Izgubljeni dječačić, kojeg su u sveopćoj gužvi u kampu Opatovac policajci i izbjeglice neki dan dodavali od ruke do ruke kako bi ga vratili roditeljima, na fotografiji čak i ne plače. U ljudskoj rijeci koja se slijeva prema zapadnoj Europi suze se na licima najmlađih, s obzirom na to kroz što ta djeca prolaze, zapravo općenito jako rijetko vide. A kako stvarno podnose traumu koju ravnopravno dijele s odraslima, u kakvom su stanju i kako im se može pomoći, razgovaramo s predstojnicom UNICEF-ova ureda u Hrvatskoj Valentinom Otmačić.
– Ta djeca žive i putuju u uvjetima koji su i mnogim odraslima jednostavno preteški. Stalno vani, izloženi suncu, kiši, hladnoći... Mnogi su prehlađeni, s probavnim problemima, a redom svi nožica punih ogrebotina i žuljeva. Od toga je još i gore ono što se ne vidi. Sve skupa im je užasan pritisak i neizvjesnost, a kad se još članovi obitelji razdvoje, nastaju traume koje zauvijek ostave traga. Imali smo dječačića od četiri godine koji je u gužvi ostao s ocem, dok se mama s tek nešto malo starijom kćeri uspjela ukrcati u vlak. Mališan je bio u šoku, cijeli je dan odbijao hranu i tek se uz psihološku pomoć u našoj igraonici, gdje se tijekom danja stalno igra između trideset i pedeset mališana, povratio i malo opustio. Obitelji s djecom imaju prioritet, ali gužve budu takvih razmjera da je na trenutke gotovo nemoguće imati nad svim kontrolu i upravo se tada i događa da se obitelji razdvoje. Takve su nam situacije prioritet, s Crvenim križem uspostavili smo sustav traženja pa su se neke obitelji, koje su se razdvojile u Srbiji ili kod nas, u Sloveniji već ponovno spojile. Kad je riječ o ovom ocu i dječaku, još nemamo informacija kako je završilo...
Najgore još nije prošlo
::S kakvim se zahtjevima najčešće susrećete i što je toj djeci najpotrebnije?
Koliko god se to nekome možda činilo banalnim, ali toj je djeci najpotrebnija igra. U konstantnom su stresu tjednima, izloženi su velikim i psihičkim i fizičkim naporima i igra je jedini način da ih se malo opusti i od svega odmakne. Ne biste vjerovali koja je to transformacija i provala energije, kako im oči zablistaju i koliko živnu kad igra počne. To je kratkotrajni predah, u kampu budu najdulje 24 sata i u našoj igraonici crtaju, slažu kocke, preskaču uže, loptaju se... samo koji sat, uglavnom dok se roditelji registriraju ili nešto drugo rade. No nerado se odvajaju pa, kad su manja djeca, obično se i mame sa strane odmaraju, drijemaju ili pomažu prevodeći. U kampu Opatovac, gdje je u srijedu bilo između 400 i 500 djece, imamo pravu malu koaliciju za djecu sastavljenu od stručnjaka i predstavnika Unicefa, Crvenog križa, Društva Naša djeca, međunarodne liječničke udruge Magna i međunarodne organizacije za djecu Save the children. A koliko svaka igra djeluje terapeutski, vidjeli smo na Bregani kad su i odrasli zaigrali nogomet.
:: Mnogima se čini da je zapravo jako malo žena i djece, imate li podatke o strukturi?
Prema našim je informacijama žena i djece između 30 i 40 posto. A iz Sirije dolaze uglavnom upravo obitelji.
:: Prije tjedan dana građane ste pozvali da doniraju, kakav je odziv?
Dobar. Presudni su nam, naravno, redovni donatori, koji mjesečno izdvajaju po 30, 40 ili 50 kuna i zahvaljujući njima mogli smo odmah reagirati. Sada se skupljaju i izvanredne donacije, na sličan način se sve odvijalo i kad su bile poplave.
:: Znate li što se događa u regiji? Kulminacija tek slijedi?
Nažalost, nemamo informacija da se val smanjuje, a nemamo razloga ni vjerovati da je najgore prošlo. Jedino dolazak zime možda može ljude obeshrabriti i odvratiti ih od kretanja na put. Sve ostalo govori u prilog tome da će mnogi i dalje tražiti spas u Europi i bojim se da se valu ljudi koji dolazi prema nama zasad ne nazire kraj. Inače, na makedonskoj je granicu u Đevđeliji, od lipnja naovamo, registrirano 90.000, a u Srbiji, na granici u Preševu, 108.000 ljudi. Procjene govore da su brojevi možda i dvostruko veći jer mnogi kroz ove dvije zemlje prolaze bez registracije. U Grčku pak i dalje dnevno stiže 4000 do 6000 ljudi koji bi prema Europi mogli krenuti zapadnobalkanskom rutom.
Zima nova pogibelj
:: Koji je po vama najcrnji mogući scenarij za iduće tjedne i mjesece?
Sada imamo humanitarnu krizu, ali mogli bismo se suočiti s humanitarnom katastrofom. I to čak i ako se broj izbjeglica i migranata ne poveća. Već se sada razbolijevaju, a zamislite sve ovo samo u zimskim uvjetima, s temperaturama ispod nule i snijegom. Nadam se samo da su ljudi toga svjesni i da će naći neko drugo rješenje umjesto da sebe i djecu izlažu i toj pogibelji.
:: Masa ljudi, koji granice prelaze u jednom izvanrednom režimu, idealna je za švercere i kriminalce druge vrste. Imate li informacije da su djeca i time ugrožena?
U nekoliko je slučajeva bilo sumnji na trgovinu djecom. Srećom, nakon razgovora i obrade sumnje nisu potvrđene. No treba znati da bez roditelja putuju već i djeca od samo 15-16 godina. Idu rodbini na zapad i uglavnom se psihički relativno dobro drže. Socijalni radnici s njima razgovaraju, ali teško je procijeniti što je za njih bolje; zadržati ih, pružiti im sigurnost ili ih pustiti u nesigurnost, da nastave s ljudima koji su im koliko-toliko bliski.
:: Unicef ima ispostavu i u Siriju, kakvo je tamo stanje?
Teško, i u Siriji i u okolnim zemljama. U ratnim zonama djeca su životno ugrožena, pa i ginu, ali u nenormalnim su, okrutnim uvjetima i ona koja nisu životno ugrožena. Spomenimo samo da se u gotovo devet tisuća škola u Siriji, Iraku, Jemenu i Libiji nastava ne održava jer su zgrade ili srušene ili oštećene u ratnim razaranjima. U nekim su školama izbjeglice, a neke su jednostavno u ratnoj zoni. U ništa boljoj situaciji nije ni 700.000 sirijske djece koja su u izbjeglištvu u Turskoj, Jordanu i Libanonu, gdje preopterećene škole ne mogu primiti tolike nove učenike.
Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza
>> Crveni križ: Darujte sir, suhe kekse, dječju hranu, konzerve
U prvi cas mi je zao djece, ali to su buduci vojnici koji ce za nekoliko godina odlucivati nasu sudbinu!!! Koja, vjerujte mi, nece biti dobra!