Kinesko izaslanstvo izazvalo je euforiju u Hrvatskoj, kao da će ta velika zemlja preko noći pomladiti stara brodogradilišta, a po danu turistički oživiti samoga Broza koji im je za života pravio nemale ideološke probleme. Svi očekuju da će od velikog prometa biti i velike zarade. Kina je, međutim, stavila našu zemlju pred dvojbu koju možda nije ni očekivala: jesu li jače hrvatske obveze solidarnosti prema europskim saveznicima ili su preči nacionalni i državni interesi koje Hrvatska može ostvariti u suradnji s Kinom?
Izloženi sumnjama
Nakon bogatih obećanja kineskoga premijera i njegove poslovne pratnje hrvatski su domaćini izloženi neugodnim sumnjama iz najjačih europskih metropola, najviše iz Berlina, da se ponašaju kao umiljato janje koje siše dvije majke: europski novac i kineske graditeljske (i druge) ambicije.
Hrvatska bi izdala sebe, ne samo Europu, kad bi se zatvarala. Pitanje granica suvereniteta između Unije i njezinih članica i dosad se različito tumačilo; radi (li) se o tome da se one ucrtaju da bi sve zemlje bile jednako suverene. Viktor Orbán na loš način – ili na krivim pitanjima – prisvaja više suvereniteta nego što pripada Mađarskoj ili drugoj državi. Zato je u permanentnom sukobu s velikim državama i s većinom drugih članica (i one s njim). Hrvatskoj ne treba taj tip sukoba oko vrijednosti na kojima se gradi Europa. Ali zašto bi pod svaku cijenu izbjegavala, ako treba i sukobe oko bitnih državnih interesa. A brži gospodarski razvoj za Hrvatsku je bitna, ili najbitnija stvar njezina uspjeha i afirmacije. Bijeg iz nerazvijenosti pitanje je svih hrvatskih pitanja. Ako Kina može pomoći Hrvatskoj da razvije svoje potencijale a da ne postavlja posebne uvjete, najmanje političke, može li to biti na štetu Europe? Sigurno nije na štetu Hrvatske koja nema dovoljno vlastitoga kapitala.
Kad je Njemačka prva ulazila na veliko kinesko tržište, podržavala je svoju proizvodnju i zaposlenost i pumpala svoju vanjskotrgovinsku bilancu: svi su pljeskali Angeli Merkel što je prva probila barijere jedne dugo zatvorene države. Njemački uspjeh bio je i europski uspjeh, bogata Njemačka pridonosi i bogatstvu Europe. I obrnuto, siromaštvo u svakoj članici čini i Uniju siromašnijom. Postoji Unija, kao milenijski zajednički projekt koji postupno zaživljava, i postoje države članice, koje se teško odlučuju idu li prema čvršćoj federaciji ili su dovoljne i labavije konfederalne veze. I s tim razlikama svaka zemlja ima i kaput i košulju; nije dokazano da ga svako jutro svi oblače jednakim redom. Treba li zbog toga Hrvatska postati problem Europe zato što je, sa zakašnjenjem, otkrila da i Kina može financirati njen bijeg iz nerazvijenosti. Od ulaska u Uniju Hrvatska je napravila stanoviti napredak u gospodarskome razvoju, koristeći europska sredstva; druge države iz iste skupine članica koje interesno gledaju prema Kini, pogotovo Poljska i Slovačka, napravile su veći skok jer su bolje koristile europsku solidarnost. Pokazuje se da europski fondovi nisu dovoljni ni za hrvatske potrebe ni za njenu ambiciju da se otrgne s dna europske ljestvice (ne)razvijenosti. Koliko su i hrvatske vlasti odgovorne što razvoj zemlje nije bio brži i uspješniji, za ovu je priliku drugo, ne i drugorazredno pitanje. Ali odluka da se s još 16 zemalja sličnoga položaja traže s Kinom nove tržišne mogućnosti suradnje sama po sebi ne može biti suspektna. Čak i kad Kina u Hrvatskoj gradi most europskim novcem.
S budućeg Pelješkog mosta ne može u vodu pasti europska solidarnost niti će s nekoliko perspektivnih sporazuma, ako se i realiziraju, Hrvatska postati trojanski konj u trbuhu Unije. U odnosu na Kinu, Hrvatska je za sve samo kap u moru. Bilo je slučajeva da kap prelije čašu, ali se to rijetko događa u visokoj politici i u velikoj trgovini: koliko se zna, Hrvatska je (pre)skrupulozno poštovala svoje savezničke obveze. Ali i zato se njezinim prugama prometuje puževim korakom, njezine luke zjape poluprazne, brodogradilišta su istrošena. Nije sigurno da nije „prošo voz“ i da se Hrvatska ne otvara prekasno za Kinu. Hrvatsku euforija zahvaća s istom lakoćom kao i depresija. Što god se, na kraju, ostvari od velikih obećanja o bumu u hrvatsko-kineskim odnosima, možda to bude veliki korak za Hrvatsku, da napokon sagradi moderne pruge, da spasi stara brodogradilišta, da izgradi nove stadione; za Kinu će to biti jedan od simboličnih koraka prema Europi, a za preplašenu Europu prenapuhana briga; Kina više ne izvozi ideologiju.
U okviru europskih normi
Prijeti li Hrvatskoj druga opasnost, kao što sugeriraju iz europskih metropola kad u kineskome novcu gledaju „strojeve za širenje moći Kine“? A koji je novac politički bezbojan u globaliziranome svijetu! Što Hrvatska treba (u)činiti da ne iznevjeri obveze solidarnosti prema europskim partnerima, a da apsorbira dio kineskoga kapitala s kojim bi Kina ušla u neke hrvatske strateške projekte. Da ne iskače iz europskih normi. Hrvatska sama nije imala novca, bogme ni hrabrosti, možda ni mudrosti, kad je odbijala olako i kineske i korejske planove da u Rijeci naprave „svoju luku“ i da je povežu s Europom. Pošto je Koper potisnuo Rijeku, a Trst bi, s kineskim novcem, mogao potisnuti Koper, Hrvatskoj se jedino postavlja Krležino pitanje: je li „prošo voz“? Da je, primjerice, pruga Rijeka – Zagreb bila od strateškog interesa za Europu, već bi je netko modernizirao prije Kineza, ako će to i oni učiniti. Ako to budu radili Kinezi, tko može reći da je Hrvatska sve trebala ostaviti po starom, da se Kina ne „iskrcava“ u Europi. Pa Kina je već stigla u Europu; Hrvatska je među posljednjim stanicama.
Nije sva Europa složna ni oko toga kojim će sve tokovima dolaziti ruski plin. I nikome zbog toga ne pada kruna s glave. Zašto bi se koplja morala slamati na Hrvatskoj ako nerazvijena zemlja nalazi partnera s kojim će nadoknaditi svoja strateška zaostajanja, ne samo u prometu. Put iz Rijeke do Zagreba ionako je uvijek vodio prema Europi. Vodit će i ubuduće, tko god gradio brzu prugu. Hrvatska je, jednostavno, u Europi; moraju toga biti svjesnije i Hrvatska i Europa.
Dugo neproćitah ovako dobar članak u VL,pustite Plenkija da radi posao,najbolji politicar mozda i uopce u HR,kazem vam ja koji nikada nisam glasao za HDZ