Način na koji su Hrvatska i Slovenija riješile problem granice i odvojile to bilateralno pitanje od pregovora s EU, prepoznat je u regiji kao model za rješavanje svih bilateralnih problema, zaključila je nakon petog Croatia Summita u Dubrovniku premijerka Jadranka Kosor.
Suradnja u regiji bila je lajtmotiv dvodnevnih rasprava o budućnosti regije, a Hrvatsku i same članice EU prepoznaju kao lidera koji je korak do punopravnog članstva u Uniji. Na tom tragu, godinu dana nakon prvog susreta u Trakoščanu, premijerka Kosor i slovenski kolega Borut Pahor sastat će se u Bohinju.
Sastanak je u kuloarima već prozvan proslavom godišnjice upoznavanja, iako će se rješavati nimalo svećarska tema dolaska Nove Ljubljanske banke u Hrvatsku. Slovenski zastupnik u Europskom parlamentu Ivo Vajgl istaknuo je kako su posljednje izjave o rješenju problema NLB na tragu kompromisa i kompenzacije, te je zaključio kako rješenje tog pitanja očekuje uskoro.
Koliko su hvaljeni odnosi Hrvatske i Slovenije, istom su mjerom odaslane kritike Srbiji s porukom kako je vrijeme da se prestane s nacionalizmom i da se prihvati realnost i stvarnost. Kritika je to Beogradu i na odbijenicu da sudjeluju na Croatia Summitu zbog nazočnih predstavnika Kosova.
- Treba se okrenuti stvarnosti i probleme, po mogućnosti, riješiti u iskrenom i otvorenom dijalogu - zaključila je Kosor.
Vajgl se osvrnuo i na gospodarsku suradnju te pohvalio u tom smislu akviziciju Atlantic Grupe u Sloveniji.
- To je najprirodnija stvar. Prije godinu dana smo imali neku drugu atmosferu. Ja se jako radujem da smo došli do ove točke. A gospodarska suradnja trebala je biti takva još prije deset godina. Razgovor i kompromis moraju biti uvijek tu kada je riječ o susjedima. Slovenija je dala pravi signal Hrvatskoj - kazao je Vajgl.
Predsjednica Nacionalnog vijeća za praćenje pregovora s EU Vesna Pusić istaknula je kako se na gospodarskoj suradnji sa Slovenijom vidi koliko se promjenila atmosfera.
- Pred koju godinu, govorilo se vrlo načelno i nitko nije imao nikakve prave namjere ništa raditi. Danas je očito da su svi prepoznali politički zanačaj utjecaja u regiji i to je naša glavna, ako ne i jedina dodana vrijednost za utjecaj u širem okruženju EU i svijeta.
Na Summit u Dubrovniku sudjelovalo je dosad najviše premijera, njih sedam, i pamtit će se kao najposjećeniji dosad. Unatoč tome, najjeftiniji je dosad. Dva dana Dubrovnika za političku elitu proračun su stajala oko 1,5 milijuna kuna.
Uvijek treba podsjetiti na povijest najveće pljačke na ovim prostorima... Drugi pišu (forumaš Forex) 1)Devizna štednja ne može ići u sukcesijsku masu budući da banke nikada nisu imale obvezu već samo mogućnost deponiranja deviza kod Narodne banke Jugoslavije. U stvarnostiosti su u najvećem djelu deponiranje vršile samo fiktivno tj. obračunskim putem a od 15.10.1988. godine pa sve do raspada Jugoslavije Zakonom o deviznom poslovanju ukida se mogućnost daljnjih deponiranja devizne štednje kod NBJ. 2)\"Ljubljanska banka d.d. Ljubljana Glavna filijala Zagreb je osnovana u Zagrebu 1969 godine a od samog je početka imala tvz. mala ovlaštenja, tj. ovlaštenja na prikupljanje devizne štednje. Velika ovlaštenja kao i svojstvo pravne osobe dobila je 1978. godine, a od 01.01.1990. godine djeluje u Republici Hrvatskoj pod nazivom Ljubljanska banka d.d. Ljubljana Glavna filijala Zagreb. Do 1992. godine imala je u Hrvatskoj uposlenih oko 2000 ljudi koji su radili u tri poslovnice i tridesetak ekspozitura. S 31.01.1996. godine ukida međutim sve poslovnice i ekspoziture, ostavlja uposlenih svega nekolicinu radnika na adresi u Zagrebu Savska 41 i tako ostaje sve do danas s tim što nekolicina uposlenih praktično samo obavlja poslove pripisa kamata na štednim knjižicama a nikakvo drugo bankarsko poslovanje, niti kunsko niti devizno ne obavlja, niti za građane a niti za pravne osobe. Upit: Je li Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija jamčila za štednju građana? Odgovor: Jamčila je, ali jamstvo za štednju aktivira se kad banka završi u stečaju, što kod Ljubljanske banke nije bio slučaj jer je ona nakon raspada bivše države redovno poslovala pod istim imenom, a zatim je pretvorena u Novu ljubljansku banku. Bitno je za spomenuti i da je krajem 1989. godine odlukom skupštine Ljubljanske banke d.d., Glavna filijala Zagreb , koja je do tada poslovala u RH kao samostalna pravna osoba u sastavu Udružene ljubljanske banke, danom 01. siječnja 1990. godine prestala postojati kao samostalna pravna osoba te je zbog te odluke/reorganizacije, nastavila s poslovanjem kao njen organizacijski dio bez pravne osobnosti. Za sve obveze Glavne filijale ZG odgovarala je Ljubljanska banka d.d. Ljubljana cjelokupnom svojom imovinom, bez ograničenja. Zbog problema sa LB dio građana je pokrenuo sudske postupke protiv LB filijale ZG. Presude su bile u korist štediša i LB ih je izvršavala na način da je centrala u Ljubljani svakomjesečno slala određene količine deviza. Tako je to išlo sve do 1994. godine. Nakon toga Republika Slovenija u srpnju 1994. godine donosi Ustavni Zakon o dopunama ustavnog Zakona za provedbu Osnovnog ustavnog dokumenta o samostalnosti i nezavisnosti Republike Slovenije. Nakon toga se osniva NLB. Člankom 22.f. st.2. se deklarira da Slovenija neće priznati nikakav \"... pravni ili drugi započeti postupak usmjeren na oduzimanje imovine banaka.... te ga sudovi Republike Slovenije neće priznavati.\" Time je, prvo: SLO poništila ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima potpisan između dvije države u Zagrebu 07.02.1994. godine i drugo: Ljubljanska banka filijala u ZG je prestala izvršavati presude hrvatskih sudova a izvršenje se nije moglo provesti u Republici Sloveniji! 1) Slovenija je isplatila sve štediše koji su rezidenti Republike Slovenije. 2) Kao što sam napisao, isplatu na osnovu sudskih procesa blokirala je Slovenija donošenjem spornog Ustavnog zakona. 3) Prema podacima iz 1989. u strukturi pasive LB filijala ZG 83 posto činila je ukupna štednja građana dok su u strukturi aktive plasmani gospodarstvu i građanima iznosili 12,6 posto. 4) Republika Hrvatska potražuje od LB oko 600 mil. DEM s osnova prenesene štednje za 2/3 štediša LB koji su svoju štednju prenjeli na hrvatske banke i time je pretvorili u staru deviznu štednju. No ukratko, filijala LB u Zagrebu je po depozitima i općenito po financijskoj moći bila najjača organizacijska jedinica Ljubljanske banke d.d., daleko jača i od same centrale u Ljubljani, pa je stoga jasno zašto je Slovenija postupila na taj način. Sve što se kasnije događalo, razne priče o urotama RH protiv slovenskih banaka i sl., a koje dolaze od medija i dužnosnika u SLO samo su zamagljivanje kojim se nastoji prikriti očita pljačka hrvatskih štediša. Hrvatska je nudila mogućnost štedišama LB da svoju štednju prenesu na hrvatske banke odn. da je pretvore u staru deviznu štednju. Dio njih(štednja vrijedna 600mil.) se odlučio za tu opciju, a ostali su odlučili sami riješiti svoja potraživanja vjerujući da će lakše i brže do svog novca. Ni u jednom od ta dva slučaju obveza LB se ne gasi. Bezobrazluk i očita pljačka SLO strane vidljiva je i u sljedećem: sud u Strasbourgu donosi presude u korist HR štediša, do 1994. god. sudovi i u SLO i u HR donosili su presude u korist štediša. No, 1994. Slovenija donosi ustavni zakon kojim se blokiraju rješenja hrvatskih i slovenskih sudova. I sad će na forum doći netko iz države koja nas je opljačkala i početi soliti pamet o nekakvoj slovenskoj nevinosti i još će postavljati pitanje tko je koga opljačkao. Sramota. Pa zar bi ti susjedu koji te je opljačkao dozvolio da posluje i zarađuje u tvojem dvorištu? \"Pregovori u Baselu doista su započeti još prije nekoliko godina, pod vodstvom bivšeg švicarskog guvernera. No, nakon što se ispostavilo da su stajališta i interesi Slovenije (i njene Ljubljanske banke) s jedne strane te Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije (i njihovih građana koji su štedjeli u filijalama Ljubljanske banke) s druge strane oprečni i nepomirljivi, pregovori su okončani bez rezultata.\" Nadalje...\"kad je riječ o obvezama za štednju, slovenski predstavnici se u tumačenju tog Ugovora (Aneks C Ugovora o pitanjima sukcesije) pozivaju na \"načelo teritorijalnosti\", tj. da svaka od država sljednica bivše federacije mora preuzeti jamstva za sveukupnu štednju prikupljenu na njenom današnjem području, bez obzira u koju banku je položena. Pritom se sasvim ignorira činjenica da je upravo tim Ugovorom utvrđen ključ, prema kojem je udjel Slovenije u podjeli financijske imovine i obveza od 16 posto proizišao i iz njenog udjela u deviznim depozitima građana deponiranima kod bivše Narodne banke Jugoslavije, a pri čemu su u korist Slovenije uračunati i depoziti građana kod filijala Ljubljanske banke d.d. u svim republikama bivše federacije! Bez tih depozita i udjel Slovenije u raspodjeli imovine bio bi znatno niži (oko 13,26 posto). Dakle, kod podjele prava trebao bi vrijediti jedan princip, kod izmirivanja obveza prema štedišama drugi?!\"(HNB) Ono što treba ponoviti je sljedeće: Štednja je građanskopravni ugovor sklopljen između banke i štediša. U taj građanskopravni odnos se umješala Slovenija Ustavnim zakonom iz 1994. Pametnom dosta. Nadalje, ne teba zaboraviti da je Europski sud odlukom iz 2003. odbacio svih osam prigovora Slovenije koja je pokušala osporiti mjerodavnost Suda. Od 1978 od 1990. banke u bivšoj državi(zajedno sa LJB) deponirale su kod NBJ samo 13% efektivnog novca, ostalo se obračunavalo po tzv. pro forma postupku. Od 1988. nakon izmjena Zakona o deviznom poslovanju banke više nisu mogle deponirati deviznu štednju kod NBJ. Kako se tada već dao naslutiti raspad financijskog sustava, gotovina koja je bila kod filijala Ljubljanske banke(dio efektivnog novaca štediša) pakira se u vreće i vozi za Ljubljanu. To je isto jedan od razloga zašto Ljubljanka banka nije isplaćivala štediše koji su došli po svoje novce u banku. Efektivni novac štediša već je bio na sigurnom u Sloveniji. Kako zbog raspada financijskog sustava više nije bilo kontrole NBJ sa papirima se moglo svašta raditi zato si ti sa onom krivotvorenom bilancom možeš obrisati …. Inače, LJB imala je također svoju filijalu u New York-u te je 1988. godine bila umiješana u veliku aferu pranja novca. Tada je uz trojicu Amerikanaca uhićen i direktor bankine filijale u New York-u i jugoslavenski konzul u Chicagu. Tvrdilo se da Ljubljanska banka filijala u New York-u sustavno pere novac uzimanjem novca sumnjivog podrijetla i njegovim daljnjim plasmanom, što nije unosila uposlovne knjige. Tako je jedan agent FBI zatražio da 126 000 USD koje je donio u banku ne bude evidentirano, a revizori su kasnije ustanovili da je doista tako i urađeno. Suđenje je održano ljeta 1989. godine. Direktor banke je oslobođen optužbe, konzul povučen nazad u zemlju, no banka je proglaše nakrivom za kazneno djelo (što je po američkom pravu moguće) i kažnjena a da uopće nije iskoristila pravo na žalbu. Treba se sjetiti i drugih sumnjivih poslova Ljubljanske banke npr. veze sa aferom Agrokomerc, prelijevanje sredstava iz Skopja u Ljubljanu, navodno izrežirane pljačke gotovo tri milijuna DEM itd. Zašto dug štedišama nije pitanje sukcesije? Da ne ponavljam priču vezanu uz privatno pravne odnose s jedne strane i državno pravne odnose s druge strane reći ću sljedeću činjenicu: sudovi, kao temeljne pravne institucije jedne države su do 1994. godine presuđivali u korist štediša. Te presude su se izvršavale na način da je centrala u Ljubljani svakomjesečno slala u filijalu Zagreb određene količine deviza te su štediše tako dobivale svoj novac. Digresija: da je pitanje štednje sukcesijsko pitanje sudovi, bi stopirali tužbe i uvjetovali bi ih rješenjem sukcesije. Da je kojim slučajem Ljubljanska banka završila u stečaju to bi bilo čisto sukcesijsko pitanje. Što se dalje događa. Slovenija donosi sporni Ustavni zakon i radi presedan svjetskih razmjera – Ustavnim zakonom osniva banku. Svaki komentar suvišan. Ako donekle prihvatimo da je taj Ustavni zakon donesen zbog MMF-a, pitanje je zašto Slovenija nije isplatila štediše pošto su sudovi, kao jedino relevantno pravno tijelo, donošenjem presuda u korist štediša dodatno potvrdili da štednja nije pitanje sukcesije i da štediša ima pravo na svoju ušteđevinu. Slovenija umjesto toga svojim Ustavnim zakonom blokira odluke sudova i kao posledica toga centrala u Ljubljani prestaje slati novac štedišama. Taj švicarski grad nije poznat samo kao rodno mjesto Rogera Federera! Basel! Tu je vidljiv jedan očiti bezobrazluk Slovenske strane i njihovih medija koji potvrđuje i Kajtimar kad kaže: \"Slovenija je već 2002. godine iznjela svoje podatke pred tim sudom, dok Hrvatska to još do danas nije učinila...\" No, pod pokroviteljstvom BIS-a, vođeni su pregovori o garancijama bivše države i njene NBJ na deviznu štednju građana. Međutim, ti su razgovori okončani bez rezultata. Države sljednice su na poziv iz BISa dostavile svoja stajališta i argumentaciju o navedenoj problematici, održano je nekoliko sastanaka na kojima su stajališta sljednica (Slovenije s jedne strane i ostalih 4 država sljednica s druge strane) ostala suprotstavljena. Budući da posrednik kojeg je imenovala BIS (g. Meyer) nije imao mandat nametnuti rješenja već samo posredovati u razgovorima i predlagati rješenje koja bi mogla biti prihvatljiva za sve sljednice, nakon što je predložio kompromisno rješenje za koje nije dobio suglasnost država sljednica, zaključio je da je njegov zadatak okončan. Dakle pregovori su okončani bez rezultata. Stoga Slovenci, prestanite već jednom lagati da Hrvatska nije dostavila nekakve papire pa zbog toga nema rješenja u Baselu. To je čista laž i bezobrazluk. Mali svjedoci velike pljačke Vceći članak na adresi \"http://www.bhdani.com/arhiva/267/t26710.shtml\". Prije rata Amira Bećiragić, sada već u poznim godinama, radila je kao blagajnik u centralnom trezoru filijale Ljubljanske banke u Sarajevu, odakle su, jednom sedmično, pošiljke novca slane u Ljubljanu. Osam godina zaredom. \"Ja lično nisam znala da oni taj novac nose da ga nikad ne vrate; moji pretpostavljeni možda, ne znam\", kaže Amira i dodaje kako je radila na pakovanju novca, brinula o tome da novac bude prebrojan i u oružanoj pratnji dopremljen u vrećama na aerodrom. Od troje ljudi koji su to radili pod nadzorom tadašnje šefice trezora Nade Darmanović (po tvrdnji predsjednika Saveza Slovenaca, ona je 1992. otišla iz Sarajeva, a telefonski broj u Sarajevu na ime njenog muža je pod zabranom), samo je Amira Bećiragić bila dostupna Danima. Njen tadašnji kolega Ljubiša Tubić navodno živi u inozemstvu, dok je Branislav Novaković poginuo u toku rata. \"Novac je bio iznošen u stranoj valuti, bilo je tu lira, funti, švicarskih franaka, njemačkih maraka - sve preračunato u dolare - iz svih 11 ekspozitura Ljubljanske banke u Bosni\", sjeća se Amira. Svote novca su bile milionske, ponekad je, kaže, bilo vreća teških i više od 20 kilograma. \"Možete li zamisliti koliko je to novca?\" Ona se nikad nije pitala zašto njeni šefovi novac nose u Sloveniju, jer \"mi smo tada bili Ljubljanska banka i to je bilo logično\".