Obitelj ekonomista Amartya Sena prijateljevala je s velikanom i književnim nobelovcem Rabindranathom Tagoreom. Upravo je Tagore tek rođenom Senu nadjenuo ime Amartya, što na bengalskom znači “besmrtan”, ne znajući kako svjedoči rođenju još jednog bengalskog nobelovca. Napustivši Indiju i radeći na sveučilištima Cambridge i Harvard, Amartya Sen je postao stručnjak za pitanja socijalne pomoći siromašnima, te ekonomske i socijalne pravde. Razradio je načine procjene statusa siromašnih, koji su prije samo tri desetljeća činili polovicu svjetskog stanovništva. Za zasluge u razvoju ekonomije socijalne pomoći dodijeljena mu je 1998. godine Nobelova nagrada za ekonomiju. U svojem djelu “Razvoj kao sloboda” Sen je prepoznao pet različitih vrsta sloboda: političke (sudjelovanje naroda u vlasti), ekonomske (postojanje slobodnog tržišta), socijalne (dostupnost zdravstva i obrazovanja), jamstva transparentnosti (povjerenje i obostrano razumijevanje interakcija među ljudima) i sigurnosne (sprječavanje nemilosti ili tragičnih posljedica za siromašne).
Važan Senov uvid jest kako spomenutih pet sloboda ne bi trebale biti tek daleki ciljevi, već upravo najefikasnija sredstva razvoja siromašnih država. Stoga bi ih trebalo ugraditi u početak svih reformi, a ne ih očekivati kao krajnji rezultat.
Osobno sam tijekom protekla dva desetljeća svjedočio nevjerojatno brzom ekonomskom razvoju velikog broja zemalja koje su do tada bile vrlo siromašne i opterećene teškim problemima. Privatno vlasništvo, prihvaćanje inozemnih investicija, slobodnija tržišta, uvođenje stvarne konkurencije i veliki infrastrukturni projekti izvukli su milijarde ljudi iz krajnjeg siromaštva i doveli do masovne urbanizacije i stvaranja srednje klase čak i u zemljama Afrike. Mnoge su države svijeta temeljem spomenutih poteza ostvarile strelovit ekonomski rast i poboljšale životne uvjete za većinu svojih stanovnika. No, uvijek ima i onih koji se ne mogu pridružiti toj utrci jer su ovisni o tuđoj pomoći, ali ne svojom krivnjom. Mnogi su ljudi rođeni s teškim bolestima koje zahtijevaju trajnu njegu; nekima je onemogućen normalan rast i razvoj; neki nisu odrasli s dovoljno hrane, ili se pak nisu imali prilike školovati; neki nisu imali pitku vodu, pa su proveli mladost bolujući od teških zaraza; neki su odrasli kao siročad jer su im roditelji mladi umrli od AIDS-a; neki su odrasli kao djeca u ratnim zonama ili izbjegličkim kampovima; neki su bili žrtvama diskriminacije, ili su pak prodani u roblje kako bi spasili ostatak obitelji; a neki su vremenom, uslijed osobnih nesreća, ostali hendikepirani. Nemoćnih i ovisnih o tuđoj pomoći je danas na svijetu i dalje vrlo mnogo, a potrebno ih je približiti ostalim ljudima kroz jednakost prilika, te im pomoći im da u 21. stoljeće budu uključeni koliko je moguće. Prepoznati u literaturi o globalnom razvoju kao “najdonja milijarda”, oni su najteži problem današnje svjetske zajednice. Može li im se ikako pomoći? Jedno od rješenja predložio je i treći bengalski nobelovac, Muhammad Yunus, socijalni poduzetnik, bankar i ekonomist iz Bangladeša. Njemu je 2006. godine dodijeljena Nobelova nagrada za mir, za utemeljenje banke Grameen, koja je najugroženijima davala tzv. “mikrokredite”. Bile su to male svote novca koje bi im omogućile pokretanje vrlo jednostavnih poslova, poput proizvodnje suvenira, šivanja marama ili izrade namještaja od pruća, a komercijalne banke im nikada ne bi odobrile kredit.
Yunus je primijetio kako posudba čak i minimalnih iznosa novca može imati neproporcionalno velik utjecaj na živote najugroženijih, omogućujući im izlazak iz začaranog kruga siromaštva vlastitim radom. Širenje koncepta mikrokredita na druge države i njihova rigoroznija znanstvena evaluacija pokazale su kasnijih godina, međutim, kako su prvi rezultati vjerojatno bili prikazivani pretjerano optimistično – širenjem relativno rijetkih priča o uspjesima, koje su najčešće bili vezani uz žene primateljice mikrokredita. Ipak, znanstvena je evaluacija pokazala i jednu ranije neprepoznatu vrijednost. Pristup financijskim uslugama važan je siromašnima baš kao i dostupnost struje ili pitke vode. Neposjedovanje računa u banci čini uključivanje u moderan život gotovo nemogućim. Najsiromašniji trebaju taj račun i više od drugih, jer njihovi prihodi nisu samo vrlo maleni, već i izuzetno neredoviti. Bankovni računi omogućuju im pohranu novca na sigurno, kako bi mu mogli pristupati u vrijeme najvećih potreba, poput vjenčanja, sprovoda ili bolesti, bez straha da im ga netko još siromašniji ne ukrade. Bankovni račun neće, dakle, sam po sebi riješiti problem njihova siromaštva, ali će im svakako učiniti život manje teškim no što već ionako jest.
Skuplja flase cijeli mjesec, kupi stari kruh u pekari (jer se to ne dijeli) i ostane mu jos 100kn... onda stavi tih svojih 100kn u banku, a banka ih kroz 10 mjeseci i "ordzavanje racuna" pokupi... i kaj onda? Lijepe price... ali ne u hrvatskoj. Ovdje je sve napravljeno protiv siromasnih i s jedinim ciljem jos veceg osiromasivanja i na kraju otimanja nekretnina na drazbama. Tak nam i treba. Kak bi rek'o Branko Durić u Nadrealistima: "Sama s' to traž'la!"