Vukovarski Jastreb, kao i grad kojeg je s nekoliko tisuća prkosnih
branitelja herojski branio, doživio je apsurdnu nepravdu. Umjesto
zahvale, stigla je optužba o izdaji, umjesto odlikovanja, dobio je
divljačke udarce od hrvatskih agenata, umjesto nastavka vojne
karijere, "kolege" su ga mučenjem napravili 80-postotnim invalidom.
Mjeseci su morali proći da bi, poslije izlaska iz zatvora, prekinuo
pesimističnu svakidašnjicu progonjena čovjeka.
"Nisam više mogao po cijele dane sjediti u
predvorju zagrebačkog hotela Laguna, pričajući s mladićima iste,
nevesele i gorke priče, gledati kako me prate i nadziru...
slušati E, Jastrebe, nas su tukli u logorima, ali
su nam to radili Srbi, a tebe uništiše
naši", govori danas vrlo smireno Mile Dedaković. Godine
1992. ponovno se oženio, osnovao obitelj, preselio u Ferdinandovac,
podravsko, 12 kilometara dugo i razvučeno selo tik uz granicu s
Mađarskom. "Moja obitelj i ja već smo postigli EU- standarde", ponosno
objašnjava Dedaković i pokazuje svoje gospodarstvo.
Nasmijan brkonja, bivši pilot vojnih mlažnjaka,
kojem su, ipak, 1995. priznali status i dali čin stožernog brigadira,
sretno priča o svojoj obiteljskoj "bojni" - supruzi Tereziji, kćerima
Kristini i Jeleni, punici Rozaliji. Dedakovići su vrhunski proizvođači
voća. "Imamo desetak hektara voćnjaka pod jabukama, kruškama
i jagodama, sagradili smo i hladnjaču, a ovogodišnjih 200
tona voća s uspjehom smo prodali i naplatili", kaže Dedaković. Za tri
godine proizvodit će dvostruko više. "Devedeset posto robe
prodajem Kauflandu, ostalo u Umagu i ponešto HV-u", priča
Dedaković i nutka svojim dragim proizvodom rakijom
viljamovkom. Jastreb međutim ne pije. "Ne podnosim alkohol, pio sam ga
samo nakon izlaska iz zatvora 1992.", objašnjava. Dedakovići
su sretni jer ne žive na teret države.
"Kad se približi ovo doba godine, 18. studenoga, uhvati me uvijek isti,
dvojak osjećaj... cijele godine živim s tim osjećajima, no ovo je
razdoblje najvećeg nakupljena bola. U
isto sam vrijeme tužan, a opet ponosan što sam osobno
sudjelovao u bitci za Vukovar" zbori sada, uoči 14.
godišnjice.
"Nisam pet godina bio u medijima, a progovorio sam stoga što
sam vidio kako je prilika da moji dečki iz 204. vukovarske brigade
uspiju izići iz "ilegale", a država prizna ime, ratnu zastavu i status
gardijske brigade", veseli se Dedaković i objašnjava kako
je, na kraju, nakon četiri kruga pregovora s njim i Borkovićem,
sadašnji ministar obrane, Berislav Rončević "ispao Džek",
premda je na početku "bio tvrd". "Smetalo mu je što sam
vikao, al se navikao", smješka se Jastreb. A onda se, opet,
uozbilji i kaže kako se do 1995. služio svakom prigodom da se probije
do medija..."da sačuvam živu glavu", navodi.
Podsjeća da je godinama vodio pravnu bitku za sebe i još
50-ak vukovarskih heroja, zapovjednika jedinica, koliko ih je
prošlo, uz njega i Borkovića, hrvatske vojne tamnice. Nakon
pada Vukovara optuženi su za "veleizdaju", proglašeni
krivcima što je Vukovar pao, i za nestanak šest
milijuna DEM iz vukovarskog SDK-a. "Doznao sam poslije da je novac
pokupio Arkan", kaže.
Nakon pada grada, dolazi za Jastreba i zapovjednike najteže razdoblje.
"Pokušali su nas poniziti, baciti u blato mene, moje dečke i
Vukovar, no hvala Bogu, bili su loši igrači", kaže sada
Dedaković, začudno, bez gorčine. Ona se osjeti kada spomene da, dok je
35 dana čamio u zatvoru, ni jedan od njegovih kolega, koji su ga
poznavali desetljećima, nije "podigao glas u obranu, koji bi
rekao ne, nije istina, Jastreb nije izdajica".
Jastreba je, pak spasila hrvatska javnost, ona ista koja i danas,
uvijek iznova, pusti suzu kad 18. studenoga stavlja svijeće u okna za
sve vukovarske žrtve. "Nepravda koju smo mi doživjeli, nije nova za
revoluciju. U njoj stradaju često najodaniji", promišlja
Jastreb. "Na moju sreću, na sudu sam dokazao da smo čisti i ja i
Vukovar i to nam je dalo zadovoljštinu i iznova vjeru u
državu", smatra.
Na pitanje, zašto je u jeku bitke napustio grad i
prešao u Vinkovce, Dedaković pokazuje dokument koji mu je
spasio čast, možda i glavu. Oko 10. listopada stanje u okruženu
Vukovaru jako se pogoršalo. Hrvatski vojnici u okolici
Vinkovaca bili su dobro opskrbljeni lakim naoružanjem, ali nedostajalo
je granata za tešku artiljeriju, protuoklopnog i
protuavionskog naoružanja. "Načelnik Glavnog stožera general Anton Tus
11. listopada zapovjedio je proboj prema Vukovaru, kojim bi se
potisnule srpske snage s komunikacija, osigurala evakuacija ranjenika i
popuna oružjem.
