Oni koji me osobno poznaju znaju za jedan moj strah. Moj scenarij iz noćnih mora jest da će doći dan kada će me jedno (ili svako) od mojih petero djece pitati: “Zašto smo ostali u Hrvatskoj ako smo mogli živjeti bilo gdje u svijetu?” Majka im je Amerikanka. Ja sam i Kanađanin i Hrvat. Živio sam u Njemačkoj dugo prije nego što je Hrvatska postala dio EU.
Unatoč našem zakonskom pravu da živimo i doprinosimo nekim od dominantnih svjetskih ekonomija, moja supruga i ja odavno smo odlučili doći pomoći izgraditi ovu zemlju.
Malo je prednosti života u Hrvatskoj u njezinu aktualnom stanju – osobito kad dođete s dinamičnog Zapada. Međutim, činjenica je da smo odlučili živjeti i raditi na mjestu gdje je četvrt stoljeća vodstva vođenog vlastitim interesima isisalo krv iz njezinih državnih poduzeća, zacementiralo političke privilegije, doskočilo svim pokušajima provođenja konkretnih reformi i pretočilo milijarde u naše ekonomske zombije poput Petrokemije. Smrad nacionalne truleži tako je prisutan da je rastjerao neke od naših najenergičnijih i najsposobnijih građana, uništio našu vjeru u institucije i stvorio stanje nacionalne malodušnosti na rubu kliničke depresije.
Nekako, netko je uvjerio nas, narod, da je otpor uzaludan – da je ovako oduvijek bilo i uvijek će biti, i da pojedinac ništa ne može promijeniti. Ovakva autodestruktivna mitologija ne može biti dalje od istine, osobito uz današnju tehnologiju. Otpor nikad nije uzaludan. Čak i kad uspjeha nema kratkoročno, pobrat će sjeme dugoročne pobjede. Najveće priče u povijesti čovječanstva svode se na uloge prosječnih ljudi koji su preusmjerili carstva. Otpor zlu nije stvar izbora nego čast, jer smo stvoreni za herojska djela, a ne za ravnodušnost ili kukavičluk.
Otpor ne mora biti grandiozan ili dramatičan. Otpor znači da svoj posao radite iskreno unatoč sistemskom izostanku iskrenosti. Otpor znači da donosite poštene odluke čak i kad vam nepoštene mogu donijeti osobnu korist. Otpor znači javno izražavanje gađenja prema korumpiranim strankama. Otpor znači da ne dajete i ne prihvaćate mito. Otpor je sinonim za kičmu. Otpor ne zahtijeva puni direktni napad na „Borga“, nego male izraze hrabrosti, poštenja, samopoštovanja i osobne odgovornosti u ime milijuna poštenih ljudi. Svaki put kad ste pravedni, netko iz vaše okoline spozna da i oni mogu biti pravedni.
Svaki put kad odbijete podmititi birokrata, netko iz vaše okoline spozna da ne mora sudjelovati u korupciji. Kad izvanredno obavite posao, netko iz vaše okoline spozna da također to može. A svaki put kad izgradite izvanrednu tvrtku, netko će primijetiti – i ja mogu izgraditi izvanrednu tvrtku. Otpor truleži u našem društvu je, naime, jedini razuman i odgovoran plan djelovanja. Dužni smo to napraviti za sebe, za naše pretke – koji su napravili isto – i što je najvažnije, dužni smo to napraviti za svoju djecu. I zato, ako me djeca ikad pitaju zašto sam ih zadržao u Hrvatskoj, odgovorit ću im: „Ostali smo ovdje kako bismo izrazili otpor Borgu i kako bismo izgradili male cigle od kojih se grade velike budućnosti“.
zbilja lijep tekst. trebali bi ga svi pročitati. i to dvaput. da nam sjedne. a onda, naravno, isto i implementirat gdjegod je to moguće. svatko od nas, svaki dan, ima priliku jer, takvih situacija gdje te, primjerice, tlači tamo nekakav birokratić na poreznoj ili u mirovniskom, s besmislenim zahtjevima čisto zato da te maltretira - jer može - pa sve do diskretne upute da se, ako hoćeš da ti predmet riješi što prije, od tebe nešto očekuje. takve svakodnevne situacije na mikrorazini možemo nazvati mikrokorupcija ali i na to treba jednako žestoko pružiti otpor...i tako, malo po malo, jedan po jedan 'otporaš' pa će činovničići skužit da igra više ne ide na način kako je išla desetljećima. jasno, puno je teže pružit otpor na 'višim razinama' tamo gdje su na pozicijama 'visokoprofilirani lopovi'...ali od nekud treba početi...