U cijeloj priči o nastanku modernog čovjeka vjerojatno će se uvijek pronalaziti i otkrivati nešto novo. Ono što je doista vapilo za pojašnjenjem jest pitanje kako je čovjek preživio ledena doba, a mnoge životinje nisu. Jer u razdoblju koje otprilike obuhvaća 26.000 pa do 19.000 godina unatrag glečeri su prekrivali europski kontinent. Dakle, čovjek je morao preživjeti 7.000 godina da bi kao vrsta konačno opstao na
teritoriju današnje Europe. Pojavile su se dvije nove studije s objašnjenjima kako je to našim precima uspjelo. I odgovor je moguće do kraja banalizirati – tako što su se ponašali kao bogati umirovljenici!
Otišli su u toplije krajeve, na Iberijski poluotok. Do ovog zaključka znanstvenici su došli sekvencirajući
genom više od stotinu osoba, a ujedno je ovo istraživanje pružilo i dosad najdetaljniji prikaz skupina lovaca sakupljača koje su živjele u Europi prije, za vrijeme i nakon posljednjeg ledenog doba. Istraživanja su objavljena u Natureu, a u popratnom tekstu za javnost konzultirana je i naša znanstvenica Mateja Hajdinjak, molekularna biologinja koja na Institutu Max Planck za Evolucijsku antropologiju u Leipzigu radi s nobelovcem Svanteom Pääbom. Ona kaže kako su drveni genomi iz tog razdoblja izuzetno rijetki pa je svaki dobiveni podatak iznimno važan. Ove su studije djelo njezinih kolega s Instituta Max Planck, ali i znanstvenika s nekoliko europskih i kineskih institucija. Dakle, Homo sapiens stigao je iz Afrike do Europe prije najmanje 45.000 godina, a moguće i ranije. U toj teoriji nedostajala je jedna karika jer se sekvenciranjem genoma utvrdilo kako je genetski potpis tih prvih ljudi izostajao u ostacima koji su potjecali iz nešto kasnijeg razdoblja od nekih 20.000 godina. U njima nije pronađena genetska povezanost s prvim ljudima na tlu Europe. Pitanje je bilo zašto je tome tako, jesu li ti prvi ljudi izumrli ili su nekamo otišli. Izgleda da je riječ o ovome drugom, jer je genetski potpis pronalažen drugdje, a kasnije ponovo u zapadnoj Europi. O čemu je riječ, upitali smo dr. sc. Maria Novaka, višeg znanstvenog suradnika s Instituta za antropologiju u Zagrebu.
– Ova studija nije se bavila izvorištem anatomski modernog čovjeka, tj. njegovim izlaskom iz subsaharske Afrike prije otprilike 60.000 godina i dolaska u Europu prije cca 45.000 godina, već genetskom historijom anatomski modernog čovjeka u trenutku kada je on već čvrsto boravio na području Europe, prije otprilike 30.000 do 5000 godina prije sadašnjosti. Fokus samog istraživanja je tzv. posljednji glacijalni maksimum (LGM, zadnji snažniji “trzaj” ledenog doba, koji se otprilike zbio u vremenu od 25.000 do 19.000 godina prije sadašnjosti) i posljedice koje je LGM ostavilo na ondašnje europsko stanovništvo. Samo istraživanje otkrilo je zanimljivu činjenicu da prije samog LGM-a stanovništvo Europe (tzv. gravetijenska kultura) nije  bilo genetski homogeno, već da se može ugrubo podijeliti na “zapadnu” i “istočnu” skupinu. Tijekom LGM-a stanovništvo se povuklo u tzv. “refugije” na području Pirinejskog poluotoka (Španjolska i Portugal) u kojima su vladali umjereniji klimatski uvjeti. Do sada se smatralo da su refugiji postojali i na području Apeninskog poluotoka (Italija), ali ovo je istraživanje potvrdilo da takvih refugija tamo nije bilo, tj. da je tamošnje stanovništvo jednostavno izumrlo s obzirom na surovu klimu i životne uvjete. No velikim zahlađenjem i posljedičnim spuštanjem razine mora tijekom LGM-a stvorio se koridor iz smjera Balkanskog poluotoka preko sjevernog Jadrana, kojim je stanovništvo s Balkana preko naših krajeva i sjevernog Jadrana migriralo na područje sjeveroistočne Italije i dalje na Pirinejski poluotok te se ondje miješalo sa stanovnicima refugija. Nakon konačnog zatopljavanja prije cca 19.000 godina stanovništvo Pirinejskog poluotoka migriralo je i proširilo se na čitav prostor kontinentalne Europe sve do Velike Britanije – kaže dr. Novak.

Inače, gravetijenska kultura mlađega paleolitika nazvana je prema nalazištu La Gravette kraj Bayaca na rijeci Dordogni u Francuskoj. Klasični oblik nastao je i razvio se u zapadnoj Europi, a srodna inačica, tzv. istočni gravettien, pojavio se u lesnim područjima središnje i istočne Europe. Karakterizira je kremeno
oruđe sa strmo retuširanim hrptom, tzv. gravetijenski šiljak, koštane izrađevine, često ukrašavane urezivanjem i rezbarenjem, te osobito špiljske gravire i reljefi, poput onih s nalazišta Laussel, i ženski kipići, tzv. Venere od kamena, gline, kosti ili bjelokosti, kakvi su pronalaženi u nalazištima Willendorf, Dolní Věstonice, Kostienki, Gagarino. Dakle, Iberijski je poluotok bio utočište za lovce-sakupljače, onamo su njihove skupine odlazile kako je postajalo hladnije a glečeri obavijali sjevernu Europu. Kako je ponovno počelo zatopljavati tako se i traženi genetski potpis opet pojavio u zapadnoj Europi, pa i u Poljskoj. Bile su to migracije od izuzetne važnosti u ljudskoj povijesti. Svoja su utočišta tražile i druge skupine ljudi, ne samo one koje su dolazile sa zapada Europe, a neke su ih pronašle u sjevernoj Italiji, čak i na Siciliji. Ove su skupine potjecale iz jugoistočne Europe, najvjerojatnije s Balkana, no zasad nema nalaza kojima bi se ta teorija mogla potvrditi. Interesantno je kako Colin Wren, američki antropolog sa Sveučilišta Colorado u Colorado Springsu, koji potpisuje jednu važnu stariju studiju o ljudima u vrijeme zadnjeg glacijalnog maksimuma, kaže da je Italija nekada bila kopnom povezana s Hrvatskom preko ravnice koju danas prekriva Jadransko more pa ima smisla tvrditi da su lovci-sakupljači migrirali prema tom području kako bi pobjegli od zime.
– Tako je. Tijekom LGM-a, zbog spuštanja razine mora, stanovnici balkanskog područja (npr. Bugarska i Rumunjska), najvjerojatnije su migrirali preko naših krajeva i sjevernog Jadrana prema sjeveroistočnoj Italiji i dalje na zapad. Na žalost, još uvijek ne postoje genetski dokazi o tome s naših područja jer postojeći ljudski ostaci iz tih razdoblja još nisu sekvencirani zbog raznoraznih razloga. Npr. uzorci mezolitičkih ljudi iz pećine Vlakno na Dugom otoku (od kojih je jedan u medijima kolokvijalno nazvan “Šime - najstariji Dalmatinac”) nisu dali dovoljno DNK, tj. on nije bio sačuvan. Postoje ostaci i s nekih drugih nalazišta s jadranske obale i radimo na tome da ih otpremimo u laboratorije u inozemstvo, ali katkad je ta procedura dosta komplicirana jer takva istraživanja uključuju čitav niz institucija i pojedinaca pa sve treba dobro koordinirati. Nadamo se da ćemo za godinu-dvije konačno imati i te rezultate – potvrđuje dr. Novak.
Ove studije, dakle, bacaju novo svjetlo kad je riječ o dinamici populacija lovaca-sakupljača u Europi, ali i o načinu na koji su živjeli i preživljavali. Nije to bilo samo skrivanje od hladnoće po špiljama, nego i kretanje u toplije i gostoljubivije krajeve, na jug, odakle su dolazile skupine ne samo iz zapadne Europe. Nas je još zanimalo i koji bi bio razlog zbog kojega su se ti prvi ljudi vratili na zapad Europe iz prostora današnjeg Iberijskog poluotoka koji je topao i gostoljubiv.
– Ljudi su nakon završetka LGM-a i znatnog zatopljenja migrirali te su se proširili po Europi jer su klimatski uvjeti na čitavom kontinentu postali mnogo bolji i umjereniji. Nakon tog zatopljenja klimatski uvjeti na Pirinejskom poluotoku i dalje su bili dobri, no porastom stanovništva dio populacije je jednostavno tražio nove prostore za život, a s obzirom na to da je čitava Europa postala mnogo ugodnija za život, migrirali su sve do Velike Britanije – objasnio nam je dr. Novak.
Analiza ostataka 356 lovaca-sakupljača pronađenih na teritorijima 14 današnjih europskih država obrađenih u ovim istraživanjima otkriva da gravetijenska kultura doista nije bila jedinstvena, homogena skupina. Skupina iz zapadne i jugozapadne Europe preživjela je seleći se na Iberijski poluotok dok je skupina iz Italije nestala za vrijeme zadnjeg glacijalnog maksimuma. Odnosno, nije uspjeli preživjeti zadnje ledeno doba na prostoru današnjeg Apeninskog poluotoka te će ih zamijeninit pripadnici epigravetijenske kulture pristigle s Balkana. Potom su zatopljenjem pred kraj ledenog doba pripadnici epigravetijenske kulture započeli s naseljavanjem središnje Europe. Preživjeli pripadnici gravetijenske i epigravetijske kulture susreli su se prije nekih 18 – 19.000 godina pri velikom zatopljenju i počeli miješati, a međusobno su se dosta razlikovali, primjerice po boji kože i očiju.