Hrvatskog teologa prof. dr. sc. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS), člana Međunarodne teološke komisije, posljednjih godina relativno je malo u javnosti i medijima, gdje je bio čest gost.
– Moje načelo je da se čovjek treba posvetiti onome što radi. Dok sam bio profesor teologije, moja je odgovornost i prema javnosti bila drukčije naravi nego sada kada sam rektor. Rektorska služba posvećena je ponajprije razvoju sveučilišta i to je mi je sada najvažnija zadaća i poslanje – kaže na početku razgovora dr. Tanjić.
Gdje je Hrvatsko katoličko sveučilište sada?
Ove godine obilježavamo 10. obljetnicu osnutka HKS-a koje je nastalo iz vizije našeg velikog kancelara nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića. U posljednjih šest godina razvijamo pet studija: povijest, psihologiju, sociologiju, komunikologiju i sestrinstvo. Imamo 650 studenata, oko 90 zaposlenih. I mnogo dobrih planova jer je naše Sveučilište za hrvatsku državu jedan od isplativijih projekata na području visokog školstva. Što to konkretno znači? – Na temelju sporazuma Republike Hrvatske i Zagrebačke nadbiskupije u državnom budžetu za Sveučilište je ove godine predviđeno nedostatnih 11,3 milijuna kuna. Sredstva iz državnog proračuna namijenjena su za plaće zaposlenika i profesora, u čemu smo izjednačeni s pravima i obvezama javnih sveučilišta. Sve drugo: studentski standard, vanjsku suradnju, materijalne troškove i kapitalna ulaganja osigurava Crkva.
Koji je omjer financiranja?
U ovome trenutku sa svim ulaganjima koja imamo (obnavlja se sjeverni dio kampusa), a to nije novac iz državnog proračuna, nego su to sredstva Zagrebačke nadbiskupije, taj omjer je 60:40 u korist Crkve, ako ne i veći s obzirom na investiciju u obnovi kampusa. Pritom naši studenti, za koje ne dobivamo ni tzv. „glavarinu“ osim onih izvan kvote, ne plaćaju puno veće participacije od studenata na javnim sveučilištima. Djelujemo, dakle, kao javno sveučilište, premda se prema zakonodavstvu vodimo kao privatno, što je anomalija koju će, prema našem mišljenju, trebati promijeniti u zakonu.
Što treba za početak jednog sveučilišta?
Institucija sveučilišta stvara se stoljećima, a ne desetljećima. I tek će se nakon proteka vremena pokazati do koje se mjere ono razvilo. Od modernog Sveučilišta u Zagrebu nismo imali sveučilište koje je nastajalo od samih početaka. Nitko, ni mi u Crkvi, nije imao iskustvo stvaranja novog sveučilišta. Naše zakonodavstvo nije najbolje pripremljeno za stvaranje novih sveučilišta, a pogotovo se to odnosi na katoličko sveučilište. I u drugim segmentima teško se probijamo. Europski fondovi, ne zbog europske regulative, nego zbog čudnih odluka na nižim razinama u Hrvatskoj, nisu dostupni privatnim sveučilištima, kao ni neka druga sredstva koja su vezana uz izvrsnost u znanosti. Tu je i mnoštvo predrasuda, strahova, svjesnog otpora i nepoznavanja duha i naravi katoličkih sveučilišta. Mi čak u ovom dijelu Europe nemamo dugotrajnu tradiciju katoličkih sveučilišta.
Zašto?
Srednja Europa imala je specifičan razvoj visokog školstva. Suradnja Crkve i države na ovom području ostala je, uz sve različitosti i turbulencije, u većini zemalja u srednjoeuropskom okruženju, tako da nije bilo potrebe za nekim posebnim obrazovnim i odgojnim institucijama. Katolička sveučilišta javljala su se ondje gdje je školstvo bilo potpuno privatizirano ili gdje ne postoji tzv. drukčiji tip laičnosti nego što ga mi poznajemo u ovom dijelu Europe, čak i u Italiji, Francuskoj i SAD-u.
Što je to drukčije što vi nudite?
Volim reći da HKS pridonosi pluralizaciji visokoškolske scene u Hrvatskoj. Ako kažemo da živimo u pluralnom društvu, onda treba postojati i pluralizacija visokoškolskog sustava. Mi smo malo sveučilište koje će u punom razvoju imati oko 3000 studenata i koje ne može i ne želi biti konkurencija primjerice zagrebačkom sveučilištu s gotovo 80.000 studenata, a ni drugima. Uostalom, mi imamo izvrsnu suradnju s gotovo svim sveučilištima u Hrvatskoj. Prigodom blagoslova Sveučilišta kardinal Bozanić istaknuo je da je polazište osnivanja ovoga Sveučilišta nastojanje da Crkva, obavljajući svoje poslanje, pomogne u sustavu visokoga obrazovanja Hrvatske i da svoje mogućnosti usmjeri u društveni prostor za koji smatra da je danas iznimno važan, a za koji nije bilo preduvjeta u prošlim desetljećima. Tom prigodom naš je veliki kancelar izrazio svijest da Crkva i evanđelje imaju što reći i sveučilišnom životu. Pored ozbiljnog rada u razvoju nastavnog procesa, kao i znanosti u skladu našim mogućnostima, mi smo malo, integrirano sveučilište koje polazi od katoličkog identiteta.
Što to znači?
Kršćanskim duhom želimo prožeti sve dimenzije našega rada: od duhovne, nastavne do odgojne dimenzije. Mi, naravno, pretpostavljamo i gradimo taj identitet, ali kod nas studiraju i oni koji nisu učvršćeni u tom identitetu, koji se traže ili ne vjeruju u Boga. To je izazov koji ne samo papa Franjo, nego i drugi stavljaju pred nas, da budemo jasni u svome identitetu, ali da naša vrata budu otvorena. Svatko tko dolazi k nama zna da nam je to bitno, od duhovne do odgojne razine. U okrilju studija i Sveučilišta i u skladu s kršćanskim duhom, sveučilišna je zajednica obilježena uzajamnim poštovanjem, iskrenim dijalogom, zaštitom prava svakoga pojedinca. Zbog malog broja studenata moguće je ostvariti to ozračje, da studenti osjećaju, kako često kažu, „da nisu broj“ ili da su „kao kod kuće“. U svakom slučaju, odgovornost je i na nastavnicima. Dobre pedagoške metode, rad u malim grupama i uvjerenje da student može naučiti više nego što se misli omogućuje da se posvetimo studentima i izvučemo iz njih najbolje. Takav se izazov neprestano ponavlja, a može biti i neuspješan. No, s obzirom na to da studenti provode nekoliko godina na studiju, nije riječ samo o profesionalnom formiranju i dobivanju diplome. Ono je i življenje, život u zajednici. U zajednici čovjek raste, ne samo za sebe i zbog samoga sebe.
Što bi to značilo u znanosti?
Poštuju se granice kompetencije svake znanosti i kompetencije svakog područja, nastavnici imaju autonomiju kao i na svakom drugom sveučilištu i nisu ograničeni, osim u onome što mi držimo važnim, a nije izravno suprotno znanstvenom radu i temeljnim etičkim normama. Na primjer, na HKS-u se ne može propagirati pobačaj. Ili eutanazija. Ne znači da se o tim pitanjima ne razgovara i ne raspravlja, ali sigurno se ne promiču i ne smatraju pozitivnom vrijednošću.
Što je s pitanjem evolucije, kreacionizma...?
S tim pitanjima nemamo problema, ako se susrećemo s njima iz horizonta znanstvene rasprave i ako se poučava u kontekstu nekog kolegija ili predmeta. Što se tiče evolucije, crkveni dokumenti evoluciju kao znanstveni pogled na stvarnost ne dovode u pitanje. Drugo je ako se od evolucije radi ideologija, ako se ovo pitanje postavlja na isključivi način, ako se ne dopušta drukčije promišljanje. Onda to postaje problem. Studenti to moraju čuti i znati unutar kolegija koji se time bave. Kod nas rade znanstvenici i iz područja biomedicinskih i prirodnih znanosti, a među njima je i naš poznati genetičar i evolucijski biolog doc. dr. sc. Tomislav Domazet-Lošo.
Međutim, novi je ministar školstva upravo zbog toga grubo napadnut?
To je još jedno nesnalaženje u hrvatskom društvu. Začudila me silina kritika i napada zbog članka koji je ministar objavio. Ali to samo govori o trenutačnom duhu koji vlada ne samo u hrvatskoj znanosti, nego uopće u hrvatskom društvu. Ta se problematika gleda često jednostrano, ideološki je opterećena, na jednostran način prikazuje se javnosti i o tome se onda ne može voditi znanstvena, pa i zrela društvena rasprava. Kod nas se sve iskorištava kao argument protiv drugoga. Vani su takve rasprave primjerenije, vode se u znanstveno-akademskoj zajednici i siguran sam da ondje nitko ne bi zbog ovakvog članka doveo u pitanje može li autor biti ministar.
Jesmo li u tome segmentu bolesno društvo?
Ne bih rekao da smo bolesno, nego izranjavano društvo koje se razvija nešto više od 20-ak godina. Poslužit ću se biblijskom slikom o izraelskom narodu koji je putovao i lutao pustinjom 40 godina, koliko mu je trebalo da iziđe iz Egipta. Na tom putu mnogi su tražili povratak u Egipat jer su, premda robovi, imali za jelo pune lonce mesa. Riječ je o smjeni jedne generacije na putu prema odgovornom življenju slobode. Čini mi se da smo mi na pola puta i da patimo još od mnoštva nesporazuma. Ne znači da će svi nesporazumi ikada biti otklonjeni, ali ovo su tipične oznake jednoga društva koje se preslaguje, traži i koje je nejasno u vlastitom identitetu.
Koliko je težak taj teret?
Kada se govori dokle smo došli, često se zaboravlja da je većina naših suvremenika i naših godišnjaka prošla u životu toliko životnih drama da to nije mnogo samo za jedan, nego i za deset života! Komunizam, iskustvo Domovinskog rata, stvaranje slobodne Hrvatske s bezbroj ljudskih drama, pa društvena tranzicija, ekonomska tranzicija, nesigurnosti, kriza... U razdoblju od 30 godina na Hrvatsku se sručilo toliko toga što, kada gledamo paralelno druge dijelove Europe, na društvenoj razini pojavnosti nije bio slučaj čak ni u većini bivših komunističkih zemalja. S time da mi u Europi živimo “neistovremenost vremena”. Kronološki živimo u isto doba, ali duhovno, psihološki i povijesno živimo u različitim razdobljima.
Na što mislite?
U Hrvatskoj se prelama predmodernitet, modernitet i postmodernitet jer je građansko društvo, koje se stidljivo razvijalo, uništeno posebice u Drugom svjetskom ratu i komunizmu. Kada se kaže da smo nakon Drugog svjetskog rata napredovali, zaboravlja se da smo 1945. imali istu startnu poziciju kao neke druge razrušene zemlje u okruženju u Europi, poput Njemačke. Gdje je došla Njemačka 90-ih, a gdje smo mi bili? Koliko ljudi u Hrvatskoj i danas nema kanalizaciju, vodovod, druge bitne stvari za razvoj društva? U društvenom i zajedničkom razvoju bili smo izvan Europe bez obzira na to što su možda neki segmenti društva imali privid razvoja i sličnosti s demokratskim zemljama. U toj perspektivi postavlja se pitanje “bolesnog društva”. Ponekad se pitam kako je moguće i na psihološkoj i duhovnoj razini ostati normalan sa svim teretima koje naši ljudi nose i kako su uopće sačuvali nutarnji mir. I to oblikuje društvo. Problem je što se, kada se govori o razvoju hrvatskog društva, to ne uzima u obzir i očekuje se da se u jednom trenutku, u kratkom razdoblju, sve ispravi. To je nemoguće. Govorimo li o komunizmu, potreban je proces suočavanja s istinom o tom totalitarnom i diktatorskom sustavu i čišćenje pamćenja, a ne obrana tog razdoblja, kako to mnogi rade, kao što se ne može braniti ni ustaški režim i zločine. Govorimo li o Domovinskom ratu, o praštanju i pomirenju, potrebno je vrijeme sazrijevanja u shvaćanju dometa tog odlučnog događaja u formiranju hrvatske države, prepoznavanje i vrednovanje onoga što je pozitivno i suočavanje sa svim posljedicama. Kao i po pitanju tranzicije. No, mi smo nestrpljivi, čini nam se da nemamo vremena jer živimo u razdoblju u kojem nema vremena, u razdoblju “ovdje i sada”. Svima nam je teško prihvatiti da se radi o povijesnom procesu pogotovo kada se stalno dovodi u pitanje ono za što su mnogi žrtvovali svoje živote i zdravlje vođeni samo jednom idejom, onom slobodne i suverene hrvatske države. Ili pak kada se vidi da su ti ideali mnogima bili izlika za ostvarivanje sebičnih interesa i probitaka nauštrb razvoja cijelog društva. I onda kada netko kaže da smo bolesno društvo upotrebljava pretešku riječ. Ili čak malicioznu, jer ne uzima sve okolnosti u obzir.
Zašto maliciozno?
Sve možda treba gledati obrnuto: gdje je u tako kratkom razdoblju nakon takvih nevolja, agresije i rata tako brzo ostvareno da ljudi nisu željni osvete, nego pomirenja? Usuđujem se reći, nema nijednog rata u kojem ti procesi idu brzo kao kod nas upravo jer su ljudi svjesni onoga što je važno. Ja bih obrnuo logiku koja nam se nameće. S obzirom na zlo koje smo pretrpjeli zadnjih desetljeća, Hrvati se zapravo pokazuju kao narod koji ima nevjerojatnu razinu spremnosti na pomirenje i praštanje. No, od nas se traži da mi “ovdje i sada”, ne samo kronološki, nego u svemu budemo na razini nekog drugog dijela Europe koji nije prolazio iste poteškoće ili ih je riješio puno ranije. Pitanje je bi li neka mnogo zrelija demokratska društva izdržala ovakve napore i kako bi se s njima nosila. Pogledajmo samo kako sada u Europi, kada su u pitanju migracije i terorizam, reagiraju ljudi i društva. I na koji način se brane. A nama se kaže da smo nedozreli, nacionalisti...
Kakva je tu uloga Crkve?
Na osobnoj razini, psihološkoj, društvenoj i povijesnoj Crkva je imala i ima važno mjesto, osobito na duhovnom i odgojnom području. Pođimo samo od pitanja pomirenja. Crkvu se kritizira da je zatvorena i previše nacionalno orijentirana, a ne vidi se da je Crkva svojim duhovnim i pastoralnim djelovanjem pomogla i omogućila proces pomirenja i oslobađanja od želje za osvetom. Većina svećenika, bez obzira na nijanse, govorit će o ljubavi, opraštanju i pomirenju. To nisu samo fraze, već se doista djeluje u tom pravcu. Kao svećenik razgovarao sam s ljudima koji su mi u rekli da ne mogu mrziti, da žele oprostiti. Neki možda ne mogu sada oprostiti, ali žele oprostiti. I nitko tim ljudima od svećenika nije rekao: “Nemoj oprostiti”. Nego su im pomagali da prođu kroz taj proces. Crkva u Hrvatskoj mnogo je pluralnija nego što se misli. Snaga Crkve proizlazi iz njene kapilarnosti, prisutnosti na teritoriju, iz činjenice da još uvijek većina svećenika, redovnika i redovnica zajedno s narodom živi dobro i zlo, i da ih prate i pomažu kroz različita razdoblja njihova života. Ne mogu se složiti s onima koji vide samo negativno, samo kritički i misle da je Crkva zakazala. S time da se isto tako slažem kako se uvijek može bolje i više te kako ponekad nismo bili u stanju prepoznati znakove vremena.
Papa Franjo zagovara otvorenost Crkve i siromaštvo, čime ga se konfrontira s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj?
Ja mislim da nema konfrontacije. Svaki papa stavlja svoje naglaske u stalnosti Petrove službe. Ne vidim nikakvih problema s percepcijom pape Franje u Crkvi u Hrvatskoj. Kada smo nedavno na HKS-u predstavljali njegovu knjigu “Božje je ime Milosrđe”, rečeno je da je knjiga prodana u 18.500 primjeraka, na što mi je jedan svećenik, koji nije iz Hrvatske, rekao kako je mislio da u Hrvatskoj postoji problem s percepcijom pape Franje, ali da sada i kroz te podatke vidi da je ona mnogo pozitivnija nego što je mislio.
O čemu je onda riječ?
Stvorila se umjetna dilema i podjela jesmo li za papu Franju ili ne. Papini naglasci, koje mi još snažnije moramo usvojiti, nisu drugačiji od onoga što Crkva u Hrvatskoj radi, nego nas pozivaju da vidimo kako još bolje karitativno djelovati, kako graditi odnos prema drugima, odnose u društvu, kako biti još više dijaloški otvoren, kako biti prisutan na periferiji društva.
Je li se povjerenje u papu pomutilo zbog odgode kanonizacije kardinala Stepinca?
U medijima se mogao steći takav dojam. Reći ću vam iskreno, kad sam i sam čuo tu vijest, ošinula me kao grom iz vedra neba. I prva emotivna reakcija bila je – nije moguće! No kada stanemo i razmislimo, kada se i duhovno otvorimo onome na što papa poziva, onda možemo s povjerenjem gledati na ono što čini. I ja sam kroz to puno naučio. Organizirali smo skup i susret sa srpskim povjesničarima, iz čega smo također nešto naučili, jer smo bili otvoreni za dijalog. To je blaženog kardinala Stepinca ponovno vratilo u žižu javnosti. Papi nije stalo do preispitivanja uloge blaženog kardinala Stepinca, nego do preispitivanja naših stavova i načina razmišljanja.
Koja je onda papina poruka?
Papa nam kao duhovni poglavar želi poručiti da u središtu svega treba biti susret i dijalog. Svi smo mi u procesu učenja. Kako je papa već više puta rekao, njemu je vrijeme važnije od prostora. On želi da se dogodi susret, kao što se dogodio njegov susret s ruskim patrijarhom, za koji je rekao kako je najvažniji upravo događaj susreta. Svaki nas iskreni susret mijenja. Tako je i s pitanjem proglašenja svetim kardinala Stepinca. Oni koji su to htjeli iskoristiti protiv pape i Stepinca, protiv biskupa i Crkve, koristili su papin stav zapravo kao oružje za stvaranje razdora u Crkvi. Potpuno suprotno papinim namjerama. I kako vrijeme odmiče, sve je jasnije, a bilo jasno i od početka, da papa u pitanje ne dovodi Stepinčevu svetost koja će biti proglašena. Sve treba vidjeti kao još jedno duhovno putovanje i susret sa samim sobom, s drugim, s našom poviješću i prošlošću, ali i budućnošću. Moje povjerenje u papu ništa nije manje, nego raste u svijesti da nam otvara oči za nove i drugačije poglede.
Evo u rane jutarnje sate pročitah intervju. Osvježio mi je dan. Riječi prof. Tanjića odišu toplinom, odmjerenošću, dobrim vibracijama. Odlična prezentacija katoličkog nauka. Pobvale i gospodinu Pavičiću na kratkim i jasnim, a inspirativnim pitanjima. Primjer je to kako se ne treba nadmetati u misaonim vratolomijama s intervjuiranom osobom, što je vrlo čest primjer u našem novinarstvu. Hvala vam na ovom intervjuu!