Tko je na Dan ujedinjenja Njemačke vikao „Mi smo narod“, izdao je ideale iz 1989., smatra Marcel Fürstenau.
Tu se nema što uljepšavati: slike iz Dresdena od 3. listopada naštetile su tom gradu. Još više od toga: one su naštetile Njemačkoj. Svijet se pita što se kod nas događa. U zemlji kojoj se dive zbog njezine gospodarske snage. Zemlji koja mnogima obećava budućnost. Ne samo izbjeglicama, nego i ljudima sa svih strana svijeta. Prije četvrt stoljeća svijet se divio mirnoj revoluciji bez prolijevanja krvi. Divio se hrabrim istočnim Nijemcima koji su srušili diktaturu prosvjedima. Tada je poznata parola glasila: "Mi smo narod".
Bez hrabrosti boraca za građanska prava u DDR-u, kojih je na početku bilo malo, tada ne bi bilo ni masovnog pokreta. Starci u politbirou i tajnoj policiji Stasi toliko su se uplašili te mase, tog naroda, da im je na kraju vlast izmakla iz ruku. No u trijumfu ponosnih nalazila se i klica iz koje su ubrzo izrasli gubitnici. Vrlo različiti gubitnici. Među razočaranima bili su brojni borci za građanska prava, čiji su se ideali sudarili s grubom stvarnošću jedne demokracije tržišne ekonomije, koja je ponekad brutalna. Nije slučajno da se u politici zapadnonjemačkog obilježja samo mali broj junaka iz godine 1989. mogao - ili htio - održati.
Pravna država štiti od državne samovolje
Neki su razočarano rezignirali. No oni nisu nikada zaboravili koliko vrijedi demokracija, iz mnogih razloga nesavršena, u usporedbi sa svakim drugim društvenim oblikom. Bärbel Bohley je to odlično sažela: "Mi smo htjeli pravdu, a dobili smo pravnu državu." To nije savršeno rješenje. Ali je rješenje koje pojedinca štiti od samovolje države. To je važno dobro koje se isplati braniti. U nužnu ambivalentnost demokracije spada i to da njezini protivnici, pa čak i njezini neprijatelji, uživaju ista prava kao i njezini najveći obožavatelji.
Zato ljudi poput onih u pokretu Pegida, koji je neprijateljski raspoložen prema strancima, mogu širiti svoje nemilosrdne ideje. Oni odbijaju ljude muslimanske vjere, a naravno i izbjeglice. Oni mašu njemačkim zastavama i nose kršćanski križ. No njima je ljubav prema bližnjima tako strana, kao što su ravnodušni prema vrijednostima sadržanima u Ustavu. Članak 1. tog najboljeg Ustava kojeg je Njemačka ikada imala prisvajaju samo za sebe: "Ljudsko dostojanstvo je nedodirljivo.". Pravo na slobodu mišljenja i prosvjeda dovode do perverzije, jer ga shvaćaju kao pravo na netolerantnost i vrijeđanje onih koji drugačije misle.
1989. se pozivalo i na nenasilje
Ono patetično "Mi smo narod" iz njihovih usta zvuči šuplje i lažno. Naravno, ne pomaže ni javno nazivanje tih ljudi "ološem", kao što je to jednom 2015. učinio predsjednik SPD-a Sigmar Gabriel. Ali odavno su baš ti prosvjednici oni koji ne pokazuju spremnost za slušanje tuđeg mišljenja i dijalog. Na Dan ujedinjenja govori saskog premijera Stanislawa Tillicha i predsjednika njemačkog Parlamenta Norberta Lammerta utopili su se u deranju ispunjenom mržnjom. To što su kancelarka Angela Merkel i drugi zahtijevali poštovanje, možda se činilo bespomoćnim i bezizglednim. No unatoč tome, to je bila ispravna reakcija.
Tu se treba nadodati i ovo: oni koji su svojedobno skandirali "Mi smo narod", u istom su trenutku vikali i "Bez nasilja!". Tada su se toga svi pridržavali, no danas je drugačije. Jezik je postao siroviji, a ponašanje isto tako. Riječi su slijedila djela. Uzroci i posljedice su jasni. Junaci iz 1989. su bili hrabri. Hvalisavci iz 2016. su kukavice.
>> Imigranti nam neće donijeti dobro, previše se razlikujemo
Na puno načina i u mnogim elementima možemo državu usporediti sa obiteljskom kućom. U kuću primamo koga mi želimo, koga mi pozovemo a nekada ćemo primiti i gosta nezvana. U kuću gosti, zvani i nezvani, ulaze kroz vrata a ne kroz prozore, ne preko krova, ne kroz podrum. I svatko zna koliko ljudi može primiti u kuću a da ne ugrozi vlastiti mir i sigurnost. Što je tu kukavičluk, što je tu nehumano? i, na kraju, zanima me koliko su ljudi, migranata, u svoju kuću ili stan primili najgrlatiji i najpoznatiji zagovaratelji i zaštitnici ljudskih prava u Hrvatskoj i Europi? Neću spominjati imena da sačuvam komentar. Neka nam istraživačko i dojavljivačko novinarstvo o tome kaže nešto više.