Snaga institucije predsjednika/ce RH proizlazi iz neposrednog izbora. Bez obzira na nevelike ustavne ovlasti, predsjednik/ca može imati snažan društveni utjecaj, baš zato što je neposredno izabran/a od birača, ako zna osjetiti društveni trenutak i u javnosti svojim autoritetom otvarati i nametati teme koje trebaju imati široku društvenu korist.
Primjerice, udruga U ime obitelji, iako nije uspjela provesti referendum o izbornim promjenama, uspjela je prisiliti najveće političke stranke (tada vladajući SDP) da izmijene zakon i uvedu preferencijalno glasanje na parlamentarnim izborima. Da nije bilo te udruge, stranačkim šefovima uopće ne bi bilo u interesu uvoditi preferencijalni glas, pa da im birači prekrajaju liste i od pojedinih zastupnika rade zvijezde.
Predsjednik/ca može i mora pokretati društvene procese
Ako je jedna udruga, koja je doduše uspjela provesti i referendum o braku, prisilila stranke na takvu promjenu, pa kolike bi tek onda mogle biti mogućnosti šefa države. Predsjednik/ca, gdje god se pojavi, ima medijsku pozornicu, ima legitimitet izravnog mandata od građana i svojim idejama (koje bi trebale nastati u skladu s potrebama društva) može otvoriti cijeli dijapazon tema. Naravno da čak i kad je šef/šefica države iz iste stranke kao Vlada u Banskim dvorima, jedno brdo ne dopušta drugome da mu nameće tempo i preuzima zasluge, ali predsjednik/ca može i mora pokretati društvene procese.
Zato ne bi bilo dobro da se mijenja Ustav i izbor šefa države preseli u Sabor te od njega napravi potpuna “gljiva”. Pa neka netko malo sa strane živcira premijera, tko god on bio i o kojoj god političkoj opciji bila riječ. Puno je bolja ideja da se mijenjaju zakoni koji će jasnije definirati proces izbora veleposlanika i šefa tajne službe, što su najčešći prijepori između predsjednika/ce i premijera.
Kada dvije najveće stranke HDZ i SDP u Saboru biraju, primjerice, ustavne suce, to je vrlo često čista trgovina, a u Ustavni sud ne dospijevaju najbolji, nego češće podobni suci. Zašto onda u Sabor gurati izbor predsjednika, tko zna koga bismo tek onda dobili na Pantovčaku.
Rijedak trenutak da se u potpunosti slažem sa kolumnom novinarke Šego. Jedna lasta ne čini proljeće ali ovaj znakoviti uradak možda je poćetak pravog novinarstva ove talentirane novinarke.