Moje je znanje javno dobro i kao intelektualac i građanin ove zemlje dužan sam reći što znam i mislim. Tim riječima profesor međunarodne ekonomije dr. Ljubo Jurčić objasnio je kako je i zašto pristao biti savjetnik političkog suparnika Ive Sanadera. Premda po prirodi nekonfliktan, srdačan i otvoren, otkako se pojavio na političkoj sceni dr. Ljubo Jurčić proizvodi kontroverzije i ulazi u situacije koje nisu svakodnevne u političkom životu. U razgovoru za Obzor dr. Jurčić iznosi što bi trebalo napraviti da Hrvatska izbjegne krizu i 2010. postane država s najvećim stopama rasta u Europi.

• Monetarna vlast zasad jedina gasi požar i spašava zemlju od krize. Može li Rohatinski zadržati krizu na našim granicama?
– Ne može na duži rok. Radi se o tome da su se centralnoj banci naprosto neke okolnosti poklopile. U vrijeme kad je pokušavala usporiti inozemno zaduživanje centralna je banka stvorila pričuve koje se sada aktiviraju i služe za održavanje likvidnosti. Dotok kapitala iz inozemstva presušio je, i taj se manjak kompenzira oslobađanjem rezervi.

Guverner je već dva puta smanjivao rezerve i tako povećao ponudu novca, čime je održao unutarnju monetarnu ravnotežu, ali to može učiniti još samo jednom, u prvom tromjesečju iduće godine. Instrument koji je projektiran za jednu stvrhu dobro je poslužio za drugu, no njegov doseg je ograničen. Ako se bitno ne promijeni situacija na svjetskom financijskom tržištu, Hrvatska mora mijenjati monetarnu politiku ili ćemo doći u financijske probleme.

• Što treba mijenjati?
– Hrvatska prije svega mora osigurati monetarnu stabilnost i ravnotežu unutar zemlje te poduzeti neke druge mjere koje su dosta radikalne i o kojima ovaj put ne bih govorio da ih ne zazivamo.

• Mislite li pri tome na promjenu tečaja?
– Mislim na to da monetarna politika mora biti usklađena s fiskalnom i gospodarskom politikom. Tek sad se u segmentu otplate duga monetarna politika počela usklađivati s fiskalnom, a dosad nismo imali gospodarsku, industrijsku, regionalnu politiku, politiku konkurencije kako bi trebalo biti. Zaboravilo se da monetarna politika nije svrha samoj sebi, ona služi razvoju gospodarstva. Fiskalna politika nije svrha samoj sebi, ona služi razvoju gospodarstva i društva. Kod nas centralna banka čuva sebe, i svoje ciljeve ostvaruje bez obzira na to koliko to košta ukupno gospodarstvo.

Isto to radi i fiskalna politika, fiksiranjem nultog deficita zaboravlja se na razvoj društva i gospodarstva. Prvo što treba napraviti jest da monetarnu i fiskalnu politiku stavimo u svrhu općeg drušvenog i gospodarskog cilja a to je standard građana i povećanja domaće proizvodnje. To se ne može sa sadašnjim modelima fiskalne i monetarne politike, nego radikalno drugačijima.

• Hoćete li takve promjene predložiti na novom “vijeću mudraca”?
– Još nismo ništa počeli raspravljati, ali bio sam jako izenađen sastavom ekonomskog vijeća, jer u nj nisu smjeli ući predstavnici sindikata, poslodavca i banaka.

• Jeste li to doživjeli kao manipulaciju? Ulaskom u vijeće riskirali ste neprilike u vlastitoj stranci i optužbe za političku prevrtljivost?
– Još ne mislim da se radi o manipulaciji. Ekonomsko je vijeće neinteresna grupa znanstvenika i stručnjaka koji se bave ekonomijom u općem drušvenom interesu. Na prvoj, konstituirajućoj sjednici pokazalo se da nije tako. Moja ideja je da u njemu bude od 5 do 7 članova, najviše devet ekonomista, jer se u većoj skupini ne može raditi. To što su različitih pogleda ne smeta, dapače može biti i poticajno.

Ekonomsko vijeće nije mjesto za interesne grupe bez obzira na to što su njihovi interesi legitimni, jer se vijeće time pretvara u gospodarsko-socijalno vijeće s većim stupnjem političnosti. Nemoguće je voditi kreativnu raspravu u cilju generalnog općega dobra ako imate skupine koje imaju definiran isključivo vlastiti interes. Što se tiče moje pozicije, moja savjest kao intelektualca i stručnjaka mirna je.

• Rekli ste “moja ideja je”. Jeste li Vi inicijator vijeća ili Sanader?
– Meni je poziv stigao iz Vlade, možda se ideja rodila na savjetovanju ekonomista u Opatiji jer se dosta pričalo o krizi, izvorima, posljedicama i potrebi promjena u ekonomskoj politici. Moramo prebroditi prvi stadij, mora se mijenjati položaj banaka, poslodavca i radnika, a u ovakvom vijeću svatko će nastojati sačuvati neizmijenjen položaj i poziciju.

• Ima tumačenja da tako široko sastavljeno vijeće služi da bi se odgovornost podijelila s drugima?
– Možda je to bio dio ideje, da se kaže evo ja izvlačim svu hrvatsku pamet. Politika više ne upravlja situacijom u društvu niti će upravljati, nego će situacija upravljati politikom. Odgovornost za stanje u državi uvijek snosi Vlada, a nakon dva-tri sljedeća sastanka vidjet ćemo može li savjetodavno vijeće ispuniti svoju ulogu ili će služiti kao pokriće kreatorima ekonomske politike. Bude li samo pokriće, povući ću se.

• Kakvi su razmjeri krize kod nas?
– Matematički gledajući suočeni smo s dužničkom krizom. Proteklih desetak godina hrvatsko društvo živjelo je na dug i da nije došlo do globalne krize, mi bismo se za dvije-tri godine suočili s istim problemima. U dužničkoj smo krizi po deficiji, jer je dug nominiran u stranoj valuti, a kuna nije konvertibilna na svjetskom tržištu. Da bismo otplaćivali dug, moramo zaraditi stranu valutu, a to ne možemo učiniti jer smo imali sustav koji više troši nego što zarađuje. Neminovno nam slijedi dužnička kriza, a zbog potrebe otplate dugova u stranoj valuti nakon nje i tečajna. Tečajna kriza pretvara se u bankarsku i onda imamo pravu financijsku krizu.

To kroza što svijet sad prolazi ni u nominalom ni u relativnom iskazu nije tolika kriza kao naša. Američki dolar kotira na svjetskom tržištu i njega svijet prihvaća po većoj ili manjoj cijeni, ali prihvaća. Europa svoje dugove može plaćati u eurima, Japan isto tako, ali mi ne možemo vanjske dugove plaćati u kunama. Mi moramo proizvesti robu i usluge i njima plaćati dug ili plaćati nacionalnom imovinom. S druge strane porast kamata za 1 posto nominalno povećava našu godišnju otplatu duga za 350 milijuna eura, rast kamata za 2 posto diže obveze za 700 milijuna eura. Jedan posto rasta kamata građanima povećava obveze za 1,5 milijardu kuna. Kad stagnira proizvodnja i pada dohodak, a vi morate više izdvajati za otplatu obveza, tada standard dolazi u pitanje.

• Što savjetujete da se izbjegne tečajna i financijska kriza?
– Ako bismo sad kreirali mjere, možemo postići to da imamo što manje financijskih šokova, ali u realnom sektoru ne može se ništa bitno napraviti preko noći. U prvom tromjesečju 2009. trebalo bi kreirati mjere za povećanje domaće proizvodnje, koje bi dale rezultat tek 2010.

• Kakve?
– Ove ćemo godine uvesti gotovo 30 mlrd. dolara robe, od čega nominalno možemo proizvesti 15 mlrd. dolara. Kad bismo od tih 15 mlrd. uzeli samo 20 posto koje smo prepustili uvoznicima, dobili bismo 3 milijarde dolara, nešto manje od 10 posto BDP-a, koje možemo stvoriti sami. Ako bismo napravili takve specifične mjere da povećamo proizvodnju, kvalitetu i dignemo efikasnost poslovanja, mogli bismo vratiti 20 posto tržišta koje smo nerazumnom politikom prepustili uvoznicima. Tada ne bismo imali pad, nego stopu rasta koja bi bila najveća u Europi. Bio bi to radikalan zaokret od potpuno nekritičke liberalističke politike, propisane washingtonskim konsenzusom, kojega se ne drže ni zemlje koje su mu kumovale.

Ovo je kriza u kojoj će Hrvatska morati prelomiti službene ekonomske i političke dogme i usmjeriti se na domaću proizvodnju. Rješenje se ne nalazi toliko u području fiskalne i monetarne politike nego u području industrijske, odnosno sektorske politike i politike regionalnog razvitka, koje zasad nema. Uz dobre mjere ove politike mogli bismo u 2010. godini ostvariti stopu gospodarskog rasta višu od 5 posto, a time i veće plaće, mirovine, dividende, proračunski prihod itd. Sve u svemu vratiti standard na uzlaznu, ali puno zdraviju liniju.

• Na to će se odmah javiti svi da uvodimo protekcionističke mjere, što kao mala zemlja ne smijemo?
– Pazio sam što sam govorio: nisam rekao ni supstitucija ili zabrana uvoza, nego sam govorio o mjerama koje će povećati efikasnost i kvalitetu domaćeg proizvoda. Hrvatsko tržište samo je nominalno hrvatsko, ono je dio globalnog tržišta. Ta politika ide za tim da se borimo za dio globalnog tržišta koji najbolje poznajemo, a to je hrvatsko, bosansko i srpsko. Ne zagovaram da se vraćaju carine na granice, da se vraćaju carinici, nego sam rekao da iz praktičnih razloga treba poslovati na onim tržištima gdje je najmanji trošak. Puno je manji trošak kreirati proizvode za bosansko, hrvatsko i srpsko tržište i puno manja neizvjesnost nego kreirati proizvod za norverško ili švedsko tržište.

Ako možemo napraviti korak više da povećamo izvoz, to bolje. Mislim da iz mog programa možemo postići to da 80 posto rasta ostvarimo osvajanjem domaćeg tržišta a 20 posto povećanjem izvoza.

• Nije li to program s kojim bi išao SDP da ste osvojili vlast? Da li ga ustupate Sanaderu?
– Ne, ekonomsko vijeće nije operativno tijelo niti izrađuje programe, nego daje mišljenje i poglede na pojedine situacije. Program izrađuje Vlada, a mi smo svoj napravili tako što sam obišao tristotinjak poduzeća i snimio što im treba da proizvodnju dignu samo 20 posto. Ti su programi dosta detaljni, ali za provedbu trebaju institucije. Glavni je problem Hrvatske neefikasnost državnih institucija i loša organizacija. Razradili smo okvir i metodologiju, ali treba izgraditi institucionalnu infrastrukturu: agencije, direkcije, zavode. Sada smo u situaciji da vlada ne zna gdje je hrvatsko gospodarstvo.

Ne znamo kakva je struktura domaće proizvodnje, kakvi su odnosi među djelatnostima, ne znamo odnose domaćih djelatnosti s inozemstvom niti strukturu proizvoda pojedinih djelatnosti da bismo mogli kreirati mjere. Ne znamo proizvodnost proizvodnih faktora u pojedinim djelatnostima, ne znamo kolika je proizvodnja po radniku i po jedinici kapitala. Time se bave profesionalci rasterećeni politikom, to je čista matematika, podloga za kreiranje ekonomske politike, koje nema. Bez te podloge mjere ekonomske politike su pucanj u kmicu, u crni prostor koji je toliko velik da se rijetko pogodi meta.

• Poduzetnici traže da država osnuje interventni fond. Jeste li za taj potez?
– Takav fond sad je nemoguće formirati, njih treba ustrojiti u fazi prosperiteta, a ne sada. Kad bi kriza bila kratkoročna, još bih se i složio s njime, ali njegova je namjena da se zadrži sadašnja struktura gospodarstva, a moja je ideja da se ta struktura mijenja. Ono što se nije učinilo kad je novac bio jeftin i ekonomija bila u uzletu, ne može se nadoknaditi sada. Nastavak hrvatske države pred velikim je izazovom u ekonomskom smislu, restrukturiranje ćemo morati provesti u težim financijskim i gosparskim uvjetima, a ne napravimo li zaokret osuđeni smo na dugogodišnje krizno stanje unatoč tome što će se Europa i svijet oporaviti. Politički suočeni smo sa situacijom da smo ekonomski potrošili državu koju smo stvorili prije 18 godina i trebat će nam sada golema energija, slična onoj prilikom stvaranja države, da izgradimo gospodarsko, društveno i političko biće hrvatske države.

• Tko je za to kriv?
– Politika. Poliltička nezrelost i politikantstvo doveli su nas u ovu situaciju, svaka politička opcija plašila se hrvatskog suvereniteta. Kad su dobili suverenitet, nijedna opcija nije znala što će s njim. Čim se netko javio da je zainteresiran za hrvatsku imovinu, odmah su svima bila puna usta liberalizacije, internacionalizacije, što je bio politički kredo svih dosadašnjih vlada, a to pokazuje nespremnost politike da na sebe preuzme odgovornost za upravljanje.

• Nedavno ste rekli da budućnost svijeta ovisi o tome hoće li Amerika mirno prepustiti mjesto prve globalne sile ili neće. Možete li to malo pojasniti?
– Sličnu situaciju imali smo pred Prvi i pred Drugi svjetski rat, slično je bilo i kad je Engleska gubila dominaciju na svjetskim tržištima, a ima i nekih sličnosti kad je propadalo Rimsko Carstvo... Iz ove krize može se izaći u pravom i krivom smjeru. Povijest je puna primjera za to: tridesetih godina prošlog stoljeća Amerika i Njemačka su bile u sličnoj krizi, a znamo kako se rasplelo. Njemački bum poharao je Europu, američki spasio društvo i zemaljsku kuglu.

Ameriku ne može nitko zamijeniti, jedinstvena je, učinila je puno za civilizaciju i demokraciju. Vodstvo zemlje koja je digla i razvila svijet neponovljivo je, ali ipak taj model je istrošen i svijet više neće ići po istom modelu. Nije više moguće da Ameriku sada zamijeni Japan, Kina ili Europa, jer će se međunarodni sustav transformirati prema multilateralizmu. Teško prema bipolarizmu, Amerika-Europa. Reformu od premoći jedne države prema multilateralnom sustavu može voditi samo jedna država, a to je Amerika. Ona je u poziciji da dio svoje moći dragovoljno i organizirano prenese i pretvori u multilateralizam. Amerika treba biti na čelu država koje traže reformu. Ako to ne učini, kriza će se nastaviti.

• Može li Kina preuzeti ulogu svjetskog zamašnjaka?
– Bude li ovo tipična industrijska kriza, a malo je vjerojatno da će biti, Kina će od 2020, najdalje 2025. godine postati u apsolutnim vrijednostima druga ekonomska sila u svijetu. Međutim njezin razvoj će ovisiti o potražnji iz Amerike i Europe. I drugo Kina je toliko različita od ostatka svijeta da ne može svoj način života i rada “zvoziti” u ostatak svijeta. Pored toga, promjene ne treba gledati linearno, jer su tu i globalno zatopljenje i promjena demografske strukture.

Ulazak Baracka Obame u Bijelu kuću nije promjena samo za Ameriku nego i simbolična poruka svijetu da u 21. stoljeću prestaje dominacija bijele rase. Ta je promjena radikalna, a u psihološkom i sociološkom smislu SAD je suočen s težom situacijom nego 60-ih godina kad su davali pravo glasa crncima. Društvo mora prihvatiti činjenicu da će Bijelom kućom predsjedati crnac, a posluga će biti bijela. Obama je napravio dodatan korak i oslobodio je silnu energiju ne samo u Americi nego i u Africi koja na najbolji način dobiva potvrdu svog bića.

I u Africi će se osloboditi velika energija kojom treba upravljati. Problema je svugdje, ne postigne li Kina stopu rasta veću od 8 posto neće moći apsorbirati milijun radnika koji izrastaju svake godine. Pad proizvodnje u Europi proizvest će socijalne naboje, nije mali problem kad na udaljenosti od 100 ili 200 kilometara postoje peterostruke razlike u plaći. Kriza će proizvesti socijalnu situaciju koja će biti prepreka provođenju ekonomskih reformi, a u budućnosti će trebati puno više uzeti u obzir socijalno-psihološke elemente.

• Kriza i kod nas proizvodi jačanje nedemokratskih procesa, počinje se sankcionirati kritika izrečena preko interneta.
– U krizama su društvo i politika uvijek u iskušenju u kom smjeru krenuti. U Hrvatskoj je problem što politika nije sazrela, mi smo još politički nezreli, politika je ostala u prošlosti, a u kriznim situacijama bit će pogrešno ako se budemo vraćali prošlosti na najružniji način. Stranke koje se ne prilagode sadašnjoj situaciji i ne budu imale ideju kako izvesti društvo neće opstati, bez obzira na to kako se zvale.

Iz ove krize treba nastati nova gospodarska struktura, ali nastat će i nova politička struktura. Ne smije se vraćati u prošlost i pitati tko je Srbin, Hrvat, Musliman, ovo ili ono, u globalizaciji koja će donekle biti zaustavljena, jedino možete i morate spašavati svoje društvo. Treba štititi sebe, svog susjeda, društvo u cjelini, a moj ulazak u ekonomsko vijeće i ima tu svrhu da shvatimo kako se pomiče granica parcijalnih interesa kad su posrijedi opći i nacionalni interesi.

POLICIJA OSIGURAVA MJESTO

FOTO Knin u šoku: Ovo je zgrada u kojoj se dogodila tragedija, jedna osoba je poginula

POTVRDILI ASTROLOZI

Zvijezde otkrivaju: Najbolji djedovi i bake rođeni su u ovih 5 horoskopskih znakova

DA VAS ČUJEMO

KVIZ Ako u Hrvatskoj niste od jučer, ovo morate znati! Koliko gradova Lijepe naše znate prepoznati po slici?

Sve popularnije

Jeste li čuli za impact poduzetništvo? Zaludjelo je svijet, a i u Hrvatskoj ima sve više sljedbenika

Hrvatski IT briljira

Tehnološki prodor: Hrvatski softver podiže standarde u Švicarskoj

Uređaj koji mnogi imaju kod kuće mogao bi biti izvor ozbiljnih zdravstvenih problema: ‘Odmah ga isključite ili bacite’