Ja sam Luka, imam najveću kuću u kraju, tata mi je kupio auto da se ne vozim u tramvaju, volim skupo, volim fancy, djevojka mi se zove Hochenberger Nancy... pjevali su još 2003. pioniri hrvatske hip-hop scene Bolesna braća, no i 15 godina kasnije ovi stihovi precizno pogađaju metu.
Štoviše, pjesma “Luka i Borna” inspirirana transformacijom negdašnjeg Dukatova vozača kamiona Luke Rajića u jednog od najimućnijih Hrvata – koji će u to doba izreći antologijsku rečenicu nove hrvatske elite “ne pitajte me za prvi milijun, sve drugo ću vam reći” – proročanski će navijestiti dolazak novog doba u kojem će na sam vrh hrvatske društvene ljestvice zasjesti i potomci tajkuna, danas poznati i kao “djeca Instagrama”.
Jer, upravo su društvene mreže postale platforma s koje mladi, brzi i žestoki, nerijetko plitki, oholi, isprazni i imućni nasljednici obiteljskih carstava, uglavnom bez dana radnog staža, postaju sve vidljiviji promovirajući same sebe fotografijama iz elitnih ljetovališta, uz uvijek isti obrazac ponašanja, koji uključuje brze automobile, narodnjačku glazbu, silikonske ljepotice, uporabu narkotika, ali svaku vrstu nasilja bez ikakvih zakonskih posljedica.
‘Ostani bogat ili umri...’
Evo, primjerice, Luka Rajić junior, tipičan predstavnik ove vrste i sin tajkuna s početka ove priče, ne srami se životnog mota koji je svojedobno krasio njegov profil na Instagramu – “Stay Rich or Die Poor”, odnosno u prijevodu “ostani bogat ili umri siromašan”.
S javnosti voli podijeliti fotografije na kojima se zalijeva Dom Perignonom, pozira s Rolls Royceom i Bentleyjem, zlatnim Rolexom ili pak zavaljen među jastuke koji su presvučeni jastučnicama Versace, ogrnut krznenom bundom, s kubanskom cigarom u ruci. Snimka snopa ključeva skupih jurilica upućuje na to da Rajić ima tek jedan životni problem: koji bijesni automobil odabrati, a tu su i selfieji snimljeni u privatnim zrakoplovima, fotke ljenčarenja u bazenu... Kada su prije dvije godine te slike izišle iz sfere njegove privatnosti u zgroženu javnost, zaključao je svoj Instagram-profil, ali o tome je li izvukao pouku, rječito govori novi životni moto koji se danas dade iščitati: “Fuck all that other shit I’m bout my skrilla”. U slobodnom prijevodu, mladi Rajić želi nam poručiti “jebeš sva ta sranja, ja imam para”.
Pitate li obični puk, obijesni život u zlatnom kavezu nepodijeljeno izaziva mučninu i zgražanje i na tome stane svaka priča. Drukčije ne može ni biti, sve dok se takvi tipovi iz svojih zlatnih kaveza ne presele na stranice crnih kronika, dok ne iziđu iz svog zatvorenog, strogo probranog kruga i uzmu više no što im pripada – nedužne ljudske živote – onda to više nije tek njihova sramota, već širi društveni problem.
Udarna vijest ovih je dana upravo jedan od njih, Marin Kamenički, koji je, upravljajući Mercedesom od 510 konjskih snaga, izazvao strašnu prometnu nesreću na zagrebačkoj Ilici u kojoj su u nepovrat izgubljena dva ljudska života. U potrazi za informacijama koje bi pomogle rasvijetliti uzroke te tragedije, mediji su iskopali cijeli niz uistinu nevjerojatnih podataka o umalo golobradom mladiću koji je u samo 20 godina života u svoju biografiju upisao i funkciju savjetnika uprave radija Enter Zagreb, koji inače pripada medijskoj grupaciji kojoj pripadaju i Antena, Narodni radio te Gold FM.
Pritom, njegov kratki životni put nedavno ga je odveo i na simbolički vrh moći, na Pantovčak, gdje je zajedno sa svojim kolegama iz Koordinacije komercijalnih radijskih postaja pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, nazočio na prijemu kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, pa zajedničku fotografiju, dakako, objavio na društvenim mrežama. Doznalo se tako i da novac i društvenu ulogu koju si je prisvojio nije stekao vlastitim radom, već da svaku blagodat ima zahvaliti svojim roditeljima, vlasnicima tvrtke Kamenički, utemeljene još ratne 1994., koja se bavi izvođenjem, održavanjem i projektiranjem svih vrsta elektrotehničkih radova.
Neki od partnera s kojima su radili bile su tvrtke iz koncerna Agrokor – Konzum, Tisak, a radili su i za Inu, Pevec, Spar, Finu, Addiko Bank, a razlog za tako unosne angažmane valjda potražiti u činjenici da su im u Kloštar Ivaniću, odakle su krenuli u osvajanje metropole, prvi susjedi bili upravo Todorići. Mladi Kamenički bio je ljubitelj skupih jurilica, a na društvenim mrežama redovito je objavljivao fotografije i videozapise turiranja i “paljenja” guma. U njegovu važnost, na žalost, na trenutak je povjerovala 23-godišnja Laura Stelio i ta će je zabluda koštati života, a njegova obijesna vožnja u smrt će odvesti i još jednu nedužnu žrtvu, 64-godišnju Nadicu H., suvozačicu iz Opel Corse koju je smlavio svojom moćnom mašinom.
Na žalost, ovaj je scenarij već viđen, s protagonistima iz sličnog zlatnog kaveza i istim tragičnim posljedicama, još u studenom 2010. kada je u bjesomučnoj utrci Ferrarija i Nissana kojima su upravljali mlađahni Marin Čolak i njegov prijatelj Dalibor Opačak, kada je na autocesti od Zagreba prema Rijeci kod čvora Bosiljevo poginula studentica iz Dubrovnika Ivana Obad (20), jednako lijepa i mlada poput Laure Stelio. Pri brzini od 205,3 km/h Ferrari je sletio s ceste, više puta se okrenuo i potom eksplodirao, dok je Ivana, zarobljena u automobilu, izgorjela. Ferrari je ubojici, tada 26-godišnjem Čolaku, dao je u ruke, čak ga je i sastavljao, njegov imućni otac.
“Ljudi moji, cesta nije pista. Pokazali ste sebičnost i potpunu nebrigu za druge sudionike u prometu. Osim toga, kod vas nisam uočio ni trunke iskrenog žaljenja. Samo kurtoazno kajanje, a izgubljen je jedan mladi život”, zaključio je sudac Milenko Đaković 2015. izričući im nepravomoćnu presudu od tri godine zatvora. Jesu li čuli njegove riječi? Uvjeren u vlastitu nedodirljivost i zaštićenost u zlatnom kavezu, Marin Kamenički zasigurno nije.
Nisu oni od jučer, zlatna mladež, kako ih nazivaju, nisu ni tipični hrvatski proizvod, daleko od toga. Tim se frazemom opisuje rasipnu i raskalašenu djecu bogataša sa svih meridijana, a smatra se da je termin preuzet iz francuskoga jezika jer su tako jakobinci, revolucionarni ljevičari, nazvali parišku mladež koja je 1794. nakon pada Robespierrea postala njihovim protivnikom. Na našim prostorima po prvi se put taj izraz počeo upotrebljavati 20-ih godina prošlog stoljeća kako bi opisao slične fenomene u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, odnosno od romana smještenog u svijetu na stranputici, nazvanog Zlatni mladić (1928.) hrvatskog književnika Augusta Cesarca, čiji je protagonist predstavljao arhetip takve ličnosti.
Nestaju iz zapisnika
Ovaj je termin u široku upotrebu ušao u tmurno doba 90-ih kako bi opisao ekscesno ponašanje djece tajkuna ili s njima blisko povezanih političara koji su naglo stekli materijalno bogatstvo i utjecaj za vrijeme postkomunističke tranzicije i postjugoslavenskih ratova. U godinama koje dolaze, ispostavilo se da obijest nema stranku ni ideologiju, da su na stranicama crne kronike, poslije u kaznionicama, u pravilu nakratko završavali sinovi desnih i lijevih političara i moćnika.
Među imenima koja ni debele veze nisu uspjele zataškati, spominjalo se i ime Vladimira Arlovića, sina nekoć viđenijeg SDP-ovca i ustavnog suca Mate Arlovića, koji je 2002. još kao malodobnik udario policajca koji je došao na intervenciju na poziv stanara zbog narušavanja javnog reda i mira u dvorištu kvartovske osnovne škole. Tri godine poslije, četvorica mladića među kojima i Vladimir, ali i Igor Jordanić, sin nekadašnjeg glavnog državnog inspektora Branka Jordanića, sudjelovali su u fizičkom obračunu ispred jednog zagrebačkog ugostiteljskog objekta. Potukli su se sa zaštitarima koji ih, pijane, nisu pustili u klub pa su iz protesta potom skakali i mokrili po obližnjem automobilu u kojemu su se nalazile prestravljene djevojke.
Godina 2006. bila je godina Ivana Gembačeva Kolje, unuka negdašnjeg komunističkog moćnika i prvog jugoslavenskog špijuna Josipa Manolića, koji je punio novinske stupce nakon pucnjave u narodnjačkom klubu Ludnica. Nakon desetodnevnog bijega javio se policiji, ali ga u istrazi više nitko nije spominjao kao sudionika pucnjave. No, nekoliko mjeseci poslije policajci u rutinskoj kontroli zaustavili su njegov srebrni terenac Mercedes ML, dok mu je pištolj marke Crvena zastava bio zataknut za hlačama. Pri pregledu terenca, policajcu je prikliještio prste poklopcem motora. Dva mjeseca poslije u još jednoj rutinskoj kontroli zatekli su ga u Porscheu Coupe 911 turbo švicarskih oznaka i ispod vozačeva sjedišta zamijetili pištolj, zbog čega je zaradio prekršajnu prijavu i to je, uglavnom, bilo to.
Hrvoje Đakić, sin saborskog zastupnika HDZ-a i čelnika Hvidre Josipa Đakića, početkom 2010. uhićen je zbog pokušaja ubojstva nakon što je u trajektnom pristaništu Preko na otoku Ugljanu, s 1,38 promila alkohola u krivi, svojim vozilom nasrnuo na Predraga Vukčevića s kojim se prethodno verbalno sukobio ispred diskoteke. Koju godinu prije u lokalu u Pitomači pretukao je djevojku koja je primljena u bolnicu s ozljedama po cijelom tijelu, iščašenom rukom i potresom mozga, dok je Đakićev drugi sin Marko napao i ozlijedio umirovljenika, nakon što su se prethodno sudarili vozilima.
Strah i trepet već godinama sije i Mario Korade, sin peterostrukog ubojice i posrnulog generala, pa barem prividni mir nastupa u trenucima kada završi iza rešetaka, kao što je sada slučaj. Uloga sina saborskog zastupnika Steve Culeja u teškom premlaćivanju mladića iz Andrijaševaca tek se treba rasvijetliti. Primjera je uistinu bezbroj. Naša ugledna psihologinja prof. dr. Mirjana Krizmanić o toj temi ima jasan stav.
– Zlatnu mladež u najvećem broju čine djeca političara, ljudi koji su postali imućni i bogati ne svojim velikim trudom i radom. Oni se nisu baš oznojili da postanu bogati, a svojoj djeci dopuštaju da rade što god hoće. Njihova djeca nisu u većini slučajeva morala ni studirati ni raditi pa ni zaraditi, tek dobiti skupe i jake automobila kojima drobe ljude. To su djeca specifične grupe bogataša koji su postali bogati kroz politiku, društveno uređenje, prevrate u društvu, a ne svojim mukotrpnim radom, kao oni koji odgajaju svoju djecu da budu radišna i odgovorna. Njihova djeca ne bi mogla biti savjetnici s 20 godina pa ni predsjednici udruga dok sami divljaju kroz grad. To su sami apsurdi – kaže profesorica Krizmanić.
Potom kaže kako pamti slučaj iz Makarske kada je 17-godišnji Ivan Primorac, sin tajkuna Marijana Primorca, usmrtio dvije 16-godišnjakinje, Anu Andrijašević i Katu Erceg. Premda je prije kobnog događaja bio višestruko kažnjavan za prometne prekršaje, splitska sutkinja Marija Majić osudila ga je na dvije i pol godine zatvora. Međutim, Županijski sud ubrzo će tu će presudu umanjiti za šest mjeseci. Ionako ogorčenu javnost posebno je razjarilo obrazloženje presude: “Ivan Primorac dolazi iz obitelji društveno prihvatljiva ponašanja kojemu su roditelji omogućili studiranje u inozemstvu, gdje se pokazao uspješnim.”
Nema pravih kazni
Kaznu je odslužio u Valturi, zatvoru otvorenog tipa, u trajanju od 22 mjeseca, a pušten je dva mjeseca ranije pa je s odsluženja kazne otišao na školovanje u Švicarsku. A njegov otac Marijan dvije godine nakon nesreće vratio se na vrh društvene piramide kada je, baš u vrijeme suđenja njegovu sinu, darovao skupocjeni BMW tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu.
– Sjećam se da je na sudu rečeno da mu je olakotna okolnost što je bio iz dobre familije. A ja mislim da bi to trebala biti otežavajuća okolnost jer to znači da je imao priliku nešto naučiti i dobro živjeti i biti obrazovan i sada takav jedan mladi čovjek sa srebrnom žlicom u ustima nasmrt gazi druge. Sve je kod nas obrnuto. Nema pravih kazni, nema pravih, dugotrajnih posljedica tako da drugi vide: ako mi se to dogodi i ja ću tako nastradati. No, nitko od tih mladih nije dobio odgovarajuću kaznu, oni se uvijek opravdaju, izvuku, olako prođu. I to je strašno. A ljudski životi su ugašeni – upozorava prof. Mirjana Krizmanić.
Neka si zarade auto
Odgovornost za divljanje zlatne mladeži, kako kaže, leži i na njihovim roditeljima. – Ta djeca nisu zaslužila te automobile. Neka si ih zarade sami. Neka rade, neka si kupe i neka se ponašaju odgovorno. Sjećam se kad sam diplomirala i u to vrijeme se vozila tramvajem. Moj tata je rekao: “Vrijeme ti je da si zaradiš za auto”, a nije rekao: “Ja ću ti ga kupiti.” Ta bahatost je strašna, tako su ih roditelji odgojili. Djeca se ne rode bahata. Ona se rađaju pametna, manje pametna, ljubazna, manje ljubazna, ali bahatost se njeguje u obitelji. No, po zakonu se neodgovorne roditelje ne može kazniti – podsjeća Mirjana Krizmanić, dodajući kako je zato ključan kućni odgoj. Potom postavlja i dijagnozu cijelog društva.
– Kakvo je to društvo u kojem netko može ne svojim radom kupiti tako nepotrebno luksuzne automobile, dok istovremeno visokoobrazovani ljudi koji su odradili cijeli radni vijek kopaju po kontejnerima jer imaju tako male mirovine? Kada bi naše pravosuđe bilo ono što nije, onda bi taj mladić dobio silnu zatvorsku kaznu, tako da to upamti za cijeli život i da izađe iz zatvora zreo ili drukčiji, ali onaj mali iz Makarske otišao je van studirati! Poruka je: mi si to možemo priuštiti, mi smo kasta unutar države i ne može nam nitko ništa. Eto kakva smo zemlja! A buni li se netko? Izlaze li ljudi na ulice zbog toga i viču: Dosta je toga!? Mi Hrvati smo najpasivniji narod koji postoji!
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
Zanima me samo o čemu je to upravu radija Enter Zagreb mogao savjetovati šmrkavac bez dana radnog staža i fakulteta... ali to očigledno više govori o samoj upravi i kakvi lumeni u njoj sjede.