Pod alkemijom podrazumijevamo nekadašnja nastojanja da se nađe način za pretvaranje neplemenitih metala poput olova, bakra ili žive u plemenite, zlato ili srebro, a sve to uz pomoć kamena mudraca. Uz to, alkemija se tijekom povijesti spominje i u kontekstu traženja eliksira dugovječnosti. Naravno, uz sve to vežu se i brojni mitovi.
Podrijetlo je alkemije u starom Egiptu, u kojem je tehnologija bila visoko razvijena. Na našim se prostorima jako rano, već 296. godine, njome bavio car Dioklecijan. On je tada naredio da se spale svi egipatski rukopisi s receptima za pravljenje “umjetnog zlata”, jer alkemija se tada primjenjivala i za izradu lažnog novca.
Stvaratelji civilizacije
No, manje je poznato kako se tom disciplinom na našim prostorima bavio ne jedan alkemičar. Prvi put rad je hrvatskih alkemičara sažet na jednom mjestu, u knjizi “Hrvatski alkemičari kroz stoljeća”. Djelo Snježane Paušek-Baždar u izdanju Školske knjige detaljno opisuje čime su se hrvatski alkemičari bavili stavljajući njihova djela u kontekst europske alkemije, te ističe:
“Tekstovi hrvatskih alkemičara dosad su bili neistražen dio hrvatske povijesne, filozofske i prirodoslovne baštine te nije bilo poznato da su na tlu Hrvatske djelovali adepti koji su se bavili alkemijom, poput kraljice Barbare Celjske, kanonika Ivana ili profesora gramatike Daniela. U ovoj je knjizi opisan i vrednovan njihov doprinos u europskom kontekstu, a njihovi spisi i djelovanje pokazuju da su bili nezaobilazni stvaratelji europske civilizacije”, stoji u popratnom tekstu uz knjigu. Teško je hrvatske alkemičare svrstati među šarlatane, što je pridjev često neopravdano vezan za ovu disciplinu, a uglavnom je za njih alkemija imala i duhovno značenje.
Priču o hrvatskim alkemičarima, dakle, autorica otvara s Barbarom Celjskom koja nije sama ostavila zapise o svojim djelovanjima, nego o tome doznajemo iz pera dvojice europskih alkemičara, češkog učenjaka Johanna von Laaza i njemačkog benediktinca, kanonika i alkemičara Bazilija Valentina iz 15. stoljeća.
Njezin se laboratorij nalazio u podrumu dvorca u Samoboru. Kako u povijesnim zapisima stoji, Barbara je bila prva poznata alkemičarka nakon Marije Židovke iz 1. stoljeća. Navodno je upravo ona znala od bakra s arsenom napraviti srebro, a od srebra zlato. Iz svega proizlazi kako se radilo o poznatim postupcima legiranja.
O radu kaptolskog kanonika, kantora Ivana, pisali su povjesničar medicine Lujo Thaller i povjesničar znanosti Mirko Dražen Grmek.
U zagrebačkoj Metropolitanskoj knjižnici čuva se list papira s alkemijskim sadržajem, dio Zbornika različitih traktata, koji obuhvaća crtež pokusa, simbol i dvije rečenice koje su napisane na latinskom jeziku i armenskim slovima. Taj je list papira izvorni tekst kantora Ivana s njegovim potpisom, stoji u knjizi. Riječ je o iznimno teškom tekstu napisanom armenskim i latinskim slovima, moguće i zato kako bi ga razumjeli samo alkemičari, a čini se kako je u njemu opisan postupak saponifikacije, odnosno priprava mekog kalijeva sapuna. Jedan od najvažnijih hrvatskih alkemičara jest Daniel Istranin, koji je u svojem rukopisu “Kancona” iz prve polovice 14. stoljeća opisao kako je 25 godina djelovao u Puli predajući gramatiku.
Kamen mudraca u Istri
Ali i da je osobito volio alkemiju, pa je istodobno svih tih godina izvodio alkemijske pokuse i radio na pripravi kamena mudraca, dakle supstancije koja ima sposobnost pretvoriti običan metal u zlato, i životnog eliksira “‘na temelju iskustva svojih prethodnika, ali dodajući i plodove osobnog istraživanja”.
Raščlanjujući Danielov spjev od 18 kitica, autorica zaključuje kako je istarski alkemičar kamen mudraca i životni eliksir uspio i pripraviti.
Još jedan Puljanin, Petar Bono svojim je djelom “Skupocjeni novi biser”, ostavio snažan trag u povijesti hrvatskih alkemičara. Djelo ovog pulskog liječnika ne bavi se ničim praktičnim, sam je priznao kako nije vičan pokusima, ali se radi o sustavnom pregledu tadašnjeg alkemijskog znanja. Riječ je o alkemijskoj raspravi, mnogo opširnijoj od svih onodobnih alkemijskih tekstova, bez opisa postupaka u laboratoriju.
I dok su Barbara Celjska i kanonik Ivan bili praktični alkemičari, Istrani su Daniel i Petar Bono za teorijsku osnovu svojega alkemijskog nauka imali kršćanski ezoterizam ili kristozofiju.
Kopranin Ivan Bratti važan je zbog “Razgovora o staroj i novoj medicini” u kojoj se autor bavi odnosom alkemije i iatrokemije, odnosno na tome temeljenom liječenju. Bratti je djelomični sljedbenik prve generacije paracelsusovaca te prihvaća vrlo važnu ulogu alkemije u ljekarništvu. Bratti je, navodi autorica u knjizi, prihvaćao liječenje kemijskim tvarima, no njemu je umjetno zlato i preventivni i kurativni lijek za sve bolesti, ali i sredstvo za postizanje dugovječnosti.
Među svim ostalima spomenutima u knjizi, vrijedi spomenuti pravnika Filipa Šufflaya koji je s bratom Antunom u svojem Brlogu na Kupi bez uspjeha pokušavao transmutirati elemente elektricitetom tražeći prije svega način kako prirediti umjetno zlato, no ipak je jednom uspio dobiti nešto što je nazvao quasiaurum, a vjerovao je kako je moguće doći i do pravoga zlata.
glupost