Sretna društva počivaju na zakonu, ona manje sretna osuđena su na samoproglašene tutore. To su ljudi koji u ovom društvu nemaju nikakvih formalnih funkcija, ali su predstavljeni kao savjest društva. Njih se pita za mišljenje o svemu, njihovi savjeti se doživljavaju kao riječ koja se sluša. Oni su sveprisutni kreatori svih događaja, vremešni, ali opet neobično vitalni, sposobni svaku situaciju okrenuti u svom smjeru.
Tako imamo jednog glavnog lika koji je sudjelovao u svim procesima od osnutka države. Kada je trebalo osnivati stranku, bio je tu. Kada je trebalo pisati Ustav, bio je tu. Kada je trebalo postavljati vođu, opet je bio tu. Nikada prvi, ali uvijek prisutan, često u sjeni, ali s vidljivim potpisom.
A onda je, kao grom iz vedra neba, stiglo pismo iz Njemačke. Pismo osuđenih udbaških ubojica čije je dugogodišnje kazne trebalo “prevesti” na hrvatski. Oni su ga, znajući koliki “kumovski” utjecaj na pravosuđe ima ovaj naš junak, prozvali kako je bio njihov kolega, siva eminencija koja bdije nad državom poput “sove”. A sova je bio savjetnik svih vladara. Vladari bi dolazili i odlazili, ali on se uvijek vraćao. I to s posebnim žarom kako bi uzvratio onima koji su ga prethodno “šikanirali i javno ponižavali”. Posljednji koji su to učinili bili su Karamarko i Brkić. Stoga ne čudi što se u rušenju Karamarka stavio na raspolaganje Plenkoviću, kao i kasnije u obračunu s Brkićem.
Padali su tako jedan za drugim svi koji su mu se zamjerili ili su se našli na putu njegovih ambicija, brkićevci svih boja. Od savjetnika na Pantovčaku do potpredsjednika Vlade koji su se morali nositi sa zanimljivim montiranim igrokazima. Zatim dolazimo do zanimljive situacije, kada su na crtu njegovih ambicija došli i Plenkovićevi ljudi. Nesretan splet okolnosti u slučaju Žalac ukazao mu se kao nova prilika.
Dovoljno je odgovoriti na pitanje tko je iz te situacije izvukao najviše koristi, da bismo dobili jasan odgovor na pitanje tko je imao motiva ohrabriti stranačke igrače da udare na nesretnu Žalac. Žalac je ona ministrica europskih fondova kojoj je Plenković zabranio da pije, a koja je trebala nositi HDZ-ovu listu na europskim izborima. Sada se umjesto nje na vrhu pojavilo novo mlado lice, javnosti poznato kao Šeksov posinak i Plenkovićev bruxelleski asistent, Karlo Ressler.
Ne treba imati sumnje kako se radi o ambicioznom i pametnom mladom čovjeku, ali je istovremeno potpuno jasno kako postoji još sposobnih mladih ljudi koji nemaju tako dobre zaštitnike da bi se preko veze mogli boriti za plaću u Europskom parlamentu.
Ovaj diplomirani pravnik je tako prošao put od stažista u odvjetničkom uredu Šeparović, kod supruge predsjednika Ustavnog suda, preko mjesta asistenta europarlamentarca Plenkovića, sve do savjetnika predsjednika Vlade, koji mu je povjerio pisanje novog stranačkog programa. Sada mu predstoji još samo europska formacija kako bi u sljedećem koraku mogao preuzeti krunu.
Na sve to mladi Karlo kaže kako je spreman za europski put, jer je “od Vlade dosta naučio”. Samo nije jasno je li pritom mislio na Vladu Šeksa ili na Vladu RH? To je posebno zanimljivo u trenutku kad ga optužuju kako je svoju privatnu tvrtku nazvao po konspirativnom imenu svog očuha. On se od optužbi brani kako su to zlonamjerne konstrukcije i da je “Siva sova” najdraži plišanac njegove kćeri. Samo istovremeno ne odgovara na pitanje tko je kupio igračku. Netko zlonamjeran mogao bi pomisliti kako je dida.
Plenković pak brani svoj izbor riječima kako se “više on konzultira sa mnom nego sa Šeksom”. Glavni je dojam kako je na ovoj listi najveća osobina kandidata poslušnost šefu, uz nedostatak vlastite karizme i prepoznatljivosti.
Plenković djeluje hrabro i samouvjereno, ali je činjenica da su, nakon Istanbulske, Marakeša i referenduma, ovi izbori prvi veliki test njegove politike. Postavlja se pitanje mogu li glasači desnice na sve ovo začepiti nos i zaokružiti osobe s njegove liste? S koliko će pak žara baza potegnuti u kampanji i biti logistika “glavaševcima”, i onima koji su njih i stranku nazivali lopovima? Izgleda kao da ništa nisu naučili iz slučaja Prgomet.
Nakon ovakvog raspleta događaja, u konačnici se pokazalo, kako je Šeksov blagoslov bio presudan da bi se netko našao na Plenkovićevoj listi za europske izbore. Stoga se možemo pitati i je li Plenković, pristajući na savjete i pomoć Šeksa, postao zarobljenikom njegove političke kombinatorike? Što će se dogoditi sutra, kada stane na put pročelniku Savjetodavnog vijeća HDZ-a – hoće li smjeti reći “ne”? Ili će ga na kraju zadesiti ista sudbina kao i sve njegove prethodnike kojima je leđa čuvao hrvatski Kissinger - kolega Sova?
Sve je to nažalost prava i živa istina. Tko nema svojeg Sovu iza sebe, badava mu sve znanje ovoga svijeta, multi sposobnosti, ciceronsku mudrost, Herkulovu snagu, Tuđmanovu domoljubnost, Modrićevo tehniciranje, Jobovu strpljivost, Franjinu poniznost, Aresovu hrabrost,... ostati će neprimjećen i jedva proživljavati u ovoj slučajnoj, prodanoj, osiromašenoj državi.