Puste kamene kuće spavaju na suncu, ugniježđene na strmini, jedna uz drugu. Čuju se zrikavci i cvrčci. Nigdje nikoga. Tko bi rekao da smo u srcu Hvara, samo dva i pol kilometra udaljeni od mora uz koje se partija i buči. Malo Grablje selo je u srcu Hvara iz kojega su se stanovnici iselili prije stotinu godina i sagradili kuće na obali, u nedalekoj Milni. Kuće su kvalitetno građene i sačuvane iako u selu gotovo 60 godina nije živio nitko, do prije nekoliko godina kada se vratio Berti Tudor. U pustom selu bez struje i vode prije 19 godina otvorio je konobu “Stori komin”. Nema web stranicu, ne plaća reklame, nudi najjednostavnija domaća jela, a o njoj je pisao New York Times. I ne samo to, u Bertijevoj kuhinji kuhao je planetarno popularni britanski kuhar Gordon Ramsay pa je ručak ili večera u “Storom kominu” u Malom Grablju nezaobilazan užitak brojnih američkih i britanskih gostiju koji posjećuju Hvar.
Za Malo Grablje skreće se s glavne hvarske ceste koja povezuje Stari Grad i Hvar. Uzak, trošan put krivuda kroz mediteransko raslinje. Napuštene kuće u pustom selu bliješte na podnevnom suncu. Na najvećoj na koju nailazimo piše “Škola”. Nedaleko je i mlin u kojemu su se prerađivale masline. Očuvana je i crkva svetog Teodora u čijoj je blizini velika gustirna, u njoj i danas ima vode. Pronalazimo i Bertija i “Stori komin”.
– Ja sam prvi koji se vratio u Malo Grablje, a moj did Dominik Tudor 1922. godine prvi je sagradio kuću u u Milni i preselio se. Nakon njega preselilo se cilo selo u kojem je bilo 23 obitelji i brojilo je 178 ljudi – kaže nam Berti Tudor odmah nakon upoznavanja. S obzirom na tekstove na britanskim portalima koji malograbljanske Tudore povezuju s engleskom kraljevskom dinastijom, pitamo ga jesu li u srodstvu. – Povijest našega sela počima 1675. godine. Mi smo svi Tudori u selu. Postoji legenda da smo kraljevske krvi, to potenciraju britanski portali, ali ja ću vam pravo reći, to njih netko ‘maže’ – govori Berti.
Naime, niz britanskih portala koji pišu o Hvaru i Malom Grablju povezuju Tudore s dvorom Henrika VIII., čiji je rođak navodno doživio brodolom i imao aferu s mještankom. Priča kaže da je otišao do Venecije, ali njegova draga, koju je ostavio trudnu, toliko ga je očarala da se vratio, oženio se njom i tako je započela loza hvarskih Tudora. Međutim, Berti Tudor na to odmahuje rukom i kaže da oni dobro poznaju svoje rodoslovno stablo.
FOTO Hrvatsko selo duhova obraslo je kršem: Stanovnici su domove ostavili zbog bolesti, a prema legendi, svi su potomci engleskog kralja
– Mi točno znamo tko je bio naš pra-pra-pra-praotac. Zvao se Teodor Ivan Zaninović, koji je došao ovdje, netko kaže iz Graca, netko iz nekog drugog područja, i koji se ovdje oženio našom curom koja se zvala Magdalena. Dobili su sina i ta je loza neprekinuta do danas. Ja sam dio nje. Prezivamo se Tudori jer je bio Teodor, pa je bilo kroz godine Tudorović, a onda je došlo Tudor. Tako vam je to išlo, ali ta priča za Engleze dobro dođe. Kada im je umrla kraljica, ja sam im rekao da me nisu zvali tamo jer se boje da ću im odnit po Buckinghamske palače. Kap krvi je kap krvi, ha-ha-ha – smije se Berti.
Pitamo ga zašto su ljudi otišli iz sela, a on nam odgovara pričom o povijesti Maloga Grablja.
– U prvo vrijeme ljudi su se bavili stočarstvom. Vinogradi su došli kasnije, a masline su bile od pamtivijeka, od Isusa. Nalazimo se u selu koje nije baš siromašno. Pogledajte, lipe su kuće, to nisu potleušice. Na ovim padinama su bili vinogradi, oni su proizvodili vino i od toga su živili dok nije došla filoksera. To je bilo 1887. godine. Propali su vinogradi u Španjolskoj, Francuskoj, i dok je došla do nas, pravo ću reć, mi smo dizali pare. Ali, onda su propali vinogradi u cijeloj Dalmaciji. Nakon toga, nije bilo baš koristi ni ekonomije od vinograda. I onda su naši stari na ta naša polja gdje je bio vinograd posadili buhač koji je bio prirodni insekticid. Pogledajte, ovu kuću, na ovom dimnjaku piše “1888. godina, pomogao Bog i buhač”. E, onda je onaj nobelovac, Norvežin, napravio DDT i gotovo, buhač više nije vridio ništa. Nakon toga ljudi su počeli kupovati druge zemlje. Onda su stari ljudi govorili da ovdje više nije dobro. Ni bilo ekonomije ni prihoda. Prva zemlja koju su Malograbljani kupili je u Hvarske njive, naši veliki posjedi su između Hvara i Milne, s gornje i donje strane ceste. Prva zemlja kupljena je 1905. godine. Oni su bili bogati jer su bili vridni do besvisti. Kupuj zemlju, kopaj, sadi lozu, kupuj zemlju... Ali opet je bilo nerentabilno jer je bilo puno grožđa, a ni bilo ni traktora ni kamiona za donit ga tu, u selo. S magarcima su grožđe morali donit u selo, napravit vino i onda ga odnit doli kraj mora di bi doša brod po vino – dobro poznaje povijest svoga sela Berti Tudor.
I onda, da bi olakšali proizvodnju vina, žitelji Maloga Grablja u godinama nakon Prvoga svjetskog rata u Milni su kupili parcelu koju su raspodijelili na 23 obitelji, koliko ih je bilo, i 1922. godine svi su napravili konobe za vino. – Stari ljudi su se dogovorili i skupa kupili parcelu u Milnu, koja je sada od Velega žola do groblja, i svima su dali dio. Zemlju su kupili planski, cilo selo. U to vrime u selu je bilo 23 fameje, 178 ljudi, danas je isti broj fameja, ali je samo stotinjak ljudi. Tad su se podilili, a i danas je kod nas u Milni tako, kao prije 100 godina, uske su ulice, zbijene su. Oni tad nisu mislili na turizam ni na aute. Prvo su 1922. godine napravili konobe, a moj dide, zvao se Dominik Tudor, on je sagradio prvu kuću u Milnu isto te godine. Znači, prvi moj dide, a od 1922. godine do 1957. sve 23 fameje su napravile kuće u Milni i preselile – s ponosom govori Berti.
POVEZANI ČLANCI:
U Malom Grablju zadnji je ostao Lovro Tudor. Za njega Berti tvrdi da je bio genijalac: izumitelj, poliglot i industrijalac u zlatnim danima Maloga Grablja. – To je naš Lorenco, odnosno zvao se Lovro Tudor. On je ovdje prije Drugog svjetskog rata proizvodio boje za tekstil, imam još uvijek kesice. On Malo Grablje nije tija napustit, kuća mu je vizavi škole. Svi su otišli, on je osta. U jednoj knjizi piše da je iša 1968. godine, a imam i podatak da je 1963. uzeo svog magarca, kozu zavezao za sedlo i otišao. Imao je sina, kćer i ženu, i napusti je zadnji Malo Grablje. Oni su išli u Hvar, ne u Milnu. On je puno ljude u selu educirao, one koji su imali afiniteta za engleski, češki, talijanski. Pet jezika je znao i proizvodio je sve boje od tamno zagasite plave do svijetlo žute, ljubičaste, sve boje na svitu. Imao je pogon ovdje, našao sam novinu, imao je i kuvertu sa svojim logom. Njegova se firma zvala Motokit, a Motokit je ovo naše brdo gore. Godine 1934. je novina na njemačkom koju sam našao u selu, oni pišu o njemu. On je umro, a nikome nije rekao kako se to radi, kako dobija tu boju. Oni su sad mogli biti milijarderi, to je potpuno prirodno, sirovine je nalazio ovdje, bez kemije i štetnih tvari. Ali genijalci su blizu budala, tako je i on umro, a ništa nije zapisao i nikome nije rekao – kaže Berti i pokazuje nam papirnate vrećice za boje koje je pronašao još kao dječak kada se igrao po pustom selu.
Berti je 1968. godište, rodio se nakon što je Lorenco, zadnji stanovnik Maloga Grablja s obitelji napustio selo. Na jednoj od vrećica njih piše: “Motokit – žuto briljant svijetlo – za vunu, svilu, pamuk i lan – na 250 grama sukna”, s druge strane njemački, češki i talijanski. On je svoje boje izvozio, ali nije se obogatio. Kada je Lorenco otišao, u selu više nije bilo nikoga, a Malograbljani su iz Milne rijetko svraćali. Nije bilo razloga, osobito nakon što su u Milnu preselili i groblje.
– Na Svetega Josiba u jedanaesti misec 1957. godine misa nije bila u Malo Grablje nego u Milni, što znači da su se službeno preselili. Oni su odnili 1975. godine svoje mrtve kada je doli u Milni napravljeno groblje. Zašto, ne znam, nitko ništa neće da kaže – govori Berti, čiji je otac bio pčelar, u Malom Grablju je držao košnice i oni su jedini koji su redovito dolazili u svoju kuću jer su tu vrcali med. Igrajući se po selu i u staroj kući, pronašao je i sačuvao mnoge zanimljive stvari. Među njima je i pismo jednog liječnika iz Zagreba upućeno njegovoj obitelji 1968. godine. – “Dragi moji prijatelji na čelu s mojim dragim barba Donetom” – to je moj dide, Dominik, kojega su zvali Dome, doktor krivo piše. I onda: “Milna je bila lijepa dok je tu jedini član bio naš barba Done, a sad da te sam Bog očuva. A kako mi vi, gospa Prosperina? Jeste li vi još glavna u kući i van kuće” – to je moja nona. Moj dide se rodi 1886., a nona 1900., bila je mlaja – objašnjava nam Berti.
Pitamo ga kako to da je odlučio otvoriti konobu u pustom selu, a nakon toga se i vratiti. – Naša kuća je bila dobra. Mi smo dolazili, mama, tata, braco, vrcali smo, tu su bile košnice. U ovu kuću zadnji se rodio moj tata, ali ja sam kao dite tu dolazio, znao sam njezin svaki milimetar i unutra i vanka. Drugi u selo nisu dolazili. Iako se dida prvi odselio, mi smo koristili kuću duže nego drugi. Od 1996. imamo gostionu u Milni i ja sam predložio: “Tata, idemo nešto napraviti u selo!” Govori on: “Tko će ti doći, nema struje, nema vode, nema ničega”, ali ja sam imao ideju. Došli smo skupa, braća, tata i ja sam znao što trebamo unutra razbiti, napraviti nivoe radi kuhinje. Tata nije znao hoće li plakat ili se smijat, ali pustio je – priča Berti kako je krenulo.
Struju je riješio, naravno, solarima. Pa na Hvaru je. Voda je problem, voće, povrće i začinsko bilje zalijeva kišnicom, a kupuje je u bocama za piće i kuhinju. – Koristim kišnicu iz velike seoske gustirne, stavio sam tamo pumpu i punim svoj bunar koji sam napravio ovdje. Moram. Temperatura je 33 stupnja, vode nema, uzalud zalijem, sve se sparušilo. Tu vodu koristim i u sanitarnom čvoru koji sam napravio. Za piće kupujem vodu iz boce, a pijemo i vino – smije se Berti dok nas provodi kroz konobu. – Tu mi je krušna peć, ovdje elektrana za solarno, ovdje špina od gusterne da mogu zalivat, a tamo gdje su bili magarci sad je WC – pokazuje nam. Svi su uvjeti zadovoljeni, napravio je jamu, doveo tekuću vode, a sanitarni čvor uredio tako što je dio zida ostavio u kamenu i izgleda odlično. – Na otvorenju je bilo masu svita. Svi su došli vidit, tko je prije toga doživi struju i pločice u Malo Grablje? Bili smo do četiri ure u noći, a ujutro sam iša u Milnu na misu čut kritike. Bili smo moja supruga Nataša i ja. I bile su kritike dobre, nitko nije ništa reka grubo, iako je falilo svega. I ja dolazim tu u nedilju, iza mise, još je nered unutra, a gosti već sedidu i čekaju. Točno pamtim te prve goste koji su platili. Mi radimo obiteljski. Ja vam imam suprugu i tri kćeri: najmlađa Roberta, Perina i Dina. Supruga Nataša je bila iza mene, ništa ne bi moga bez nje – govori Berti Tudor.
Razgovor prekida dolazak grupe mladih Šveđana. – Na žalost, može samo ako me nazovete, javite mi se drugi put – upućuje ih Berti. Oni razgledavaju, fotografiraju grmove kapara, stablo smokve, stare kuće. Zanima ih živi li on ovdje i pravi li vino od svoga grožđa. Radno vrijeme konobe je, kako piše, od 11 do 15 i od 19 dokle bude, poslužuju ručkove i večere. – Nemam reklamu, ne znam kako me pronađu. Doli u selu piše “Konoba”, što oni znaju što je konoba, a isto me nađu. Primam goste samo uz najavu. Danas je utorak i da se sad hoćete najaviti, mogu vam rezervirati tek drugi utorak – govori Berti. Velik dio gostiju dolazi preko agencija, s kruzera. Gotovo 80 posto su Amerikanci, očarani autohtonim ugođajem, hranom i domaćim vinom koje Berti nudi u dvije jednostavne varijante – njegovo crno i bilo, a nudi i vino “Bartul”, vinara Zaninovića iz Svete Nedilje.
– Dolaze mi baš ono bogataši i on mi onda traži najskuplje vino. On bi htio da je 500 američkih dolara, a ja to nemam. Njih je bilo osam za dva stola gori na taracu i on me pita di će “staff”, to je njihova posluga. Neka sidnu na skaline, šta ja znam di će, odmah mi je bilo jasno da nisu oni za nas. Ali, na kraju, uživali su i rekli da će opet doć. Za reć pravo, što bogatiji gosti, to su zadovoljniji – kaže Berti, koji nudi pršut, sir, srdele, janjetinu, teletinu, peku te janjetinu, steak, ribu po narudžbi, vino i pivo. – Napravim ja i ekskluzivne večere: divljač, fazan, rižoto, prepelica, ali to je po narudžbi, inače svi gosti svaki dan jedu ovo. Ja sam kuhar, ovdje sam ja sam “one man band” – govori Berti, koji gostima nudi svoj med, svoje maslinovo ulje, povrće i vino.
Kod njega je rado svraćao Mustafa Nadarević, kojega je oduševljavala Bertijeva kuhinja, kao i druge svjetske i domaće poznate osobe, ali Berti je diskretan pa ne otkriva imena. Posljednjih godina i spava u Malom Grablju. Supruga često ostaje s njim, a i kći Dina voli tu boraviti. – Ostanem ovdje i zato što je tako lakše. Nama je sezona duga. Amerikanci putuju cilu godinu. Mi krenemo već početkom travnja, a već znam za dogodine da imam rezervacije od travnja do kraja listopada. Cile dane sam tu i lakše mi je kad prespavam, a i lipše je. Uvik je nekoliko stupnjeva hladnije nego uz more. Slušam sovu i ćuka, uživam u tišini noći – priča nam Berti.
Ljudi iz Milne dolaze dva puta godišnje, na mise. – Imamo tri zaštitnika, ovo je crkva svetog Teodora i Gospe Karmelske, a imamo i svetega Josiba. U crkvi svetog Teodora don Ivica Babić pokreni je opet kad je bi župnik, prije 30 godina, pa imamo misu prvu nedilju petega i prvu nedilju desetega miseca. Svi dođemo iz Milne, nema mise u Milnu. Ispečemo meso ispred crkve, dođu prijatelji, gosti, znanci, naprave se kolači, bude pjesma, pravo pučko veselje – priča Berti.
Nijedna od 23 obitelji, koliko ih se preselilo u Milnu, za sada se nema namjeru vraćati. Jedan je mještanin na ulazu u selo obnovio kuću, napravio bazen i iznajmljuje je, ali nema naznaka da će to učiniti i drugi. Kuće im stoje prazne, zub vremena ih gricka, ali kameni zidovi se ne daju. Međutim, iako se ne vraćaju, svoju djedovinu ni ne prodaju pa nema ni novih vlasnika koji bi selo obnovili. – Nitko nije proda ništa. Malograbljani ne prodaju, oni samo kupuju. Nisu naši ljudi krivi što neće da se vrate. Nema struje, nema vode, nema kanalizacije. Ali, meni je ovdje dobro. Imamo sunca u izobilju i pun sam energije. Mir, iznad glave zvjezdano nebo. Odmor za dušu i tilo – kaže Berti Tudor i poziva u Malo Grablje, koje su već otkrile brojne svjetski poznate, ali i domaće “face”.
GALERIJA Bertijev restoran u napušteno hvarsko selo dovodi elitne goste
