U vrijeme kad je Večernji list počeo izlaziti, 1959. godine, jedan glazbeno nadareni 11-godišnjak iz Vele Luke maštao je o tome da će čitav život svirati i pjevati. Dvije godine poslije održao je svoj prvi nastup, na dječjem festivalu "Djeca pjevaju" u Splitu izveo je tada popularnu pjesmicu "Baloni".
– Pjevao sam istu pjesmu kao i još 22 djece. Za natjecanje na festivalu birali su nas po školama i skupilo se puno nas izvođača. Naravno da nisam pobijedio, pobijedila je jedna djevojčica koja je išla dalje na natjecanje u Zagreb. Ja ustvari u djetinjstvu nikad nisam maštao o svjetlima pozornice, nego o sviranju i pjevanju. Nisam razmišljao o tome gdje i kako ću to raditi – sjeća se Oliver Dragojević svojih glazbenih početaka.
Čuvam prvu Večernjakovu ružu
Te davne 1961. nagrada mu je izmakla, ali zato ih je idućih desetljeća skupio toliko da im odavno ne zna broj. Dobitnik je brojnih Porina, i ove je godine bio nominiran za njih sedam, a među osvojenim je priznanjima i pet Večernjakovih ruža. Najdraža mu je prva.
– Nisu sve nagrade kod mene. Neke sam Porine dao prijateljima, pokojnom bratu, neke držim u kući u Veloj Luci, ima ih svugdje. Od Večernjakovih ruža zadržao sam samo prvu iz 1995. Držim je tu u sobi na vidljivu mjestu u svojoj kući u Splitu. Čuvam je kao uspomenu. Bio sam zaista iznenađen što sam je baš ja osvojio – kaže Oliver. Večernji list pratio je karijeru jednog od najvećih hrvatskih pjevača od samih početaka pa je Večernjak tako pisao i o Oliverovu prvom nastupu na Splitskom festivalu 1967. s pjesmom "Picaferaj". To je bio trenutak kada je počeo Oliverov put prema zvijezdama. Prvi intervju u životu dao je za Studio u kolovozu 1967., nakon nastupa na Splitskom festivalu.
– Hvalili su me u tom intervjuu i to mi je bilo drago čuti. Nisam imao tremu prije prvog intervjua u životu, nego prije tog nastupa 1967. godine. U to doba uvijek sam prije izlaska pred publiku imao veliku tremu. Trema je obavezna i znam da je svi imaju, mislim da laže onaj tko govori da je nema, samo što je kod nekoga jače izražena, a kod nekoga slabije – smatra 66-godišnji glazbenik. Ni nakon više od pet desetljeća otkako je prvi put stao na pozornicu strah zbog izlaska pred publiku ga nije napustio.
– Danas imam tremu kad moram dugo čekati, a nastup je kratak. Primjerice na festivalima, kad pjevaš tri minute, a čekaš dva-tri sata u backstageu. Onda imaš vremena razmišljati pa sam sebe dovoljno uništiš da se pripremiš tako dobro da se treseš prije izlaska na pozornicu i onda, kad dođe dio u kojem moraš biti najbolji, spetljaš se, zabrljaš tekst...
Već s dvije-tri godine pokazivao je sve znakove zaljubljenosti u glazbu.
>>Oliver Dragojević snimio spot sa djecom iz hrvatske škole u Chicagu
>>Oliver: Ganut sam pažnjom kojom sam obasut na svakom koraku
Stalno je morao po nečemu čeprkati, lupkati, dirati, svirati, a onda mu je otac, kad mu je bilo pet, darovao usnu harmoniku na kojoj je Oliver dosta dugo “peglao” kao mali. Zabavljao je djecu iz svoje ulice, a i putnike na brodu na čestoj relaciji Split – Vela Luka. U Splitu je pohađao glazbenu školu, a roditelji su prepustili sinu da sam bira svoj životni poziv i podržavali ga u tome da se bavi glazbom. Dragojevićev rad često je imao predznak humanitarnog, a tako je bilo i za katastrofalnih poplava u Slavoniji. Vijest o vodenoj stihiji zatekla ga je na turneji po Americi, ali velika udaljenost od domovine nije ga spriječila da odmah reagira. S djecom iz hrvatske škole u Chicagu i kolegama koji su ga pratili na turneji, Ninom Badrić, Ljiljanom Nikolovskom i Tedijem Spalatom, snimio je spot u kojem su svi zajedno otpjevali “Vjeruj u ljubav” kako bi pomogli da se održi duh ljudi koji su u trenutku izgubili sve što su kroz život stjecali. Pjevač i njegovi kolege otvorili su i web-stranicu s računima na koje ljudi u dijaspori mogu uplaćivati novac za stradale. Oliver je i prije pjevao po SAD-u, ali ovom turnejom ostvario je jedan san.
– Cijeli život htio sam napraviti koncerte u Americi na kojima će hrvatski iseljenici u odijelima sjediti u dvorani i uživati isključivo u glazbi i to mi se sad ostvarilo. Kad pjevam u nekom hrvatskom klubu, ljudi ondje jedu, piju, vesele se i nisu toliko usredotočeni na tvoj nastup. Jako sam ponosan što sam ispunio taj san, u čemu su mi pomogli moji prijatelji i kolege Nina Badrić, Ljiljana Nikolovska i Tedi Spalato – objašnjava. Preko bare živi i čovjek s kojim bi Dragojević volio snimiti duet prije nego s ikim drugim.
– Stevie Wonder – da mi je njega uloviti! Ma neće on mene ni čuti! Možda bih čak mogao s njim stupiti u kontakt, ali mislim da mu se ne bi svidjelo to što ja želim. Nisam preskroman, nego je to tako jer je on prevelik i prejak glazbenik da bi se to moglo ostvariti. Daj Bože da bude, ali teško – kazao nam je Oliver.
Ma vraga sam smirena osoba!
Nakon što 2. srpnja održi koncert sa Stjepanom Hauserom na splitskim Prokurativama, slavni Dalmatinac kao i svako ljeto povući će se u tišinu i idilu Vele Luke. Ondje će uživati s troje unuka, sedmogodišnjim Dujom te četverogodišnjim blizancima Lucijom i Tonijem, a i četvrto je unuče na putu. Njegov sin Damir sa suprugom Vandom u kolovozu će dobiti prvo dijete.
– Veselje u obitelji! Ne znamo je li djevojčica ili dječak jer Damir i Vanda nisu željeli znati spol – uzbuđeno će pjevač. Obiteljsku ljubav prema moru i ribolovu naslijedili su i najmlađi članovi, a dok još malo ne porastu i s djedom krenu u ribe, igraju se ribolova.
– Imaju svoje štapiće pa se igraju da love ribu. Sigurno će biti morski tipovi – otkriva. U Veloj Luci, gdje je odrastao, Oliver i ovo ljeto organizira dvodnevni jazz-festival na kojem sviraju i strani jazz-majstori te se trudi da festival postane tradicija. A kako se Oliver osjeća kada se nakon tri mjeseca laganog ritma u malom mjestu na jesen vrati u užurbani Split, a da ne govorimo o New Yorku, Londonu, Parizu, Chicagu, Sydneyu, u koje za radne sezone često putuje.
– Uvijek mi je stresno vratiti se na kontinent poslije tri mjeseca na otoku. U Splitu me dočekaju zabrinuti ljudi sa spuštenim obrvama, s milijun problema, ljudi su stalno na telefonu i tome se nikako ne mogu prilagoditi – kaže iskreno. Na van Oliver se čini kao prirodno opušten čovjek, no na to pjevač uzvikuje:
– Ma vraga sam smirena osoba! U sebi kuham užasno. Događaju se stvari i procesi u meni koje nitko ne vidi, ali ja to osjetim na svojoj psihi koja je dosta narušena. Najviše me uznemirava brz tempo života i jurnjava, a uopće ne vidim razlog za to. Nije ni prirodno ni normalno da čovjek toliko podnosi. Na sreću, ima i onih stvari koje život čine ljepšim, veselijim i opuštenijim, poput nogometa i aktualnog SP-a u Brazilu. Oliver je zemlju sambe i sunca posjetio negdje 1983. kada ga je jedna nizozemska tvrtka pozvala da bude posebni gost nastupa osamdeset mladih Njemica koje su se natjecale u plesanju sambe po diskoklubovima u sklopu karnevala u Rio de Janeiru. Čak se i okupao na Copacabani, no to kupanje nije mu ostalo u najboljem sjećanju.
– Kako se ne bih sjećao Copacabane, tamo su mi ukrali sat! Primijetio sam grupicu dječaka kako se približavaju mojoj odjeći koju sam ostavio na plaži, ali svejedno sam se otišao umočiti u more. Brzo sam izišao van, ali klincima je to bilo dovoljno da mi ukradu sat. Oni su na pijesku tako brzi, ne možeš ih stići, nema šanse – kaže. Večernjem listu za 55. rođendan želi da ostane ozbiljan i drugačiji dnevni list od ostalih. Za kraj nam otkriva koji je njemu rođendan ostao u nezaboravnom sjećanju.
– Pedeseti rođendan jedan mi je od najljepših. Slavio sam ga pjevajući u Lisinskom, došli su svi moji prijatelji i obitelj. Iznenadili su me kad su mi na pozornicu donijeli ključ mog novog broda. To je bilo predivno! Još vozim taj brod – sjeća se Oliver.
