Nju se voli ili ne voli, kažu mnogi. Ljilja Vokić, legenda hrvatskog školstva, kako joj tepaju neki, ili konzervativna, stroga bivša ministrica obrazovanja, kako tvrde drugi, i aktualna ravnateljica jedne od najuspješnijih hrvatskih gimnazija, zagrebačke Sedme, rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Javnost je nedavno uzburkala zahtjevom upućenim Ustavnom sudu u kojem je zatražila očitovanje o tome pripada li joj dužnosnička mirovina na koju je pravo ostvarila prije 20-ak godina, ali ga konzumirala nije i neće sigurno idućih godinu dana. Od Ustavnog suda još nije dobila odgovor, ali je, kaže, u medijima pročitala da je odlučio da tzv. povlaštenu mirovinu mogu uzeti svi koji su na nju imali pravo danom ukidanja.
– Ja sam tu mirovinu mogla ostvariti iste godine kad sam otišla iz Ministarstva jer sam ispunjavala uvjete. Imala sam godine staža i godine života. Za razliku od mnogih, vratila sam se na svoje radno mjesto, u školu, i tu sam evo 16 godina. Svaki put kad mi je istekao mandat ravnatelja, ja sam mogla ostvariti tu mirovinu. Dakle, dan prije nego bi mi počeo novi mandat, ali nisam, ja sam vjerovala u pravnu državu i da na to imam pravo kad ja odlučim da je vrijeme – objašnjava zašto dužnosničku mirovinu nije uzela davnih godina. Zahtjevom Ustavnom sudu mnoge je dovela u zabunu da se sprema u mirovinu.
– Moj ravnateljski mandat traje do 6. rujna 2015. godine, a kad ću u mirovinu, to ću sama odlučiti – tvrdi profesorica književnosti, koja obožava Mešu Selimovića. Cijeli svoj radni vijek, a traje, ističe, 41 i pol godinu, osim četiri godine ministrovanja, provela je u školi. I osjeća se, dodaje, sposobnom još raditi. Tri i pol godine, od listopada 1994. do ožujka 1998., bila je ministrica, a onda je šest mjeseci koristila pravo plaćenog odmora koji joj je, priznaje, nakon mirne reintegracije Podunavlja i te kako trebao.
– Nakon četiri godine vratila sam se u svoju školu iako su mi nuđeni neki drugi poslovi. Ja ih nisam prihvatila, zahvalila sam se – kaže, a na pitanje zašto, kategorički odgovara: – Zato što je škola moj život. Zato što sam se za školu obrazovala, zato što djecu volim i zato što sam u školi u svom miljeu. Nisam rekla da se ne bih snašla na drugim poslovima, ali nekako sam ispunjena kad sam u školi.
Trenutačno stanje u školstvu sažima u rečenicu – novca malo, a djeca i dalje dobra. – Imamo jako kvalitetne učitelje i profesore koji rade za male novce s puno entuzijazma i s puno ljubavi. O školi, kao i o nogometu, govore svi i svi sve znaju, ali nitko tko govori o školi, a nije u njoj radio, nije obziran prema školi – kaže.
Za svoje nasljednike na mjestu ministra obrazovanja ističe da nisu napravili ni ono što su mogli i morali, ali tko je od njih po njezinoj procjeni bio najbolji ili najlošiji, ne želi reći. Važnije od toga joj je da se stvari konačno pokrenu.
– Ova država mora ulagati više u školstvo i mora sve škole dovesti u jednu smjenu. To je primarna zadaća ove države. Osim toga, nužno je bitno reducirati programe – tvrdi navodeći primjere autora koji se nekada nisu obrađivali na studiju književnosti, ali se zato danas uče u srednjoj školi.
Udžbenici 10 puta skuplji
I danas bi, kao i te 1998. godine, kad bi joj ministar financija najavio rezanje proračuna za školstvo, podnijela ostavku. – Uštedjela sam novac za božićnicu i kad su mi rekli da se ipak neće isplatiti, odgovorila sam: Ja sam te novce uštedjela i ako se ne mogu isplatiti, otići ću. Imala sam potporu pokojnog predsjednika pa sam se i zbog toga mogla tako postaviti – objašnjava tadašnju situaciju i demantira uvriježene priče da o svojoj ostavci nije nikog obavijestila, već da je samo jednog dana ušla u Sabor za govornicu i pred zastupnicima dala neopozivu ostavku.
– Nije istina. Mjesec dana prije toga u pismu sam pokojnom predsjedniku napisala ostavku. On me molio da o tome šutim. Ja sam njega jako voljela i poštovala i šutjela sam. Kad smo se sreli na nekom primanju, pitao me: A što mi to činite? Rekla sam mu da ja njega volim, ali da sam podvukla crtu. Razgovarat ćemo, odgovorio mi je. Prošlo je mjesec dana i više, a mi nismo razgovarali. A ja sam se osjećala jako usamljeno i onda sam rekla – a zašto? Nemam nikakvog interesa, svojoj domovini sam se odužila, mirna reintegracija je obavljena, kao i sve drugo što sam trebala s puno ljubavi i žrtve – prisjeća se.
Na pitanje što joj je predsjednik rekao u prvom susretu nakon ostavke, pomalo sjetno kaže: – Nikad se više nismo vidjeli.
Nakon mirne reintegracije dodijelio joj je odlikovanje Reda kneza Branimira s ogrlicom za zasluge u mirnoj reintegraciji Podunavlja, ali kako joj nije uručeno kad i ostalima, nego naknadno, kaže, rasplakala se. Za predsjednika Tuđmana ima samo riječi hvale jer je tvorac hrvatske države.
Majka petero djece osjeća se uspješnom i ostvarenom ženom, a ono što je ona predlagala u svom mandatu ministrice – produljenje osnovnog obrazovanja na devet godina i reorganizacija gimnazija s uvođenjem izbornih predmeta, kako bi se rasteretili učenici, ni do danas nije realizirano. U njeno vrijeme udžbenici su, kaže, koštali pedeset milijuna kuna, a desetak godina kasnije deset puta više, što joj je nevjerojatno. Unatoč svim projektima na kojima je radila, a posebno je ponosna na reintegraciju školstva u Podunavlju, što je, ističe, jako puno koštalo, mnogi je ipak pamte po izjavi da žene ustaju kad muškarac ulazi u prostoriju.
– To je izokrenuto i izvučeno iz konteksta. Ja sam tada bila jedina ministrica u Vladi i pitanje je bilo kako ja, kao majka petero djece, mogu sjediti i u Vladi. Odgovorila sam da se vremena mijenjaju, da su nekada žene ustajale kad je muškarac ulazio u prostoriju, što je ženama danas nepojmljivo jer razne dužnosti obavljaju ravnopravno s muškim kolegama. Ali, mnogima je odgovaralo da se time zabavljaju. Moja sestra, koja me poznaje, rekla je: A koja je budala to mogla napisati – komentira uz širok osmijeh.
Mnogima je bilo drago
Kao svaka majka, svojim najvećim uspjehom smatra svoja četiri sina i kćer. To su sada odrasli zreli ljudi sa svojim obiteljima. Baka je dvoje unuka, a treće je, kaže, na putu.
– Rodila sam sedmero djece, imam petero živih. To je moj najveći životni uspjeh – zaključuje. Kao izrazito topla, ali kad je trebalo i stroga ravnateljica, ljubavlju je obasipala i svoje učenike, posebno one koji nisu imali majku.
– Na njih sam bila izrazito slaba – priznaje. Pomagala je i učenicima koji su zalutali na put droge.
– Tada se ta osoba stavlja u prvi plan, a vi se morate osjećati sposobnim da nekome možete držati ruke a da on korača – zaključuje radujući se tome što je unatoč svemu ostala jednostavna i topla osoba koja katkad glumi "baka servis" iako je nekada mislila da to nikada neće biti.
– Imala sam puno djece i rekla sam da sam se sa svojom namučila pa da s unučadi neću, ali vas osvoje i ne možete odoljeti – kaže dodajući da inače voli djecu bez obzira na tu jesu li njena ili tuđa.
Prema njezinim riječima, dobrog nastavnika i ravnatelja čini široko obrazovanje, tolerancija, smirenost i razumijevanje za djecu. Za zdravstveni odgoj tvrdi da je loš i da se tako roditeljima otima pravo na odgoj djece, iako ističe da se na satovima razredne zajednice u njenoj školi o spolnosti učenicima govorilo otvoreno, ali je predavanja držala liječnica primjerenim rječnikom i nije bilo ideologije. U njezinoj školi nalazi se raspelo, u uredu razne slike i citati. Ističe kako u školi može biti sve osim onog što je zabranjeno, a to su simboli totalitarnih režima.
Poslije niza godina nedavno se pomirila sa svojom strankom – HDZ-om.
– Mnogima je bilo drago što me vide – kaže priznajući da joj je to bila satisfakcija.
>>Ljilja Vokić: Udžbenici moraju biti upola jeftiniji
>>Ljilja Vokić: Jedan od najvećih problema je nedostatak autoriteta
Bila je dobra ministrica, pogotovo kada pogledamo koga smo sve u zadnje vrijeme imali na toj funkciji. I kakve su ovo besmislice - "legenda hrvatskog školstva, kako joj tepaju neki, ili konzervativna, stroga bivša ministrica obrazovanja, kako tvrde drugi". Poo ovome ispada da bi "konzervativna i stroga" trebalo biti nešto loše?! Naravno, pa danas profesori i općenito javni djelatnici valjaju samo ako svakome daju da radi što hoće. Zato i jesmo u rasulu, jer je postalo nepoželjno imati kriterije i držati se onoga što valja i funkcionira.