Vjerojatnost da na kuću padne letjelica vrlo je mala, no upravo se takva, bizarna nesreća, dogodila u lipnju, 2002. u Sisačkoj ulici, u Velikoj Gorici. Pri stravičnom padu jedrilice, koja se survala na krov kuće, brzinom od 70 do 80 km na sat teško je ozlijeđen tada 52-godišnji Ivica Petak. Od posljedica nesreće iskusni se instruktor jedriličarskog letenja Aerokluba Velika Gorica oporavljao godinama. Obje su mu noge bile smrskane te su sada kraće za 3 i pol centimetra, no, iako su prognoze bile tmurne, Petak je gledao samo vedru stranu. Nakon dvije godine uspio je ponovno prohodati, a odmah nakon toga ponovo je i poletio. Danas ima 73, obučio je 55 učenika te skupio 900 sati naleta, što bi prevedeno u dane značilo da je u zraku, od jutra do mraka, proveo više od 37 dana. No, „letećem čovjeku“ samo je tmurno nebo granica jer za vedrog ovaj zaljubljenik u visine i danas neumorno leti.
Taj je prvi dan lipnja 2002. mogao biti i posljednji za dugogodišnjeg, iskusnog instruktora jedriličarskog letenja Ivicu Petaka. Nakon što je jednu jedrilicu prevezao u spremište u Buševec, vratio se po drugu. Polijetanje je prošlo bez problema, no onda je avion krenuo lijevo, a jedrilica desno te nije bilo druge nego je odmah otkvačiti jer je bilo jasno da su komande jedrilice blokirane. U arhivi Večernjeg lista prisjetili smo se tog slučaja.
VEZANI ČLANCI
„Na visini, između 70 i 100 metara, Petak je otkvačio jedrilicu i krenuo u desni zaokret, namjeravajući se vratiti prema pisti. No, u tom je trenutku nešto otkazalo u komandama te se nakon prvog zaokreta nije ispravio nego je nastavio u drugi. Brzo je gubio na visini te se brzinom od 70 do 80 kilometara na sat, što je standardna brzina letenja i slijetanja na pistu, survao na kuću“, pojasnio je odmah nakon nesreće tadašnji upravitelj kluba Mladen Šakić.
Od siline udarca jedno krilo jedrilice se prelomilo i palo na drugu stranu krova. Čim su čuli snažan tresak, šokirani mještani su dojurili na mjesto nesreće, a mnogi su odmah pohitali i na krov kako bi pomogli unesrećenom. Prizor koji su zatekli bio je potresan. U jedrilici, čiji je prednji kraj bio potpuno smrskan, instruktor Petak bio je teško ozlijeđen te ga se nisu usudili pomicati. Nakon mještana na krov su ubrzo stigli i vatrogasci koji su pilota oslobađali od pojaseva i padobrana.
I nakon dva desetljeća pamti detalje tragedije
Iako je bio teško ozlijeđen, Ivica Petak se i danas, 21 godinu nakon nesreće, do u detalje sjeća što se dogodilo tog dana koji je mogao završiti kobno.
„Krajnje je neugodan osjećaj bio kada sam shvatio da komande ne funkcioniraju. Jedrilica jednostavno više nije slušala, a sve što sam mogao učiniti bilo je ili povećati ili smanjiti brzinu. Sve se odigralo brzo, udar u krov kuće bio je toliko silovit da sam pomaknuo 8 rogova, stoga ne čudi što su ozljede koje sam zadobio bile višestruke i teške, no srećom ne i fatalne. Slomljena mi je nadlaktica lijeve ruke, zglob lijeve šake te tri rebra. Obje noge, iznad gležnja, bile su, ne slomljene, nego potpuno zdrobljene, zbog čega su mi, u donjem dijelu, noge sada kraće za 3 i pol centimetra“, priča nam Petak.
U nebo se, kaže, prvi put, vinuo još 1968. godine čim je postao punoljetan, a sretno je letio sve do svoje pedeset i druge, kada je doživio tragediju. Ipak, imao je, kako kaže, sreću u nesreći. U Gorici se, prisjeća se, baš tog dana slučajno zatekao bolničar koji je bio na NATO-voj vježbi.
„Taj bolničar je, inače, velikogorički zet, pa je tog dana s kolegom bio kod svog tasta čija je kuća u neposrednoj blizini mjesta na kom se dogodila nesreća. Kao danas sjećam se da mi je laknulo kada se čovjek u bijeloj kuti, s medicinskom torbom, popeo na krov i odmah mi počeo pružati pomoć te mi je dao infuziju“, kaže Petak.
Nakon što su mu na krovu imobilizirane ruke i noge te zamotana glava i priključena infuzija, mještani i vatrogasci su ga oprezno spustili na zemlju te je vozilom hitne pomoći prevezen u KBC Rebro, gdje je zbrinut na odjelu intenzivne njege.
„Čim su me spustili, liječnica, koja je dole čekala, uzela je bocu s infuzijom te brzo ušla sa mnom u vozilo hitne i to je posljednje čega se s lica mjesta sjećam, jer tada je počela djelovati infuzija koja me uspavala. Čim sam stigao na Rebro, dojurila je i moja supruga, koja je radila u obližnjoj banci. Iako je stanje bilo ozbiljno, a ozljede su izgledale stravično, liječnici su je smirivali, govoreći joj da ću se izvući i izvukao sam se“, kaže nam i danas vedri instruktor jedriličarskog letenja, čiji je oporavak, nakon nesreće, bio dugotrajan i težak.
Rekli su mu da ni ne pokušava hodati
U bolnici je Petak proveo puna 2 i pol mjeseca, a nakon što se vratio kući, uslijedila je teška bitka, brojne kontrole, operacije, mjeseci fizikalne terapije...
„Zbog teških ozljeda na obje noge nisam mogao hodati. Nabavio sam invalidska kolica, no po stanu sam se uglavnom kretao s pomoću uredske stolice na kojoj sam se vozio. U jesen 2003. u Stubičkim Toplicama, nakon pregleda snimaka, tamošnji liječnik mi je rekao da ne bi preporučio da uopće pokušam hodati. Pojasnio je kako nemam 'kost na kost' te je, zbog velikog razmaka između kostiju, postojala opasnost da se kosti nogu svinu, što bi bilo jako bolno“, prisjeća se Petak.
VEZANI ČLANCI
Iako prognoze nisu bile optimistične, život u invalidskim kolicima za dugogodišnjeg, „kroničnog“ letača nije bio opcija. Unatoč preporuci liječnika da ne pokušava hodati, on ne samo da je pokušao nego je i ponovo prohodao.
„Nakon fizikalnih terapija i operacija jedne, a potom 2004. godine i druge noge, uspio sam prohodati, najprije s pomoću štaka, no bio sam presretan jer sam se nakon dvije godine konačno sam mogao uspeti stepenicama do stana na drugom katu. Čim su mi skinuli prstenove s obje noge i čim sam prohodao, iako na štakama, odmah sam ponovo i poletio. Osjećaj je bio sjajan te unatoč preživljenoj tragediji nisam osjećao baš ni trunku straha“, kaže nam Petak koji je 2006. obnovio i dozvolu za samostalan let te je od tada vrlo često u društvu jata ptica.
Više na nebu nego na zemlji
I nakon nesreće i oporavka Petak je nastavio održavati nastavu jedriličarskog letenja, do sada je obučio 55 učenika i skupio 900 sati naleta, no to nije sve. Iako danas ima 73, ovih se dana ponovo sprema na liječnički pregled kako bi opet mogao samostalno letjeti. U međuvremenu leti u društvu nekoga od svojih kolega iz Aerokluba Velika Gorica koji, kaže Petek, jedini u Hrvatskoj ima svoj privatni aerodrom.
„Prodali smo avion kako bismo svojim sredstvima od države otkupili zemljište te danas polijećemo i slijećemo s vlastitog aerodroma. Imali smo oko 4 hektara zemlje te smo dio prodali i napravili vlastiti hangar. Doveli smo i vodu, a struju dobivamo od solarnih panela koji su na krovu“, kaže nam instruktor dodajući kako članovima Aerokluba za ostvarenje svih letačkih snova nedostaje još oko 12 tisuća eura.
Jedini preživjeli od petorice jedriličara
Nakon bizarne nesreće i „slijetanja“ jedrilice na krov iz Aerokluba Velika Gorica istaknuli su tada kako nikada nisu imali sličnu nesreću niti im je netko iz kluba stradao. No, sudeći po onom što nam je u razgovoru ovih dana rekao Ivica Petak, na jedrilicama tog tipa nesreće su, nažalost, više pravilo nego iznimka. Na istim i sličnim modelima na području bivše države letjela su, kako kaže, samo petorica pilota, a danas je živ još samo on, dok su četvorica njegovih kolega jedriličara završila tragično.
„Od pet pilota u bivšoj Jugoslaviji koji su letjeli na tom tipu jedrilica, još sam samo ja živ. Svi ostali su, nažalost, poginuli. Bili su to kolege iz Novog Sada i Subotice, a na svim je jedrilicama bio potpuno isti kvar na komandama. No, nesreće su zabilježene i izvan granica ovih naših prostora, jedna od njih dogodila se i u Njemačkoj, gdje se isti kvar dogodio i na skupljem modelu jedrilice“, kaže Petak.
Smatra da je sreća, u čitavoj toj nesreći, bila i to što je pao na krov malog nagiba.
VEZANI ČLANCI
„Jedrilica je, baš zbog blagog nagiba, ostala na krovu i to me spasilo. Da sam pao na obližnju, prometnu cestu, to bi, vjerojatno, bilo kobno, jer tom dionicom tutnje kamioni, koji voze šljunak sa šljunčare u Čiču. Realno, tko bi se od vozača, koji motre cestu, a ne nebo, nadao da će im, pred vozilo, pasti jedrilica“, kaže Petak.
Kobni lipanj 2002.
Te 2002. godine, Petak nije bio jedini kome se dogodila nesreća „u letu“. Samo tri dana nakon nesreće u Velikoj Gorici u padu motornog zmaja u ivanečkom kraju 4. lipnja poginuo je 49-godišnji poduzetnik Branimir Martinčević Smodek. Nekoliko dana kasnije, 17. lipnja, oko 18.30 sati u šumu Grm između Topolovca i Luke, pokraj Vrbovca survala se i letjelica ručne izrade. Pritom je ozlijeđen 42-godišnji Božo Pavlović kome je slomljena ruka, ključna kost i lopatica, no ozljede, srećom, nisu bile opasne za život. Letjelica, koja je bila nešto između motornog zmaja i jedrilice te je imala motor i dva propelera, nije čak bila ni upisana u registar Ministarstva pomorstva, prometa i veza, a kako se navodilo, Pavloviću, koji je bio poznat kao zaljubljenik u visine, no nije imao letačku dozvolu, to nije bio prvi pad.
