Japanci, Kinezi i općenito Azijati, uglavnom nose samo jednu stvar kao suvenir pohoda na Hrvatsku - licitar. Njegova je izrada vjerojatno jedini stari obrt koji u naše vrijeme doživljava renesansu.
Srca, konji, potkove, djeteline, pa čak i kišobrani ili krave... Licitar danas dolazi u sijaset oblika, a žena koja, među inima, predvodi tu tranziciju starog hrvatskog obrta u 21.stoljetnu dimenziju zove se Nina Jecić. Diplomirana arheologinja uhvatila se izrade crvenih srdaca još prije 14 godina i ide joj prilično dobro. Ponajviše zahvaljujući Japancima i njihovim azijskim susjedima koji obožavaju stari panonski ukras, a nisu na odmet i narudžbe sve brojnijih firmi koje ga uključuju u paletu svojih poslovnih poklona.
Licitar više nije rezerviran za crkvene svetkovine i štandove tradicionalnih sajmova, a uglavnom više nije niti izraz ljubavi momka prema djevojci. 'Nekada su licitari bili vezani isključivo uz crkvene svečanosti. Naš proizvod ne ide u tom smjeru, nego smo se okrenuli izradi priče i ambalaže namijenjene firmama za poklone, kvalitetnim suvenirnicama i izvozu. Ponajprije u Novi Zeland, Australiju i SAD', kaže Nina uvodeći me u suvremenu transformaciju drevnog ukrasa.
Dodaje kako su Azijati ludi za njima. Najmanje jednom mjesečno drži radionice japanskim grupama, a nekoliko je puta bila u Japanu u iste svrhe. 'Japanac, ako kupuje suvenir, kupiti će licitarsko srce. Zanima ga nešto što je rukotvorina. Zanima ga što piše na njemu, a posebno im se sviđa ta jarko crvena boja. Za razliku od Nijemaca koji kada dođu u Hrvatsku uglavnom kupuju suvenire od keramike', priča žena koja je svoj licitarski obrt smjestila u zagrebačku Trešnjevku i posluje s nevjerojatnim uspjehom za domaće prilike. To će reći, uspijeva plaćate sve račune i svojim radnicama isplatiti plaću. Unazad nekoliko godina o nekom ekstra profitu nema govora.
'Koga vidiš u mom srcu?'
Priča o licitarima povijesno je počela u izrazito ljubavnom tonu. Mladići bi poklanjali djevojkama na koje su se namjerili veliko licitarsko srce sa porukom u stilu – evo darujem ti svoje srce, koga vidiš u njemu?, objašnjava mi Nina. Zato će često u sredini klasičnog licitarskog srca stajati ogledalce.
U razdoblju nakon 2. svjetskog rata obrt je gurnut na selo, marginaliziran, sve do pred nekih dvadesetak godina kada se licitar počeo vješati po borovima, dobivati nove oblike i s proširenom simbolikom koja sada uključuje bilo kakav znak pažnje. Štoviše, na njega se danas ispisuju satirične i provokativne poruke. Nina se živo sjeća tipa koji je za svoju prsatu prijateljicu dao napraviti veliko srce s natpisom 'za srce veće od sisa', austrijska 'Milka' je naručila licitare u obliku krava, jedna tvornica kišobrana - pogađate.
Trešnjevačka licitarka ima velike ambicije. Čak je pokušala prijaviti postavljanje Guinnessovog rekorda u izradi najvećeg licitara, na što je dobila negativan odgovor. Odgovoreno joj je da ne priznaju rekorde vezane uz nacionalnu simboliku. 'Predložili su mi na napravim najvećeg 'ginger bread' čovjeka. Mislim, kakve to ima veze?! U svakom slučaju poslali su mi cjenik. Tko zna, da sam dovoljno platila, možda i prošla moja ideja', reći će Nina.
Jestivi kolač kojeg nitko ne jede
Licitar je po definiciji 'šareno ukrašeni kolač'. Mnogi su kao djeca pokušali u njega zarinuti svoje zube i gadno se razočarali. Premda je čitav sastavljen od jestivih sastojaka, minus zrcalo – voda, krumpirovo brašno, šećer, prašak za pecivo i jestive boje sa želatinom – poanta licitara je da stoji na zidu, u vitrini ili gdje god, samo ne na suncu, vlažnim mjestima ili na tijelu, poučava me Nina. Pokušala je napraviti nakit od licitara, no boja ostavlja trag na koži zbog topline.
Drugim riječima, licitar ima ograničen rok trajanja. 'Ako se jako dobro čuvaju u idealnim uvjetima, mogu potrajati i 10 do 15 godina. No neizbježno je da se osuši. Što je stariji, to je lakši. Mogao bi se, doduše, premazati nekim lakom za dužu trajnost, ali to onda ne bi bilo to. Licitar mora biti napravljen od isključivo jestivih materijala', veli naša sugovornica.
Kome se jede licitar, morati će otići do Češke ili Bavarske. Tamo su to doslovce jestivi kolači čija ukrasna funkcija traje ono kratko vrijeme između pećnice i usta. U hrvatskom slučaju, pojesti nečije zaljubljeno srce imalo bi ipak malo previše dvosmislenu poruku.
Pa neće azijati u Hrvatskoj kupovati suvenire na kojima piše "Made in China".