ja stavih sve na Crnu Goru. Nazvali smo kralja hrvatskih vina Vladu Krauthakera da arbitrira:
– Vinograd Plantaža u Crnoj Gori ima 11 milijuna čokota vranca u nizu.
Opet otimačina. Tko zna, zna! Nije da se hvalim.
U Gavelli smo veteran Domovinskog rata Tomislav Palinić-Ćošo, bivši boksački as Zvonimir Franjić, Ivo i ja slušali neobičan prijedlog nekadašnjeg profi boksača Novaka Radanovića:
– Možete se kladiti da Mirko Filipović sa mnom u ringu, po boksačkim pravilima, nema nikakve šanse. Iako sam stariji 20 godina, možemo nasred Trga bana Jelačića organizirati meč. Cro-Cop nema pola posto šanse.
Njegove riječi potvrdio je Franjić.
– Možete se slobodno kladiti da nijedan borac iz kaveza i drugih borilačkih sportova protiv boksača, po boksačkim pravilima, nema baš nikakvih izgleda za pobjedu.
Bilo je to točno godinu dana prije Ivine smrti. Stara godina, a Ivo navaljuje:
– Ajmo kod mene na šunku i vino.
Meni se baš i nije išlo, ali Ćošo mi šapnu:
– Daj, molim te idemo. Vidiš da mu je teško, da pati. Želi nam se izjadati.
I bi to jedno od najtužnijih druženja u Buconjićevoj ulici. Tek što smo natočili, Ivo otpoče s monologom:
– Duša me boli zbog mog sina Marka. Godinama se bori s drogom. Sad je na odvikavanju u komuni. Ne smijem ga vidjeti ni na Staru godinu. Čvrsto vjerujem da će ovoga puta uspjeti.
– Ma kladimo se da hoće – tješili smo ga.
Sina Marka vidio sam na promociji Schmitova dokumentarca o njegovu tati Ivi.
Izgledao je čist.
Vjerujem da smo Ćošo, Franjić i ja dobili tu okladu.
A naplatit ćemo je od Ive već jednom.
Kad se svi opet sretnemo.
Na svoju smrt se kladite i kada uplaćujete životno osiguranje, ali to ne zvuči tako neobično.