Donja Lamana Draga. Selo od tri riječi. I dva stanovnika. I stari čun, drveni čamac koji propušta vodu. Jedino njime, preko Kupe, sin Zlatko (60) i majka Fanika Jakovac (89) mogu do civilizacije. U Sloveniju ili kilometrima pješice kroz šumu do civilizacije u Hrvatskoj. Ceste do njihova sela tu u Gorskom kotaru, u općini Brod Moravice – nema... Vode nema. Poštara nema. Računa u kasliću nema. Dućana, ljekarne, liječnika, veterinara. Ni friškog kruha. Ničega tu nema. Samo njih dvoje. I čun. A uskoro im sa slovenske strane Kupe stiže i – žilet-žica. Živjet će kao u getu. – Ajmo po jednu rakiju – kaže sin Zlatko i stavlja bocu travarice na stol. Gosti su rijetki. Vesele se vidjeti nova lica.
Sjedaju za stol ispred kuće i priča počinje... – Donesi još i pivo i vino – dodaje mama Fanika. Kako se živi? – A vidite i sami... S jedne strane je planina, s druge nema ceste, a tu samo Kupa. Uskoro će i žica. Mi sami tu u selu i onaj koji nas odozgo gleda – kaže Zlatko. Dvoje vas je? – I pas Oliver... I njega brojimo kao stanovnika! Dolaze i susjedi iz ostale četiri kuće, neki na vikend, neki nekoliko dana, tjedan, mjesec... Ali, sami smo mi i Oliver većinu godine – smiju se pa pokazuju na simpatičnog mješanca. Lijepo vam je tu? – A kako za koga... Žive u raju. Kraj divan, kao da su u Amazoniji, izolirani od svega, daleko od civilizacije. I kad dođu do nekamo – nema dalje. Automobil nemaju. Trebaju pješice. Ili da tko dođe po njih. Ovdje su im korijeni, tu su cijeli život. Nemaju kamo drugamo. Tu im je dom. Godine idu, a njima je sve teže boriti se s izolacijom. Nekad nije bilo problem. Danas jest. – Cesta bi nas spasila – kaže mama Fanika.
Do njih smo hodali više od dva kilometra po šumi, uz rijeku Kupu. Najbliža cesta od Goršeta do Štefanca sagrađena je prije 15 godina, prvi čovjek općine Brod Moravice Dragutin Crnković (67) uspio je dovesti cestu dio puta – 7,5 kilometara. A ova dva kilometra pokušava već dugo, no ne ide... Riječ je o dva milijuna kuna za put koji bi spasilo – dvoje ljudi. Novac odlazi na druga mjesta, na njih su zaboravili. Načelnik i dalje pokušava, čak i kosi travu da je lakše proći šumskim putom. Čini sve što može. Čak im je kroz šumu u vrećici kao poklon nosio kavu i kekse. Red je kad se dolazi u goste. I on je s nama prošao šumskim putem u posjetu Jakovcima. Stalo mu je, želi spasiti susjede. Ali kako? – Pješice ja više ne mogu, na štakama sam, imam umjetan kuk.
Kad Kupa naraste, mi smo odsječeni. Ni doktor ne može k nama... Ne daj Bog da se nešto dogodi. Bila sam bolesna, ne mogu ja k doktoru, ne može on k meni... Ali, srce mi je dobro! To je važno – kaže mama Fanika. Šetnja od njihova sela i natrag do prve civilizacije kroz šumu itekako je izazov. Sljepić je prvo što smo u travi vidjeli. Zatim tragovi – medvjeda. Obilazi medo mravinjake.
Gorski kotar rijetko je mjesto u Europi u kojem žive sve europske divlje zvijeri – medvjed, ris, vuk, lisice... Tu je zvijerima dom, upravo na putu prema obitelji Jakovac, spuštaju se na Kupu, prelaze na drugu stranu. Dovoljno je reći da je ovo nekad bilo – Titovo lovište. Pucao je tu na medvjeda, jednog ranio, našli su ga domaći, tako se govori...
Tragovi migranata koji vole Plazmu
Danas novi tragovi na tom jedva prohodnom putu do Donje Lamane Drage, punom niskog raslinja, srušenih grana, kamenja, blata, šljunka... Tragovi – migranata. Uz ljudske tragove i tablete protiv bolova tvrtke Alkaloid iz Skoplja, odbačene deke ukradene iz obližnjih kuća, prljave čarape, papiri od čokolada, keksi... Vole, migranti keks Plazma, tvrtke Bambi iz Srbije. Ima na tom putu i pravih Bambija. Od Goršeta do Donje Lamane Drage ne znaš što ćeš prvo sresti – migranta ili medvjeda. No šetnja se isplati, selo u kojem žive je idila. Idilu remete tek slovenski helikopteri koji prelijeću i traže – migrante. – Ja sam posljednji put prije mjesec dana išao kroz šumu pješice, išao sam u Goršete na groblje, ali i meni je već teško, godine idu, a put je izazovan – kaže Zlatko. Prisjećaju se kada im je susjed umro. U vreći su čovjeka nosili kroz šumu ne bi li ga donijeli do groblja u Goršetima na pokop.
– Bijela cesta, šljunčana, spasila bi nas – ponavljaju kao mantru. – Mogao bi doći doktor, mi bismo mogli u civilizaciju, kroz šumu sad ne bi mogla proći ni Lada Niva. Sve je puno kamenja, odrona. Mogli bi i policajci u ophodnji, a često su ovdje zbog migranta, prolaziti automobilom, a ne satima pješke... Ni u Goršetima obitelji Jakovac nije spas, tu je tek jedna susjeda koja živi sama, nema ni tu dućana, nema ni tamo.. ničega. Samo groblje. – A uskoro neću moći ni do čuna, do čamca koji vozi preko Kupe – kaže mama Fanika.
Ljudi su gubili glavu...
Kako nabavljate hranu? – Snalazimo se. Ako Kupa nije velika, sin ide preko u čunu i čeka slovenski kombi koji prodaje hranu po njihovim selima... Slovenski dućan na kotačima ide ponedjeljkom, srijedom i petkom. Ako netko od naših dolazi, a imam još dva sina, Antona i Josipa, onda nam oni automobilom dovezu pa prebacimo čunom. Ili nam iz Broda Moravica donese naša Katarina, susjeda koja u blizini ima kuću. Ona nam donese i račune, odnosno sama ih plati pa donese samo odreske... Divna je! Članica je udruge “Zaželi”, koja pomaže starijim ljudima našeg kraja – kaže mama Fanika. Poštara nema? – Bio je, dolazio, ali više ne... Koliko je udaljen najbliži dućan? – U slovenskom mjestu Stari Trg, oko 12 kilometara. A ljekarna? – Delnice, 32 kilometra. Doktor? – Brod na Kupi, 15 kilometara. Može li hitna pomoć doći? – Ceste nema. Ako znaju plivati... – šale se pa dodaju: – Kad Kupa naraste, čunom više ne možemo preko. Preopasno je, rijeka je divlja, odnijelo bi nas. Bilo je nekih koji su izgubili glavu. S rijekom se ne smije šaliti. Znalo je biti i deset dana da smo bili odsječeni.
Jednom je i struje nestalo na 11 dana, otopila se škrinja, a nismo sve mogli pojesti. Kada kiša počne padati u Rijeci, znamo da će doći i k nama u Gorski kotar, da će Kupa rasti. Što ćeš, tako je, nigdje nema takve ljepote, a sve zapušteno... Kako se družite? Majka i sin? – A kako... Radimo. Koliko možemo. Digli smo se jutros u sedam sati, skuhali kavu, mama je popila čaj, pojeli smo po dva jaja. I na posao oko kuće. Navečer televizija? – Gledamo kvizove! “Milijunaš”, “Potjeru”... Prošli vikend gledali smo i kup utakmicu, između Rijeke i Osijeka. Navijate za Rijeku? – Ne... Za Hajduk! – kaže ponosno Zlatko. Jeste li bili kad na Poljudu? – Nisam. Ali, bio sam na utakmici Olimpije i Hajduka na ljubljanskom stadionu Stožice! Jeste li bili kad u Zagrebu? – Ja nisam, a uskoro ću 90 godina. Kad trebam na kontrole, idem u Ljubljanu – kaže mama Fanika, a sin Zlatko dodaje: – Nisam ni ja. Prolazio sam tri puta, kad sam išao na liječenje u toplice. Ali u centru grada nisam bio.. Kako to da se Zlatko nikada nije ženio? – A nije... Neki se dečki žene, neki ne. Meni je sada drago da nije, jer i on bi onda otišao iz Donje Lamane Drage, kao i svi drugi koji su otišli.
Danas mi je lijepo da je sa mnom, ali iskreno, nedostaje mi ženska osoba. Da se družimo, da razgovaramo, znate kakve su žene – smije se veselo mama Fanika pa dodaje: – Zna mi moj sin reći: “Mama, tebe sve boli, cijelo tijelo te boli, ali samo te jezik ne boli!” Ja bih mogla govoriti satima. Znate, ja sam ovdje došla sa 17 godina. Prije 70 godina! Kad sam se udala, suprug Antun bio je iz ovog sela. Došla sam zbog ljubavi. I ostala cijeli život. I samo rad, rad, rad. Krave, svinje, kokoši, njive, košnja, drva... Cijeli život. Kako je selo izgledalo nekad? – Ima pet kuća. I svih pet bilo je puno! Sada je puna samo naša kuća. Starci su umrli, a djeca otišla. I onda smo išli čamcem, drukčije nije išlo. Što se kuha? – Sin voli meso. Meso, meso, meso. A ja bih neki put napravila i cušpajz. Meni to paše... Kako stojite s novcem? – Platimo račun za struju, platimo račun za televiziju. Ostalo ode na hranu i, ako treba što za obući. Živimo skromno. A ribe? Kupa je ispred kuće, hvatate li što?
– Ima pastrva, sulca, lipljena. Grize li? – Ne smijem hvatati. Nemam dozvolu... Što uhvatim, moram vratiti! Samo sportski ribolov dolazi u obzir – kaže sin pa nas vodi do čunja. – Imam štap dug četiri metra. Kupa je sada najdublja dva metra. I njime se odgurujem. Vesla? – Ne. Samo ako je velika rijeka. Ali, tada ne idemo preko. Sami ste radili čamac? – Jesmo. Bio je jedan susjed koji nam je pomagao. Ali, već je star, propušta vodu. Trebali bismo novi napraviti, no nitko ih više ne radi... – žali se Zlatko. A migranti, dolaze li vam pred kuću? Taman ste na njihovoj ruti... – Dođu. Ali, rijetko. Ali, dođu. I što hoće? – Kruh. Jeste li im dali? – Jesam, dala sam... – kaže mama. U društvu s Večernjakovim reporterima u selo je dopješačio i prvi čovjek Brod Moravica. Izgubio je i Dragutin Crnković pola dana.
Samo od Vrboskog do Donje Lamane Drage treba proći, redom, mjesta Stubicu, Nadvučnik, Lukovdol, Gorence, Plemenitaš, Zaumol, Zapeć, Blaževce, Štefance, Kavrane, Goršete i – kraj. Tu cesta staje. A do Lamane dalje pješice. – Vjerujem u državu. Da će pronaći način da napravi cestu. Siguran sam u to. Pokušavam, molim, zovem, tražim... Napravili smo i izmjere. I uspjet ću! Nadam se. Šesti mi je mandat na čelu općine, a prije 15 godina uspjeli smo napraviti cestu od Štefanaca do Goršeta, 7,5 kilometara. Danas je tamo ljeti – Copacabana! Turisti dolaze, kupaju se u rijeci, jedan je Rus sagradio dvije kuće za odmor s pet zvjezdica. Dakle, dokle je cesta došla, tamo su niknule urbane vile. Pametnom dosta. Cesta znači život. Naš bi kraj, turistički, mogao biti apsolutni hit. No ništa se ne ulaže. Bili su mi europski veleposlanici, vodio sam ih gore na jedan vidikovac i jedan mi je rekao: “Crnkoviću, da mi ovakav pogled imamo u Njemačkoj, pa mi bismo se samo od ulaznica obogatili”. Općina Brod Moravice broji 38 naselja, nekad nas je bilo 2970, danas 868. U Donjoj Lamanoj Dragi dvoje. Problem je i što su Brod Moravice na 560 metara nadmorske visine, a selo na kupi na 200 metara. Ima nekoliko kilometara zračne linije, a cestama se treba voziti čak 42 kilometra u jednom smjeru.
To je 84 kilometra, toliko nam treba do Zagreba. Ima jedna cesta koja skraćuje put 20 kilometara i približava ova naselja, ali još ih nedostaje... – kaže prvi čovjek kraja pa dodaje: – Evo, ja sam kao mlad do škole imao 50 metara. A prijatelji iz razreda, koji su dolazili iz Goršeta, oni su išli 12 kilometara uzbrdo svaki dan! Dva sata gore, dva dolje. Kad bi bio snijeg, i roditelji su išli s njima u školu, prtili su snijeg ne bi li djeca mogla proći. A ja, kojem je škola bila ispred nosa, ja bih znao zakasniti. Oni nikad! – kaže Crnković. Odrastao je u Zagrebu? – Trnje. Završio fakultet. Radio. I na kraju se vratio u svoj kraj. Volim Gorski kotar, želim pomoći. Što god mogu. I moram! – govori Crnković. U Donjoj Lamanoj Dragi sve je veselije. Stižu i ukućani preostalih kuća. Oni dođu na vikend, tu i tamo, neki i na mjesec-dva ljeti. Ali, i oni ovise o – čunu. I može li na drugu stranu Zlatko doći po njih. Kuća broj četiri uvijek je puna. U kući broj jedan iz Zagreba dolaze Sonja (65) i Drago (67) Golik. – Tu nam je djedovina. Mi smo iz Zagreba, iz Petrove ulice, no ljeta provodimo ovdje. Slavimo tu i Nove godine. Divno je, ali problem je kad kiša počne padati. Zna se dogoditi da se moramo evakuirati iz sela unutar pola sata jer, ako brzo ne odemo, može se dogoditi da smo i tjedan dana zarobljeni ovdje. Kupa toliko naraste da ju je nemoguće prijeći – kaže Sonja. U kući broj dva je Darija Delač Felda. – Mama mi je odavde, i djed, i baka, i šukundjed. Živim u Sloveniji, no problem je što su kuće stare, možda i 150 godina. I ne možemo ih popraviti. Građevinski materijal, e, to je problem. Mogu ja na leđima donijeti dvije daske, ali to neće popraviti kuću. A u drvenom čamcu prevoziti, to je nemoguće... Sve što mogu donijeti su lopata i ručna kosilica. Mislili smo mijenjati pločice u kupaonici, ali kako ih donijeti?! – pita se gospođa Delač.
Vraćam se iz Australije
U kući broj jedan je i – Marija Golik (65). Sonjina sestra. – Živim u Sydneyu već 30 godina. Tamo radim u rodilištu. Ali, želim se vratiti ovamo. Iz Australije u Donju Lamanu Dragu. Susjedi iz kuće broj tri, Božica i Srečko, sada se upravo pakiraju u Ljubljani, oni će se za koji tjedan doseliti ovdje u Lamanu. Živjet će tu. I moja je to želja. Ali, pogledajte preko, na stranu Slovenije. Imaju cestu. Tamo su neke kuće s bazenima, imaju dućan, turizam. A tu kod nas, na hrvatskoj strani – sve zapušteno. Kraj je divan, nema nigdje takve ljepote, a sve zapušteno... Oni su zaista preko puta, na slovenskoj strani Kupe, u 21. stoljeću. A mi? Ovdje, kao stotinu godina iza njih... To se nekako mora promijeniti. Iz Sydneya ćete doći ovdje? Zaista? – Doći ću... Naravno. Pa tu je moja djedovina. Svi su moji odavde. Tako ću i ja... Donja Lamana Draga, eto, neće ostati bez ljudi. Dapače, majka Fanika i sin Zlatko uskoro više neće živjeti sami. Bit će više stanovnika. Stiže ih dvoje, pa za koju godinu još jedna susjeda planira dom u Australiji zamijeniti onim u Lamani. Ali, i dalje ostaju s istim problemom. Bez ceste... U izolaciji. U 21. stoljeću...
Znaci jos ima sretnih ljudi..