Kad refren “Jugoslovenke” raspameti publiku u punoj zagrebačkoj Areni na koncertu Lepe Brene, je li riječ o nostalgiji publike za Jugoslavijom, iako su u publici bili i mladi koji nisu ni rođeni u bivšoj državi, ili o sociološkom fenomenu u kojem je za mnoge građane nezamisliva zabava bez cajki? Izgleda da su stihovi “Oči su mi more jadransko/kose su mi klasje panonsko/sestra mi je duša slovenska/ja sam Jugoslovenka” bili vrhunac zabave u metropoli.
Imamo tek 331 Jugoslavena
Nakon što je Brena dvaput za vikend napunila Arenu, bolje da se klonemo stereotipa kako cajke sviraju u seoskim birtijama i kako su građani urbanih sredina ludi za klasičnom glazbom, jazzom ili rock‘n’rollom. Dok cajke pune Arenu, i nije tu samo riječ o Breni nego i o drugim pjevačima folka i trendu među mladima koji slušaju trap-cajke, smiješno je u nas govoriti o razlikama u ukusu urbane i ruralne publike.
VIDEO Lepa Brena - koncert u zagrebačkoj Areni
– Potreba za jeftinom vrste zabave, što cajke jesu, postoji oduvijek i u svim kulturama, samo je pitanje čime se zadovoljava. Očito ne proizvodimo dovoljno vlastite jeftine glazbene zabave pa se uvozi iz Srbije i Bosne. Činjenica da puno mladih iz urbanih i ruralnih krajeva, iz svih slojeva društva, svih političkih orijentacija u većoj ili manjoj mjeri sluša taj tip glazbe pokazuje da je pokušaj političkog čistunstva u tom smislu neuspješan jer je život jači od ideološko-političke doktrine i pritiska – kaže sociolog Dragan Bagić.
Kad cijela dvorana pjeva “Jugoslovenku”, je li to nostalgija za bivšom državom ili...?
– To je mješavina svega pomalo, možda ima tu i elemenata nostalgije, samo je pitanje na što se nostalgija odnosi. Istraživanja pokazuju da postoji snažna nostalgija ili uvjerenje da se u bivšoj državi živjelo bolje. To nije nužno podrška jugoslavenskoj ideji i državi i pokazivanje distance prema hrvatskoj državnosti. Istraživanja i u drugim tranzicijskim zemljama pokazuju jako veliki postotak ljudi koji smatraju da se prije tranzicije živjelo bolje. U Hrvatskoj je to izrazito izraženo, ali po meni to ne znači nostalgiju za Jugoslavijom, nego je kombinacija mita da se prije živjelo bolje i nezadovoljstva građana uvjetima života u Hrvatskoj. Mislim da u Hrvatskoj danas nema onih koji bi zagovarali jugoslavensku državnost i traženje takvih je lov na fatamorganu. Slušanje cajki više je izraz kulturne bliskosti s prostorom bivše države i izražava se na razne načine – kaže Bagić.
FOTO Lepa Brena - koncert u zagrebačkoj Areni
To nije politička stvar
Uostalom, na posljednjem popisu stanovništva samo se 331 građanin Hrvatske izjasnio kao Jugoslaven. Najviše ih bilo u Zagrebu (86), zatim 44 u Primorsko-goranskoj županiji te u Istarskoj njih 41. Sociolog Sven Marcelić govori da prema istraživanju koje je radio cajke odražavaju tradicionalni svjetonazorski sklop, jer oni koji slušaju cajke uglavnom slušaju domaću glazbu, prate domaću TV, serije i u njihov repertoar slušanja se uklapa i glazba iz Srbije i Bosne zbog jezičnog razumijevanja.
– Svi bi htjeli povezati da cajke slušaju Jugoslaveni, ali to uopće nije to, cajke su postale mainstream muzika koja se obraća onima koji je razumiju. Ne bih rekao da je u Areni bila neka velika euforija jugoslavenstva i nostalgija za Jugoslavijom, nego nostalgija onih koji su slušali Brenu za 80-ima, kao što je drugi građani imaju za novim valom, Rundekom, Azrom. Na nekoć zajedničkom kulturnom prostoru Brena je punila dvorane i prije rata, samo što je 80-ih element moralnog zgražanja igrao na kulturno-žanrovsku igru, 90-ih na nacionalnu, a danas punoljetnoj generaciji iz 2000-ih ti narativi ništa ne znače. Previše se upliće politike u nešto što nije politička stvar – kaže sociolog Sven Marcelić.
Kao što je dance iz 90-ih otišao u zaborav i danas je materijal za trash partyje četvrtkom, drži da će to postati i trap-cajke, koje sad slušaju tinejdžeri. Iako jugoslavenska zastava ide uz ikonografiju “Jugoslovenke”, Marcelić ipak smatra da ta zastava ima potpuno drugo značenje danas nego što je imala 80-ih i zbog rata 90-ih je osjetljiva tema.
– Nije isto pokazivati jugoslavensku zastavu u Beogradu i Zagrebu – zaključuje.
Smiruje činjenica da među publikom nije bilo Hrvata već samo stranci i jugonostalgičari u jednom zatvorenom prostoru