“Kad bi se svi vladari na svijetu, kršćanski i saracenski, sjedinili, ne bi mogli učiniti toliko koliko može Kublaj-kan”. Tim riječima Marko Polo, najveći svjetski putnik svih vremena, opisuje mongolskog vladara u čijoj je službi proveo gotovo dva desetljeća. Stoga je dio svog putopisa “Il milione” posvetio upravo detaljnim opisima života na dvoru Kublaj-kana, a pisao je i o njegovim djelima te narodu.
– Svi se ljudi mole svojim bogovima za spas svog gospodara, da mu podare dug život, radost i svetost – riječi su koje potvrđuju koliko je veliki kan bio omiljen u narodu, a kako bi potkrijepio takvo razmišljanje, Marko Polo mnoge stranice svoje knjige posvećuje opisivanju Kublaj-kanovih vrlina. Pisao je tako o njegovim uspješnim ratnim pohodima, o tome kako je darivao svoje službenike, o pravednosti i dobročinstvu svog gospodara…
– Veliki gospodar šalje glasnike kroz sve svoje pokrajine, ne bi li doznao nije li njegov narod pretrpio štetu u svome žitu ili štetu zbog nevremena, ili skakavaca, ili kakve druge nedaće. Ako dozna da je neki njegov narod, pretrpio kakvu štetu, on naređuje da mu se ne uzima danak koji mora dati i zapovijeda da mu se da njegova žita, kako bi imao što posijati i jesti. To je veliki dar jednog vladara svome narodu – kazuje pisac te dodaje kako je veliki kan “stekao vladarsku čast sposobnošću, neustrašivošću i pameti”.
Također, Marko Polo bilježi da je veliki kan bio čovjek ugodne vanjštine i lijepa stasa koji je imao “lice bijelo i rumeno kao u ruže, oči crne i lijepe, a nos lijepo skrojen”. Imao je četiri zakonite supruge, ali se i zabavljao s brojnim “prijateljicama”. Imao je 22 sina te brojne kćeri i unuke, a na sigurnost Kublaj-kana i njegove obitelji pazilo je više od 10 tisuća stražara.
Najveći od svih dvorova
Marko Polo veoma detaljno opisuje i njegov dvor u Pekingu, koji je “najveći od svih koji su ikad viđeni”. Tamo je Kublaj-kan živio u zimskim mjesecima, a imao je i nekoliko ljetnih rezidencija. Među njima je i ona u gradu Cai-Ping-Fu u Mongoliji, 300-tinjak kilometara sjeverno od Pekinga, gdje se zbio prvi susret između mongolskog vladara i Marka Pola.
– Po njegovoj zapovijedi u ovome je gradu sagrađen dvorac od mramora i drugog skupocjenog kamena. U njemu su sve dvorane i sobe pozlaćene što je divno i prekrasno. Oko ovog se dvorca nalazi zid od 15 milja. Tu ima dosta rijeka, česmi i livada, gdje veliki kan drži mnogo vrsta raznih životinja – opisuje Marko Polo te dodaje kako je tamo uvijek bilo sunčano vrijeme jer “kad se veliki kan nalazi u onomu dvorcu, a naiđe ružno vrijeme, astronomi i čarobnjaci pridonesu, da to ružno vrijeme, mimoiđe njegov dvorac.”
Pišući o raskoši na kanovu dvorcu, o zlatu i umjetninama, o gostima u skupoj odjeći, o vrijednom nakitu na ženama i velikim gozbama, po Marku Polu kan je zasjenio sve tadašnje europske dvorove, a to je posebno dolazilo do izražaja u opisima raznih svetkovina, poput kanova rođendana 28. rujna i tatarske Nove godine. U knjizi “Il milione” posebna je pozornost posvećena raskošnim odlascima u lov i opisu egzotičnih životinja kakvih nema u Europi, a Pola su se izrazito dojmile i prakse u kojima su Mongoli bili napredniji od Europljana te je o njima redovito pisao. Tako se jedno poglavlje zove “O novcu velikog kana”, a u njemu se Polo divi sustavu korištenja papirnatog novca umjesto zlatnika. Također, piše i o korištenju ugljena umjesto drva, kao o “crnom kamenu koji se kao ruda kopa iz planina, gori kao drvo i održava vatru bolje od samog drva”.
Marko Polo Mongole nipošto nije smatrao barbarima, već se tom narodu divio, a osim o Kublaj-kanu, pisao je i o njegovim prethodnicima te o mongolskim osvajanjima općenito. Budući da su Mongoli, odnosno Tatari kako su ih Europljani češće nazivali, prije svojih velikih osvajanja bili nepoznat stočarski narod, nije čudno da su zapadnom svijetu bili prava enigma. Spominju se u tek nekoliko djela, a Marko Polo bio je prvi koji ih je upoznao i živio s njima. Stoga su njegovi zapisi o mongolskoj povijesti i običajima bili iznimno vrijedni za Europu, a on je, kao da je toga bio svjestan, Tatare opisao do u detalje.
– Tatari zimi borave u ravnim mjestima, u kojima ima mnogo trave i dobrih pašnjaka za njihovu stoku. Ljeti borave u hladnim mjestima, po dolinama i gorama, gdje ima dosta vode i dobrih pašnjaka. Njihove su kuće od drveta, pokrivene pusteninom i okrugle su. Sobom ih nose u svako mjesto u koje odlaze – kaže Marko Polo o mongolskom načinu života koji karakteriziraju česta preseljenja, no ljudi su unatoč tome otmjeni. Imućni pripadnici njihova društva oblače se, naime, “u raskošne haljine od zlata, svile, samurovine, te hermelinskih, lisičjih i vjeveričjih koža”. Što se tiče prehrane, Polo ističe da im se ona pretežito temeljila na mesu raznih životinja, a posebice su često jeli “konjsko, pseće, kobilje i volovsko meso”. Također, Polo tvrdi da su poznavali korištenje konzerviranog mlijeka u prahu koje opisuje kao “suho mlijeko, kao tijesto” koje se stavi u vodu i potom popije.
Polo je puno vremena proveo i mongolskim narodom pa tako za žene kaže da su iznimno sposobne te da se bave kupnjom, prodajom i održavanjem kućanstava dok muškarci ratuju i love. Polo ističe i kako muškarci imaju mnogo djece jer je dozvoljen brak s više žena.
– Tatari ni za što na svijetu neće taknuti tuđu ženu, smatrajući to ružnom stvari i velikom prostotom. Žene su dobre. Dobro čuvaju čast svojih gospodara i brinu se kako treba o cijeloj porodici. Svatko može uzeti žena koliko hoće pa i sto, samo ako ih može izdržavati. Ženik daruje ženinu majku, a žena ne donosi ništa mužu. Prvu suprugu smatraju najboljom i važnijom od svih ostalih žena – prepričava Polo, a potom opisuje i za europske pojmove neobičnu tatarsku religiju koja slavi boga Natigaja za kojeg su Mongoli Polu kazivali da je “zemaljski bog, koji čuva njihovu djecu, njihova blaga i njihovo žito”. Polo primjećuje da ga Tatari veoma poštuju te opisuje razne vjerske običaje i ceremonije. Među njima je i tradicionalno pokapanje vladara u Altajskom gorju.
– Svi su veliki kanovi koji vuku podrijetlo od Džingis-kana pokopani u velikoj planini koja se zove Alcay. A ako veliki tatarski vladari umru i stotinu milja daleko od spomenute planine, valja ih onamo odnijeti. Kad se tijela velikih kanova nose na pokop na onu planinu, pa makar bili daleko od nje 40 dana te više ili manje, svi ljudi, koji se sretnu na putu kojim se mrtvac nosi, isijeku se sabljama i ubiju (...). Vjeruju, da će ga svi, koji su pobijeni, morati služiti na drugom svijetu – prepričava Polo te dodaje kako je jednom prilikom na taj način žrtvovano više od 20.000 ljudi. Mongoli su naime, bili spremni i život dati za svoju domovinu te su upravo zbog toga bili vrsni ratnici.
Stvoreni za osvajanje
Marko Polo opisuje i njihove poznate tehnike ratovanja zahvaljujući kojima su stvorili jedno od najvećih carstava u povijesti.
– Njihova su oruđa vrlo skupa. Oružje im se sastoji iz lukova, sabalja i buzdovana, no lukovima se služe više nego negoli ostalim oružjem jer su odlični strijelci – piše Polo koji se divi njihovoj izdržljivosti zbog čega su “kao stvoreni za osvajanja”. U putopisu “Il milione” opisane su mnoge bitke, a posebno je naglašeno da je vladar bio nemilosrdan prema izdajicama. Među najzanimljivije priče ubraja se pak ona o opsadi jednog grada u kojoj su ključnu ulogu imala upravo trojica Europljanina, Niccolo, Mateo i Marko Polo. Kanova vojska nikako, naime, nije uspjela osvojiti otmjeni i bogati grad Saianfu koji se branio više od tri godine. A kada su već htjeli odustati od opsade, trojac iz obitelji Polo došao je na vrsnu ideju.
– Rekoše velikom kanu da uza se imaju jednog vještog čovjeka koji će napraviti tako velike naprave za bacanje kamena da će se grad osvojiti silom. Veliki se kan tome jako razveselio – govori Polo te ističe da su izrađene tri naprave kakve Tatari do onda još nisu vidjeli. Upotrijebivši ih, odmah su osvojili grad, a obitelj Polo još je jednom zadivila svog vladara. Marko Polo dodaje i kako se u svim zemljama koje su Mongoli osvojili odmah počelo bolje živjeti te za to navodi niz primjera.
– Prije negoli je veliki kan osvojio ovu zemlju, bio je kod njih ovakav običaj. Ako bi netko prenoćio u kući kojeg stanovnika, a bio mio, lijep i mudar, oni bi ga ubijali otrovom ili čim drugim. To nisu činili radi novca, već su govorili da će sva njegova pamet, ljupkost i sreća ostati u njihovoj kući. Ali otkad je prije 35 godina veliki kan osvojio tu zemlju, stanovnici to ne čine iz straha od velikog kana – piše Marko Polo koji nikada nije skrivao koliko je oduševljen likom i djelom Kublaj-kana te koliko se divi svom vladaru.
Sutra: Povratak u Europu i važnost Marka Pola
najbitnija osobina mongolskog carstva je uglavnom prešućena, oni su naime svoje potčinjene narode, države, puštali da zadrže svoje međusobne odnose, nisu zadirali u odnos kmetova i vlastele. al ta vlastela je morala osobno doći kanu, pokloniti mu se, priložiti danak, porez, to je bilo najveće poniženje plemićima, koje su kasnije prikazivali kao poniženje naroda. al su mongoli mnoge dignuli i pokrenuli. rusi, iako skoro pa pokoreni, su od njih preuzeli stil odijevanja, vojnički raspored, ustroj, dozvole i naredbe u pisanom obliku, a posebno su bitne bile baze, konačišta, sustav informiranja... mongolsko carstvo je bilo i ostalo najveće na svijetu. u svemu. al je propalo. pa koje to carstvo misli živjeti vječno?!