– Taj dan, kad sam opet išao skakati padobranom, iza sebe sam već imao 150, 200 skokova. Ne sjećam se točno koliko. Ali se sjećam da sam, kad sam skočio i bio na nekih 600 metara visine, htio otvoriti padobran, ali nisam mogao dohvatiti i povući ručicu za otvaranje. A rezervni padobran nisam imao.
Zakašnjela depresija
Netko bi pomislio da te u takvom trenutku uhvati panika, ali navali adrenalin. Svom silinom se pojavi onaj čovjekov iskonski nagon za preživljavanjem, otpor protiv nesretnog završetka i jednostavno napraviš sve što možeš da se spasiš. Za paniku jednostavno nema vremena. Kad sam sletio, kolege koji su me dočekali na tlu bili su blijedi i promrli od straha, a mene je uhvatilo neopisivo dobro raspoloženje i veselje, čitav dan sam pjevao i veselio se. Valjda je to bio nastavak toga posebnog adrenalinskog stanja. Ali sutradan, kad sam se smirio, pao sam u depresiju shvativši što se dogodilo – priča nam 67-godišnji Zdravko Pirc.
Taj instruktor u Zrakoplovnom klubu Croatia iz Zagreba padobranac je od 1963. godine. Pirc je bio prvi instruktor i dugogodišnji trener 26-godišnje Jasne Sviben iz Gornje Stubice, djevojke koja je izgubila život na nedavnoj tradicionalnoj seoskoj olimpijadi u Gostoviću pokraj Vrbovca jer joj se padobran otvorio tek 50-ak metara od tla.
– Čudno su te brojke poslagane, Jasnin posljednji skok bio je njezin 555. Imam u glavi sliku svakog trenutka s njom. Kad je došla u klub, odmah sam vidio da je temperamentna, vesele naravi i osoba koja može postići vrhunske rezultate. To se pokazalo točnim, brzo je napredovala, nitko prije nje nije tako brzo svladao obuku, imala je velike apetite, bila je moj najsposobniji učenik – priča nam instruktor. Kao iskusni letač i padobranac, koji danas iza sebe ima 5200 skokova, Pirc kaže da je taj sport uvijek rizik.
– Pomalo sam se bojao kad se Jasna usmjerila prema BASE-u, bio sam protiv toga da tako mlada djevojka uđe u te vode, bez obzira na to koliko je sposobna. Pokazalo se da sam, nažalost, bio u pravu. Prema mome mišljenju, Jasna je imala relativno malo iskustva za takav skok. BASE je svladala kao jedina djevojka u Hrvatskoj, nabavila je nova „šišmiš-krila“, letačko odijelo, a bila je uporna i ništa je nije moglo zaustaviti – govori Pirc pa se u mislima vraća na šezdesete godine, kad se školovao za motorno letenje:
Zov visina i strujanje zraka
– Svake godine poginuo je netko, ili zmajar, ili padobranac, ili jedriličar. Svjedočio sam pogibijama svojih kolega i prijatelja. Tragedije u padobranstvu nisu tako rijetke – prisjeća se, no iako je svjedočio tragedijama, nije napustio ovaj sport jer “strastveni letači ne mogu odoljeti zovu visina, slobodi i adrenalinu koji osjećaju pri slobodnom padu i strujanju vjetra”. Prošlog četvrtka i on je bio u Gornjoj Stubici, na posljednjem ispraćaju svoje učenice Jasne:
– Nju je, osim obitelji, odgajao i Zrakoplovni centar Croatia. I zato se osjećam kao da sam izgubio svoje dijete – kazao je Pirc.
