Kad je gotova sa svim obvezama, 11-godišnja Matea iz Makarske ne sjedi za kompjutorom, ne igra igrice i ne surfa bespućima interneta. Slobodno vrijeme ova učenica petog razreda osnovne škole Stjepana Ivičevića posvećuje onima koji si sami ne mogu pomoći. Matea je volonterka udruge Šapama od srca – Makarska i pomaže uličnim macama. Iako je najmlađa među svim volonterima, njezin je doprinos nemjerljiv, predanost i ozbiljnost ulijevaju golemo povjerenje i ostali članovi udruge ističu da je njihov ravnopravan član – može sve što rade i odrasli, a nešto čak i bolje nego oni. U svemu Matea ima podršku roditelja, a posebno tete Jolande Brozović, koja ju je i “zarazila” i uvela u svijet zaštitarstva.
Mate nije imala ni šest godina kad je s tetom krenula u tešku bitku za ulične mace. Do sada je, kaže nam, spasila stotine maca, ali jedno spašavanje posebno joj je drago. – Loki sam ugledala ispred svoje kuće, bila je divlja i nije dala da joj priđem, nisam je mogla ni uloviti. Dugo smo je hranili, pokušavala sam je pripitomiti. Na kraju sam uspjela, izliječili smo je i pronašli joj dom na Hvaru – opisuje nam. Priznaje da ipak malo više voli pse, kod kuće ima 14-godišnju kujicu Lusi, ali i dvije mace, Miška i Lukšu. Udomljene, napominje Matea! Još tri spašene mace žive u staroj kući na selu: Mini, Lovro i Korni.
Kad nije u akciji hvatanja, Matea najviše vremena provodi u stacionaru u kojem se oporavljaju kastrirane i bolesne mace. Njezin je zadatak označiti otkud je koja mačka stigla jer kao iskusna volonterka ističe da mace uvijek moraju vratiti u prostor iz kojeg su ih i uzele, inače se neće snaći. Brine se Matea i da su njihovi boksovi čisti, da su mace uredne i počešljane, stigne im i nakapati oči, pomaziti se s njima, poigrati.
U svojem volonterskom životu nagledala se svega i svačega, kaže nam, pa i djece koja maltretiraju mačke, razvlače ih i potežu za repove. Svjedočila je i postupcima zbog kojih su volonteri udruge podnosili i prijave policiji. Kakvi su rezultati tih prijava, katkad i ne doznaju, dodaje njezina teta Jolanda, ali nastavljaju tražiti pravdu. U sjećanje se Matei najviše urezala jedna akcija, odlazak po mace koje su trebale na kastraciju, a neke i liječenje.
– Često viču na nas jer ne žele da se mace kastriraju. Ovdje su iz jedne kuće istrčali baka i deda i počeli vikati na nas da im krademo mačke, bacali su nam boksove, neke su i razbili – prisjeća se i dodaje da su mačke koje su tada zbrinuli bile bolesne i loše su izgledale, jedna nije mogla ni normalno hodati jer joj je “visila” nogica. Teta Jolanda dodaje da je to bilo negdje na početku Mateina volontiranja, bila je još jako malena pa se malo i uplašila, ali nije odustala. Danas je Matea već iskusna volonterka.
– Matea je vješta u hvatanju mačaka, zna kako ih uloviti a da je ne ogrebu ili ugrizu i kako ih prebaciti iz lovilice u transporter. Često sam razmišljala je li uopće pametno što sam je počela voditi sa sobom, ljudi na nas gledaju kao na neku sektu. Ali onda vidim da to njoj katkad ide bolje nego nama, neke mace prije idu k njoj nego nama odraslima – ističe i dodaje da Matea i kad ide sa psom u šetnju, pronalazi mace i evidentira što i gdje treba napraviti. Kad vidi mačku, ne gleda je li lijepa, već treba li kakvu pomoć, je li zdrava. I najveći je problem upravo u tome što ljudi najčešće samo hrane mace, ne brinu se za njihovo zdravlje i kastracija im je nezamisliva. No, pomalo ipak uspijevaju i to promijeniti. Jedino još nisu stali na kraj trovačima, a uskoro stiže doba godine s najviše trovanje – kad se pripremaju apartmani za goste, onda se sve “očisti” i od ovih neželjenih četveronožnih gostiju.
Matea i u svojoj školi pokreće neke promjene i sudjeluje u njima. U sklopu predmeta Učenik – građanin njezini školski prijatelji uče i kako pomoći životinjama, a ona je inicijator akcije koja se još priprema – posjet stacionaru i izrada kućica za mace. Matea će pokazati svojim prijateljima što ona to radi. Objasnit će im i zašto, uz nadu da kad odrastu, za njih neće moći reći da su zločesti i da nemaju srca.
Svaka cast, da je ovakve divne djece vise, buducnost bi bila u dobrim rukama!