U prosincu prošle godine u Kini se pojavila virusna epidemija koja je odmah dobila popularno ime korona. Lako pamtljivo, prepoznatljivo, neagresivno, nježno ime. I odmah na početku svijet je (a s njim i Hrvatska) upao u opasnu zamku. Informacije o bolesti bile su točne, precizne, ali sasvim neučinkovite. Zašto? Najvećim dijelom zbog toga što su mediji godinama izvještavali o desecima i stotinama „smrtonosnih“, „užasnih“ bolesti, infekcija, virusa, bakterija. Sve su završavale za nekoliko dana ili tjedana i sve su imale mali broj žrtava. Tek kad je virus došao u Italiju i kad se u Italiji razmahao, shvatili smo da je ovaj put drukčije.
Bolest ima mnoge aspekte, ali nisu zanemarivi ni oni emocionalni. Većina stručnjaka i javnih ličnosti od početka bi, kad se govorilo o koroni, spomenula kratko i ovaj emocionalni aspekt (…nema razloga za strah, …važno je da se ne stvara panika...“). Pokušavalo se smanjiti strah uspoređujući koronu s nečim što nam je jako poznato (“… korona je slična gripi, manje će ljudi umrijeti nego od gripe...“). Ali ipak je bilo jasno da se ne radi o sličnoj bolesti (podizanje velikih bolnica u Kini, karantena za milijunske gradove, stopa smrtnosti višestruko veća). S vremenom je sličnosti bilo sve manje, a situacija je postajala sve teža. Iznenada je stvorena velika svjetska kriza.
Psihodinamika, grupna analiza
Za rješavanje ove velike pandemije koriste se sve snage društva. Važno je i psihodinamsko razumijevanje ove krizne situacije. Psihodinamika je znanost koja proučava mentalni sustav čovjeka i fokusira se prvenstveno na odnos između svjesnih i nesvjesnih sila. Prema psihodinamici naše ponašanje je dijelom svjesno, ali dijelom i nesvjesno motivirano. Važno je napomenuti da nesvjesne sile igraju veću ulogu u stanjima kad su vanjski stresori jače izraženi. U nesvjesnom dijelu emocionalnog sustava nalaze se tisuće i milijuni ideja, mišljenja, fantazija, bolnih osjećaja, traumatskih iskustava, potisnutih događaja... Nesvjesni je dio ličnosti i inače uvijek uzburkan, nemiran, kaotičan. Nesvjesni sadržaji žele doprijeti u svjesni dio te bivaju potiskivani nazad (psihodinamski princip). U krizama kao što je ova događaju se erupcije nesvjesnih sadržaja. Za bolje razumijevanje krize od koristi su nam i znanja u sklopu grupne analize, koja koristi psihodinamska znanja i koncepte za razumijevanje ponašanja grupa, kao i za grupnu terapiju. Mišljenja sam da se mnogi aspekti pandemije mogu objasniti koristeći psihodinamske i grupnoanalitičke koncepte.
Strah
Glavno obilježje bilo koje krizne situacije je strah. Strah je svakako najraširenija i najvažnija neugodna emocija. Kao takav važan je dio u svim područjima života (svakodnevni život, posao, kultura, religija, umjetnost i dr.). To vrijedi i za medicinu, naravno. Strah prati sve bolesti, bez izuzetka. Dakle, strah je oduvijek s nama, s nama je svaki dan i svaki sat, a ipak ga se plašimo. A zašto je strah s nama tisućama godina? Zašto ga nismo ostavili negdje u prapostojbinama, pećinama, seobama? Odgovor je možda malo neočekivan. Strah je neugodno, ali nije nepovoljno emocionalno stanje. Strah ima važnu ulogu u životu svakog čovjeka i svake zajednice. Strah je signal da se događa nešto nepovoljno u nama ili oko nas i da treba poduzimati mjere da se ta opasnost otkloni. Strah je sličan nekim elementima imunosnog sustava. Služi da upozori i pripremi osobu na akciju. Ali neke teške bolesti nastaju na način da se imunosni sustav okreće protiv vlastitog tijela. Slično je sa strahom. U „prirodnoj“količini i obliku snažan je zaštićujući faktor. Kad se raširi izvan tih prirodnih granica i kad se javi u nepredviđenim oblicima, može postati velika prijetnja zdravlju i preživljavanju osobe.
Kako se razvijala epidemija koronavirusa tako se pojačavao strah. Društvo se počelo boriti protiv koronavirusa, ali i protiv straha. U početku su reakcije i preporuke bile očekivano tople i empatijske (“samo se ne smijemo plašiti, nema mjesta panici, virus nam ništa ne može, ali panika može...), ali njihov učinak nije bio baš velik. Virus nije moguće eliminirati dobrim željama, ali ni strah nije moguće eliminirati magijom, negiranjem ili minimaliziranjem. Kako se epidemija razvijala, strah je postajao sve jači i sve iracionalniji. A poruka u javnosti je i dalje ostala ista (“nemojte se bojati”). Očekivano, rezultati ovakve borbe protiv straha bili su slabi. Kod aktualne epidemije strah je posebno težak jer naš neprijatelj (koronavirus) nije vidljiv. Nije vidljiv i nalazi se u nama. Ovakvi napadači izazivaju posebno opasan strah jer ih nije moguće vizualizirati niti mentalizirati.
Što onda sa strahom?
Kako je strah prirodna reakcija čovjeka na njegovo okruženje, nije moguće izbjeći ga, pobijediti, uništiti. Ali živjeti sa strahom iznimno je teško. Ipak, ima dobrih rješenja. Negativni efekti straha za naše zdravlje bit će mnogo manji ako edukacijom i treningom usvojimo neke od sljedećih psihodinamskih stavova o strahu: Strah je prirodan dio ljudskog emocionalnog sustava, prirodno je plašiti se; Dobro je razumijevati i preispitivati vlastiti strah; Strah je visoko individualizirana emocija; Straha se ne treba sramiti; Kad razgovaramo o vlastitom strahu s bliskim osobama, taj strah se smanjuje, pogotovo njegov iracionalni, nekorisni dio; Ako strah dođe do razine da ozbiljno narušava funkcioniranje osobe, potrebno je zatražiti stručnu pomoć; Psihodinamskom terapijom ili edukacijom povećavamo kapacitet za strah.
Bez anestezije
Bilo koja kriza u društvu odmah postaje i emocionalna kriza. Najvažniji su element za prevenciju nastanka emocionalne krize istinite informacije. Ali i s istinom imamo problema. Već desetljećima unatrag pustili smo laž u javni prostor i nažalost prihvatili činjenicu da svakodnevno uvažavamo i slušamo laži. Raspravljamo s osobama koje lažu. Mnoge javne osobe toliko su uronjene u laž da više ni same ne znaju što je istina, a što je laž. Javnost se s pravom pita kako im sada odjedanput vjerovati. Također, javne osobe građanima se često obraćaju kao da su mala djeca ili mentalno insuficijentne osobe (…trebate, …nikako ne smijete, …svi moramo…“). Nažalost, često se čuju glasovi javnih ličnosti – da građane moramo zaštiti i od nepovoljnih informacija. I građani (većinom nesvjesno) podržavaju ovakav sustav. Od vodećih ljudi u društvu očekuju brza i efikasna rješenja. Povremeno očekuju i da im se ne govori „cijela istina“. Vrlo važno je neprestano ponavljati da je istina lijek za mnoge probleme u društvu. Istina ponekad može biti teška i gorka, ali na duge staze silno je ozdravljujuća. Izraz „korisna laž“je lažan. U društvenoj komunikaciji ne treba nam anestezija slatkim lažima. Ako tijekom ove pandemije svi govorimo samo istinu, njezini nepovoljni efekti bit će višestruko manji.
Krizni stožer, zdravstveni sustav
U većini zemalja zahvaćenih epidemijom koronavirusa upravljaju krizni stožeri. Opće je uvjerenje da je Krizni stožer RH dosad dobro funkcionirao. Profesionalci s dugogodišnjim iskustvom uspješno obavljaju ovaj težak posao. I što je jednako važno, uspješni su u javnoj komunikaciji. Iz njihovih nastupa i izvještaja sasvim je jasno kako oni razumijevaju epidemiju, što poduzimaju, što preporučuju... Njihov rad dobar je putokaz za sve važne javne funkcije. Kad su pravi stručnjaci na važnim mjestima, tada ni teški problemi više neće biti teški. I istupi poznatih znanstvenika (Rudan, Đikić) pridonijeli su boljem razumijevanju epidemije, ali i smanjili mogućnost širenja pogubnih lažnih vijesti. Daljnji angažman poznatih znanstvenika smanjit će štete od aktualne pandemije.
Posebna je vrijednost našeg sustava to što u svakoj županiji postoje brojevi epidemioloških službi koje rade non-stop i koje su uspostavile stručni algoritam za sve osobe koje trebaju pomoć (kome se javiti kad kašljete, kome kad imate temperaturu
i kašalj...). Ipak, mišljenja sam da bi krizni stožer u ovoj fazi trebao organizirati i psihološku podršku. Psihijatrijske institucije mogle bi organizirati službe koje će pomagati osobama koje imaju emocionalne probleme (telefonsko savjetovanje, online terapija i sl.).
Važno je napomenuti da cijeli zdravstveni sustav pokazuje odlične rezultate. Kad prođe kriza, bit će nam potrebna velika javna rasprava koliko su nam važni zdravstveni radnici i što trebamo učiniti da oni ne odlaze iz Hrvatske. Ojačat će glas svih nas koji godinama govorimo da nam treba više liječnika, više sestara, više novca u zdravstvu, razvijanje javnog zdravstva i sl.
Izolacija
Jedna od glavnih mjera za suzbijanje epidemije koronavirusa je i izolacija velikog broja stanovništva. Većina osoba u izolaciji se osjeća nelagodno i obično je ta nelagoda manje ili srednje razine. Ali nekim osobama izolacija znatno pogoršava mentalno stanje. U izolaciji se kod njih povećava anksioznost, nesigurnost, depresivnost, uznemirenost, apatičnost i sl. Neki će zbog toga odbijati izolaciju i kad je ona prijeko potrebna ili će je prekinuti i protivno savjetu stručnjaka. Odgovorni trebaju razvijati instrumente kako rješavati i ovaj problem.
Paranoja
U kriznim stanjima obavezno se, u manjoj ili većoj mjeri, razvija i paranoja. Većina osoba u krizi emocionalno regredira. Neki čak do shizoidno-paranoidne pozicije (prema Melanie Klein). Ovo stanje je normalna faza u emocionalnom razvoju djeteta, ali za odrasle osobe ovakvo je stanje nepovoljno i vrlo bolno. Dolazi do potpunog rascjepa između mišljenja i osjećaja. Takve osobe neprestano traže krivca za vlastito stanje ili za stanje u obitelji, firmi, državi ili društvu. Kad ih se pažljivim i racionalnim razgovorom razuvjeri, bit će mirni sat-dva, a onda će ponovo „sipati“dokaze o uroti, krivcima, vlastitoj žrtvi, pozivu na osvetu i sl. Izuzetno je važno napomenuti da lažne vijesti najteže pogađaju baš ovu skupinu mentalno bolesnih osoba. U lažnim vijestima ove osobe nalaze nove dokaze da je urota prisutna, da se ona širi i da su potrebne radikalne (često nasilne) mjere da se urota razotkrije i razriješi. Sasvim je jasno koliko je slabost paranoji sklonih osoba izvrsna prilika za manipulatore bilo koje vrste. Paranoja sama po sebi brzo dovodi do promjene ličnosti i nakon završetka kriznog stanja oporavak ovakvih osoba je dug i uz najbolju stručnu pomoć. I u ovom slučaju postoje čvrsti dokazi o tome koliko je prevencija efikasnija od liječenja. I treba još jedanput ponoviti jer je iznimno važno – istina koju neprestano iznose javne i odgovorne osobe je najučinkovitiji lijek protiv razvijanja paranoje.
Stvaranje zaliha hrane
Od početka epidemije u javnosti se često diskutira o stvaranju zaliha hrane i drugih potrebnih stvari. Pretjerana kupovina se osuđuje, ismijava i označava kao kukavičluk ili čak pohlepa. Možemo li pokazati malo više razumijevanja? Jednim (manjim) dijelom te osobe kupuju hranu da se osiguraju za slučaj produbljivanja krize. Ali većim dijelom ovakva aktivnost ima emocionalne (nesvjesne) razloge. Od svog nastanka ljudi (pa i neke životinje) većinu su vremena provodili stvarajući zalihe hrane. Tisućama godina, ova potreba se prenosila s generacije na generaciju (nesvjesno). Tek posljednjih 50-ak godina u našoj civilizaciji nema potrebe za time. Dakle, duboko u našem emocionalnom sustavu postoje snažne potrebe da osiguramo zalihe hrane i drugih potrebnih stvari. Hrana ima i nemalo simboličko emocionalno značenje (izvor energije, zadovoljstva, kompenzacija za druge bitne stvari, protest, imovina, komunikacijsko sredstvo, nagrada, kazna, lijek, prikrivena ljutnja i dr.). U krizi se razvija “emocionalna glad” kojom se simbolički pokušavaju nadoknaditi emocionalne potrebe tako da osoba skuplja i konzumira velike količine hrane. U kriznim stanjima čest je tzv. sindrom noćnog jedenja (night eating syndrome). Mislim da je i laicima jasno zbog čega u ovakvim krizama kupujemo veće količine deterdženata, sapuna, pasti za zube, toaletnog papira. Želimo očistiti sebe i svoj prostor od podmuklog neprijatelja. Možemo vidjeti da smo zbog virusa izgubili kontrolu nad svojim životom, a kupovinom puno različitih stvari nastojimo simbolički ponovo postati gospodari vlastitog života. Odgovorne bi osobe trebale uzimati u obzir i ove emocionalne aspekte stvaranja zaliha. Preporuke bi i dalje trebale biti da nema razloga za stvaranje zaliha, ali i da oni koji kupe nekoliko vrećica hrane ili drugih potrebnih stvari nisu krivi, glupi, pohlepni i sl. Svi smo u krizi, ali se na različite načine nosimo s time. Imamo neuroze, simboličke radnje, kompenzacije, pogreške. Savršeni smo jer smo nesavršeni.
Grupna psihodinamika u krizama
Razumijevanje ponašanja grupa u krizama vjerojatno je najbolje opisao britanski psihijatar i psihoanalitičar Wilfred Bion. Prema Bionu, svaka grupa funkcionira na dva načina. Kao radna (zrela) grupa i kao osnovna (nezrela) grupa. Principi funkcioniranja radne grupe su: želja za znanjem, napretkom, povezivanje realnim utvrđivanjem činjenica, detektiranjem problema i traženjem rješenja za nastale probleme i sl. No u krizama u grupama sve više prevladavaju “osnovne pretpostavke”. Tada u grupi vlada kaos, nesigurnost, realne potrebe se zanemaruju, problemi se ne uočavaju, a i kad se uoče ne traže se rješenja. Tada se gubi dostignuta organiziranost grupe, a nesvjesni procesi u grupi dominiraju. Grupe prelaze iz radnog u bazično stanje posve nesvjesno i automatizmom.
Tri su glavna principa funkcioniranja osnovne (nezrele) grupe.
1. Grupa traži i brzo izabire vođu. Grupa će izabrati i slijediti samo onog vođu koji nudi rješenje svih problema, potpunu zaštitu svih članova grupe i potpuno ispunjenje potreba svih članova grupe. Posve je jasno da su ovi zahtjevi vrlo nerealni, ali realnost ne igra nikakvu ulogu u nezrelom funkcioniranju grupe. Ako vođa odustane od bilo kojeg navedenog cilja, grupa će ga izbaciti i izabrat će novog vođu.
2. Kako su navedeni odnosi s vođom nezreli, anksioznost u grupi nije nestala te članovi grupe rastuću anksioznost pokušavaju riješiti i na druge načine. Sljedeći način je da se u grupi stvaraju parovi. Osobe nalaze partnera u grupi (često to ima i seksualni aspekt) i tako barem privremeno smanjuju vlastitu anksioznost.
3. I stvaranje parova samo privremeno smanjuje anksioznost. U stvarnosti ona se i dalje povećava u nezreloj grupi. Članovi grupe tada koriste treći nezreli obrambeni mehanizam – bijeg ili borbu. Grupa prisiljava vođu da ih povede u bijeg ili borbu. Ako to vođa ne učini, bit će uklonjen i bit će izabran drugi vođa.
Iz navedenog je jasno kolike se opasnosti kriju u svakoj kriznoj situaciji. Odgovorne osobe morale bi aktivno raditi na podržavanju radnih principa. Koliko god je to moguće, stanovništvo bi trebalo raditi, ići u škole, sudjelovati u grupama pomoći i samopomoći i sl. Također bi trebali postojati aktivni programi obuke kako onemogućiti manipulatore koje samo čekaju priliku da iskoriste emocionalne teškoće grupe za vlastite (često i psihopatske) ciljeve.
Može li korona donijeti nešto dobro?
Iako je ova kriza destruktivna kao i sve druge krize, i u destruktivnim krizama možemo otkriti konstruktivne emocije. Još jedanput ćemo se vratiti Bionu koji govori o „kapacitetu za negativno“. Optimalno je u kriznim situacijama prihvaćati nesigurnost i sumnje bez iritacije i ljutnje. Ova nesigurnost iznimno je bitna za traženje rješenja za krizna stanja. Da bismo stekli važna znanja, moramo proći i razdoblja potpunog neznanja i djelomičnog znanja o nečemu. Dakle, biti aktivan tijekom krize znači otkrivati skrivenu mentalnu energiju u sebi.
Što raditi?
Pandemiju ćemo suzbiti ako se ponašamo u skladu s uputama zdravstvenih stručnjaka (epidemiolozi, infektolozi, pulmolozi...). Također je važno da slijedimo upute državnih organa. No pandemija će brže proći i ostavit će manje posljedice ako u naše ukupne napore integriramo i mentalnu komponentu te i na tom polju suzbijamo epidemiju. Ako edukacijom i treningom usvojimo i provodimo neke od ovih stvari, bit će nam bolje i lakše, a bit će bolje i ljudima oko nas.
1. Strah je prirodan
2. Ako strah postane patološki, aktivno ću raditi na njegovom smanjivanju
3. Strah neće upravljati mojim odlukama
4. Vjerujem stručnjacima
5. U vrijeme epidemije bit ću aktivan
6. Svaki dan ću učiniti nešto korisno, svatko može učiniti nešto korisno, druge ću poticati da svaki dan učine nešto korisno
7. Odgovoran sam za suzbijanje pandemije, svi smo odgovorni za suzbijanje pandemije
8. Mnogi emocionalni (individualni i grupni) procesi su nesvjesni
9. Integracija pozitivnih i negativnih aspekata selfa (emocionalnog sustava) je vrlo dobro rješenje (nekad sam sretan – nekad sam tužan, nešto znam – nešto ne znam, netko me voli – netko me ne voli)
10. Humor pomaže
11. Kreativnost pomaže – pisat ću, crtat ću, pjevat ću, učit ću, popravljat ću…
12. Nisam savršen
13. Imam pravo na grešku, imam pravo na greške, imam pravo govoriti o svojim greškama, drugi imaju pravo govoriti o mojim greškama
14.Kao vrsta smo ranjivi, kao pojedinci smo ranjivi, biti ranjiv ne znači biti manje vrijedan 15.Razgovaram s bliskim osobama svaki dan
16.Razgovaram sa susjedima, rodbinom, suradnicima
17. Podržavam one koji trebaju pomoć 18.Ako osjetim da trebam pomoć, zatražit ću je
I na kraju, Freud i Jung (osnivači psihoanalize) u svojim su pismima otkrivali što je to psihoanaliza. Godine 1906. Freud je u svom pismu Jungu napisao jednu vrlo važnu rečenicu: “Psihoanaliza je ustvari terapija ljubavlju...”. Tako je Freud i znanstveno potvrdio ono što je već bilo zapisano u Bibliji i u drugim starim knjigama. Otkrio je koji je najbolji način za rješavanje i najtežih problema.
