Treća je obljetnica smrti fra Zvjezdana Linića. Danas. Otišao je prije tri godine u adventu, kao i sada, uoči blagdana bezgrešnog začeća Marijina, u čemu su njemu bliske osobe vidjele poseban znak.
Desetak tisuća ljudi koji su ga tada ispratili, deseci tisuća koji i dan danas dolaze u Kuću susreta Tabor u Samoboru, koju uspješno dalje vodi njegov nasljednik fra Ivan Matić te stotine tisuća onih kojima je pomogao u njihovim životima, svjedoče da je ostavština fra Zvjezdana golema.
O njoj u svojoj knjizi, koja je izašla sad, za treću obljetnicu, govori i njegov prijatelj Stjepan Lice, otkrivajući bitne detalje iz fra Zvjezdanova života, koji su ga učinili tako važnim i nezamjenjivim, djelotvornim i često ključnim u mnogim sudbinama.
Otkriva i jednu dimenziju fra Zvjezdanove osobnosti, zapravo načina djelovanja, a to je bila poniznost, odnosno nenametljivost, nerazmetljivost i neratobornost svojom vjerom, darovima i karizmom. Podsjeća na to upravo ovo adventsko vrijeme kada se iščitavaju fra Zvjezdanovi tekstovi kojih je bilo obilno baš uoči Božića, a od kojih je mnoge upravo napisao na Večernjakovim stranicama.
“Poplava božićnih ponuda, rasprodaja, božićnih sajmova, blještavilo svjetala, reklama, sve nas to odvlači od onog najbitnijeg bez čega ne bi bilo Božića. To bitno je vjerska istina, kršćansko uvjerenje, povijesna istina da se u određenom povijesnom trenutku na točno određenom geografskom prostoru rodio Isus Krist.
Bilo je to u Betlehemu oko nulte godine našeg računanja vremena. Bilo je to u vrijeme cara Augusta, a u blizini grada Jeruzalema. Takvi povijesni podaci o jednom događaju govore da kršćanstvo nije mit ni legenda, nije teorija niti ideologija”, napisao je svojedobno fra Zvjezdan, progovarajući i onome što je danas aktualno, ako ne i aktualnije, kada smo zabljesnuti predbožićnim blještavilom, koje svojim intenzitetom kao da prijeti u bitnome zaslijepiti oči koje gledaju prema blagdanu Božića.
No, to nije ništa nova i svi su toga svjesni. I oni koji uživaju u tom adventskom blještavilu i oni koji se prave da ne uživaju i oni koji ga kritiziraju i oni koji u njemu ne mogu uživati.
Ono što je, iz fra Zvjezdanova pogleda na takvu stvarnost, važno uočiti je njegov život kojim je svjedočio da nije tek puki kritizer i kalkulant, da ne želi mijenjati druge prilagođavajući ih nekoj svojoj mjeri, da ne ratuje ni s kim i ne bombardira ga svojim “svjetonazorom”, koji je, dakako, ucijepljen u sam Božić i svjestan je da sve to blještavilo prijeti banalizacijom i negacijom bitne poruke.
Ne, fra Zvjezdan ne svađa se ni s kim i time nam i danas, tri godine nakon što ga nema među nama, poručuje da ga slijedimo u tom poniznom i nerazmetljivom stavu, koji ne znači kukavičku predaju i kapitulaciju pred onim što želi zagušiti povijesne istine.
Usmjeriti pogled prema bitnome može biti snažnije nego poraziti sve oko sebe kako bi im dokazao koliko ti je to bitno značajno. Možemo biti gotovo sigurni da bi fra Zvjezdan i danas tako razmišljao.
>> Oni smatraju da je Isus Krist pravi Bog, ali ne i pravi čovjek
