„Novom putu svile“ ili kineskoj „Inicijativi pojas i put“ (eng. Belt and road inicijative ili BRI) donedavno se pisalo i govorilo u samim superlativima, kao ekonomskom razvojnom projektu „većem od Marshallova plana“ za Europu poslije Drugog svjetskog rata, „izvanrednoj i ambicioznoj gospodarskoj viziji“ ili „integraciji integracija“ vrijednoj između jednog i osam bilijuna US dolara.
U novije doba, međutim, Novi put svile sve se češće promatra kao konkurencija Europskoj uniji (EU) i Euroazijskoj ekonomskoj uniji (EAEU) u nadmetanju za geopolitičku prevlast u zemljama „zapadnog Balkana“, Bliskog istoka i središnje Azije, a u prvi plan se izvlače i njegove potencijalne negativne posljedice za te zemlje kao što su prezaduživanje ili financijska i prometna ovisnost o Kini.
Najnovija upozorenja, primjerice, objavili su Bečki institut za međunarodna ekonomska istraživanja (WIIW) u svojem Mjesečnom izvješću za srpanj/kolovoz ove godine, ili Odjel za financijska i ekonomska istraživanja nizozemske ING banke, dok je washingtonski Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) upozorio da se kineske najave o golemim investicijama na „Novom putu svile“ zapravo ni približno ne ostvaruju.
O „Novom putu svile“ ili kineskoj „Inicijativi pojas i put“ pisalo se i piše se puno, no čitatelje ćemo ipak podsjetiti na najosnovnije. Međunarodnoj javnosti predstavio ga je kineski predsjednik Xi Jinping na nekoliko svojih putovanja u inozemstvu, a formalno je prezentiran na konferenciji u Šangaju 2014. godine. Službeni dokument pod naslovom „Vizije i aktivnosti na zajedničkoj izgradnji Ekonomskog pojasa Put svile i Pomorskog puta svile za 21. stoljeće“ objavljen je 2015. i može se naći na internetu na engleskom na službenim web-stranicama kineske vlade (en.ndrc.gov.cn).
Pet pravaca djelovanja
Glavni je cilj kineske „vizije i akcije“ uspostaviti i pojačati postojeće prometne i trgovinske veze Azije i Europe duž rute koja približno prati povijesni Put svile, i to s dvije glavne komponente: kopnenom, koju su Kinezi nazvali „Ekonomski pojas Puta svile“, i pomorskom, pod nazivom „Maritimni Put svile za 21. stoljeće“.
„Pojas“ treba povezivati Kinu i Europu kopnenim transportnim koridorima kroz središnju Aziju, Bliski istok i Rusiju, dok će pomorski put povezati Južno kinesko more i Sredozemlje kroz tjesnac Malacca, Indijski ocean i Sueski kanal. Glavni „Novi put svile“ i „Pomorski put svile“, odnosno prometna čvorišta na kopnu i morske luke, povezivalo bi šest koridora odvojaka.
Tako bi „Inicijativa pojas i put“ obuhvatila golem broj od 65, a potencijalno čak i stotinu država zapadne, Središnje, istočne i jugoistočne Azije, Bliskog istoka, sjeverne Afrike te središnje, istočne i jugoistočne Europe, i to s nekoliko „stupova“: koordinacijom politika, povezivošću infrastrukture, slobodnom trgovinom preko državnih granica, financijskom integracijom i jačanjem veza i prijateljstva među ljudima.
Glavne ciljeve kineske Inicijative analitičar Bečkog instituta Amat Adarov razvrstao je u pet skupina. Prvi je cilj Kine „promijeniti model ekonomskog rasta i razvoja“.
Naime, Kina je godinama imala izvanredno visoke stope rasta izvozom proizvoda u koje je uloženo puno ljudskoga rada. No taj je model potrošen, Kina se suočava sa „zamkom srednjeg dohotka“, i potrebni su joj novi „motori“ rasta. Kreatori kineske razvojne politike to su prepoznali pa nastoje osigurati prijelaz prema modelu održivog ekonomskog rasta i razvoja u kojem će veću ulogu imati domaća potrošnja i veće uključivanje zemlje u globalne proizvodne lance.
Drugo, Kina želi potaknuti razvoj slabije razvijenih zapadnih pokrajina, ublažiti nejednakosti u dohocima i povećati koheziju u zemlji. Potom, želi osigurati pristup izvorima energije i rudnom blagu u Sibiru i na Bliskom istoku. Kina također želi za svoje proizvode osigurati nova tržišta i ojačati položaj svoje valute renminbija/juana. Naposljetku, Novi put svile predstavljao bi ostvarenje kineskih geostrateških težnji: povećao bi njezin utjecaj u svim sferama života na Globusu, od ekonomske, preko političke do međuljudske. „U problematičnim susjednim regijama središnje Azije, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike stvorio bi joj novi krug prijatelja“, piše Amat Adarov.
Briljatno u svakom pogledu
Kineska „Inicijativa pojas i put“ u svakom je pogledu briljantna. Da bi se uopće projektirala i formulirala, kamoli da bi se provela, bilo je potrebno strahovito puno istraživanja, proučavanja, analize i kombiniranja po svim zemljama od Tihog do Atlantskog oceana.
Tako i nama u Hrvatskoj sada postaje jasnije zašto su kineske delegacije obilazile hrvatske luke i gradove i zašto su analizirale i nudile moguća kineska ulaganja, primjerice, u riječke kontejnerske terminale ili „nizinsku prugu“ Rijeka – Budimpešta.
Pojedinim djelićima koji se već povezuju u taj golemi kineski puzzle – kineskom preuzimanju kontejnerske luke Pireja, gradnji Pelješkog mosta, prvom teretnom vlaku koji je povezao Kinu i Kazahstan ili postrojenju za ukapljivanje prirodnog plina u Sibiru – lakše prepoznajemo mjesto i ulogu na toj grandioznoj široj slici koja obuhvaća gotovo dvije trećine svjetske populacije i trećinu globalne bruto domaće proizvodnje, a proteže se od Arktika, preko kibernetičkog prostora sve do vanjskog svemira. No, otkud za sve to novac?
U željezničke pruge, autoceste, mostove, luke i lučka skladišta, plinovode, elektrane i druge infrastrukturne projekte na „Novom putu svile“ od 2014. do 2017. uloženo je oko 340 milijardi US dolara, procijenili su analitičari koji prate kineske investicije po svijetu.
I za financiranje „Inicijative pojas i put“ stvorena je golema financijska infrastruktura: ona obuhvaća Fond Puta svile od 40 milijardi dolara, Banku za investiranje u azijsku infrastrukturu (50 mlrd. USD), Novu razvojnu banku zemalja BRICS-a (10 mlrd. USD), Fond zlata za Put svile (15 mlrd. USD) te Investicijski fond za suradnju Kine i središnje i istočne Europe s 11 milijardi dolara.
Projekt podupiru i bilateralni fondovi Kina – Rusija, Kina – Indija i Kina – Afrika, specijalizirane kineske uvozno-izvozne banke te Svjetska banka, EBRD i druge međunarodne razvojne organizacije. Svi ti fondovi, pa čak i oni u koje je novac uplatila kineska država, tražit će za svoje ulagače povrat novca i zaradu pa će prije bilo kakvog ulaganja u neki projekt pomno ispitati njegovu ekonomsku održivost i isplativost, tako da nema straha da bi se države koje kineska Inicijativa kreditira mogle prezadužiti, smatra analitičarka ING banke Iris Pang (seekingalpha.com 17. srpnja).
Nema sumnje da će golem novac koji ulaže na „Novom putu svile“, na kopnu i na moru, Kini donijeti nove prijatelje i osnažiti njezin ekonomski i politički utjecaj.
Za EU to su nejasne namjere
– “Pojas i put“ protegnuli su se, međutim, i na zemlje i regije u kojima i druge ekonomske integracije, u prvom redu Europska unija i Euroazijska ekonomska unija pod patronatom Ruske Federacije također žele i nove prijatelje i jači utjecaj; štoviše, i na zemlje koje te dvije unije žele dovesti pod svoje skute i čvrsto obuhvatiti članstvom, a „Novi put svile“ sada im te planove mrsi. Za razliku od Europske unije, „Inicijativa pojas i put“ „predviđa i nudi više viziju, a manje integraciju. Ona nema čvrsto definiran multilateralni okvir u smislu sveobuhvatnih regulatornih aranžmana i upravljanja, nego se zasniva na fleksibilnim dvostranim sporazumima“, piše analitičar Bečkoga instituta.
– Takav njezin “format” omogućava da se obostrano korisna suradnja uspostavlja od slučaja do slučaja. Sve su države dobrodošle, a suverenitet i volja partnerskih država se poštuju. Sudjelovanje nije ograničeno, barem ne formalno, nikakvim unaprijed zadanim pravnim okvirom i uvjetima koji bi potencijalne partnere mogli odbiti. Nije stoga neobično da se u Europskoj uniji na takav pristup integraciji gleda kao na „geopolitički motiviranu inicijativu s nejasnim političkim namjerama – dodaje.
Naime, angažiranje EU u susjednim zemljama i regijama u obliku tehničke ili novčane pomoći općenito je puno manje fleksibilno nego što je kinesko. Države koje žele dublju suradnju ili integraciju s EU moraju se podvrći europskoj pravnoj regulativi i ispuniti određene političke kriterije temeljene na zajedničkim „europskim vrijednostima“.
I dok to „svakako pomaže u jačanju inicijativa za prelazak u demokraciju i tržišno gospodarstvo, uvjetovanje suradnje ima i svoja ograničenja: neće sve zemlje u regiji biti voljne pokrenuti sveobuhvatne institucionalne reforme i liberalizaciju, ne samo zbog njihova troška nego i zbog ustaljenih političkih sustava ili različitih kulturnih vrednota, što je osobito slučaj s mnogim zemljama Središnje Azije i Bliskog istoka.“
– Na utjecaj koji će Kina steći na “Novom putu svile” stoga se nerijetko gleda kao na konkurentan, sličnim aspiracijama Europske unije i Euroazijske ekonomske unije – podsjećaju u Bečkom institutu. Taj dojam pojačao se kada je nakon 2014. čitav niz država središnje, istočne i jugoistočne Europe, među kojima su i zemlje članice Europske unije, potpisao s Kinom dvostrane memorandume o razumijevanju. Kao potencijalno osobito prijeteću za koheziju EU čelništvo Europske unije ocijenilo je kinesku diplomatsku inicijativu „16 plus 1“ koja obuhvaća 11 članica EU i pet zapadnobalkanskih država, i u kojoj sudjeluje i Hrvatska, a Austrija je promatrač.
Jug Europe ulaz za Zapad
Kina centralnu, istočnu i jugoistočnu Europu gleda kao ulaz (gateway) na zapadnoeuropska tržišta. S druge strane, regija, osobito baltičke zemlje, zapadni Balkan i Bugarska, ima goleme potrebe za investicijama u temeljnu infrastrukturu: prema procjenama Bečkoga instituta, Litvi je do 2022. potrebno osam posto BDP-a godišnje, a Bosni i Hercegovini golemih 12 posto BDP-a. Ukupno kineski građevinski projekti u zemljama CESEE već dosežu 12,2 milijarde eura, od čega je dvije trećine namijenjeno Srbiji, BiH i Mađarskoj, većinom za željezničku prugu Beograd – Budimpešta.
Za usporedbu, potpora Europske unije zapadnom Balkanu za sufinanciranje infrastrukture kroz program Pretpristupne pomoći (IPA II za razdoblje od 2015. do 2020.) iznosi samo milijardu eura. Europu dodatno brine i to što Kina na zapadni Balkan donosi „prljave“ tehnologije koje Unija želi zabraniti, poput termoelektrana na ugljen. Sve to, međutim, ne sprečava ni neke „stare“ članice Europske unije iz naše regije da s Kinom uspostavljaju čvrstu bilateralnu suradnju ne mareći previše što će na to reći u Bruxellesu.
Austrija tako vodi javnu raspravu o produžetku ruske širokotračne pruge od istočne Slovačke do istočne Austrije, kako bi se u doglednoj budućnosti uspostavila željeznička veza Austrije i Kine. Pregovara se i o modernizaciji pruge od Pireja, preko Beograda i Budimpešte do Beča, kao i jačanju zrakoplovnih linija. Potražnju za transportnim uslugama povećala bi i zajednička uspostava logističkog čvorišta negdje između Beča i Bratislave, u jednoj od najbogatijih europskih regija s 3,5 milijuna stanovnika.
U posljednjih 10 godina broj kineskih turista koji pristižu u Austriju utrostručio se pa se sada, na tragu uzora poput Transsibirske željeznice od Moskve do Vladivostoka, ili Orient expressa od Pariza do Istanbula, već razvija i vizija turističke pruge preko cijelog euroazijskog kontinenta...
Ma kako se nama činila dalekom, pretjerano širokom i apsurdno ambicioznom, kineska „Inicijativa pojas i put“ ili „Novi put svile“ već je na neki način prisilila Europsku uniju da se mijenja i da joj se prilagođava.
„U posljednje vrijeme vidljiv je napredak u ublažavanju taktike EU koja ide ‘od vrha prema dolje’ (eng. top-down)“, zaključuje analitičar Bečkog instituta. „Ta taktika ustupa prostor puno fleksibilnijem pristupu i u praksi, u svojoj politici prema susjedima, počinje uzimati u obzir specifičnosti pojedinih država.“
Baš kao što to čini i Kina gradeći „Novi put svile“ – barem koliko se zasad može vidjeti.
Kina se zeli domoci trzista EU, sreca nasa sto smo na toj trasi pa smo dobili velike investicije! Kinezi nam prave sve, od mostova, tunela, pruge i svega onog sto ce ubrzati transport njihove robe u EU. Srbiji to itekako odgovara, dobice moderne pruge i saobracajnice, a nece potrositi mnogo para, kada krene transport robe drzava ce moci velike pare da naplati Kinezima za uslugu tranzita i to ce biti velika dobit..l