No, iako je Hrvatska odavno demonstrativno objavila izlazak iz arbitraže, očito je da iz te bujice još nije posve isplivala, te da je struja i dalje nosi. Hrvatska vanjska politika u tri vlade nije obavila posao koji je morala kako bi nakon toga pridobila potporu i razumijevanje ključnih saveznika pa je tako Hrvatska u EU trenutačno gotovo posve sama.
U diplomatskim ofenzivama i protuofenzivama su i slovenska i hrvatska vanjska politika, a nameću se tri glavna scenarija rješenja spora.
Prva mogućnost je namanje izgledna. Na sastanku su gotovo svi, na čelu s premijerom, isticali da je presuda koju Hrvatska ne priznaje zapravo za nju relativno povoljna, ili barem povoljnija nego za Sloveniju.
Doista, gledajući u cjelini presudu na moru i na kopnu, presuda jest uravnotežena, jer je na kopnu gotovo u svim točkama Hrvatska “dobila”, no to je samo zato što su Slovenci i na moru i na kopnu išli maksimalistički, pa su zapravo “izgubili” samo ono što – ionako nisu mogli dobiti.
Kad bismo se složili da je presuda doista tako povoljna za Hrvatsku, najjednostavnije “rješenje” bilo bi – prihvatiti je. No, kako to objasniti hrvatskim biračima kad su Hrvatskoj arbitri dodijelili samo četvrtinu zaljeva, što je teško doživjeti kao pravdu. Hrvati uglavnom nisu skloni odustajanju od suvereniteta ni na jednom četvornom centimetru onoga što smatraju svojim. Hrvatski zahtjevi nikad nisu išli preko crte sredine i doista nisu bili nerazumni, osim što su hrvatski pregovarači nerazumno unaprijed odustali od zahtjeva za granicom na stvarnom koritu Dragonje te pristali na granicu na Kanalu sv. Odorika, dva kilometra južnije, što određuje i granicu na moru.
Također, to bi moglo negativno utjecati na sporove s BiH, Crnom Gorom i Srbijom. Već sad se vidi da su nakon ovakve arbitražne presude strelovito porasli apetiti Sarajeva u Neumu.
Zato se nameće scenarij broj 1: prihvatiti presudu, ali tako da je se prepakira u neki prividno posve novi bilateralni sporazum. No, samo promijeniti boju vrpce na arbitražnom paketu možda ipak neće biti dovoljno da bi se zavaralo nacionalno obojene birače s obje strane granice!
Hrvatska tako može od Slovenije tražiti dodatne uvjete, kao što je pravo slovenskih i hrvatskih ribara da love s obje strane crte sredine, kao na karti slobodne ribolovne zone u zaljevu koju je objavio Večernji list. Plenkovićeve naznake za sada idu u tom smjeru: iskazanom brigom za ribare u hrvatskoj javnosti ublažiti prihvaćanje prepakirane arbitražne presude.
Naravno, na to se nadovezuje scenarij broj 2 – ponuditi potpuno novi bilateralni sporazum, koji ne bi bio puko prepakiranje, ali kojim bi bili potpuno zadovoljeni oni stvarni, a ne umišljeni slovenski i hrvatski nacionalni, prometni i gospodarski interesi.
Najbolje i najlogičnije bi bilo da Plenković Ceraru ponudi neku vrstu kondominija, koji bi se donekle poklapao s kartom predložene slobodne ribolovne zone.
Pitanje je samo – zašto bi to Slovenci prihvatili? Jer, to je ponuda koju je Hrvatska bila stavila na stol još 90-ih, pa su je Slovenci odlučno odbili. No, tada su još bili uvjereni da mogu ostvariti neposredan izlazak u otvorene međunarodne vode. Danas im je, nakon ovakve presude, jasno da im to čak ni najnaklonjeniji arbitri ne mogu dati, jer bi to bilo u suprotnosti sa svim načelima međunarodnog prava. “Junction” se tako ipak zapravo pokazao kao obična titrava fatamorgana!
Dakle, arbitražna presuda na neki način ostaje temelj za budući dogovor, i to prije svega zbog dvije činjenice: Hrvatima je jasno da bez spora na sudu koji bi sudio isključivo na temelju međunarodnog prava mora ne mogu dobiti razgraničenje na crti ekvidistance, a Slovencima je pak jasno da čak ni na ad hoc arbitraži ne mogu dobiti izlaz iz svojih teritorijalnih voda u međunarodne vode.
No, upravo je u tome široki prostor za kompromis. Prijateljske susjedne zemlje u 21. stoljeću u takvim zaljevima koje će zauvijek dijeliti i ne moraju imati točno definiranu granicu! Pravi uzor za rješenje zapravo možda ipak nije presuda Međunarodnog suda pravde iz 1992. u slučaju spora Hondurasa, Nikaragve i Salvadora u zaljevu Fonseca, da su sporne vode tog zaljeva kondominij kojim će te zemlje zajednički upravljati. Mnogo bolji primjer je višestoljetni spor Nizozemske i Njemačke na ušću rijeke Ems. Njemačka je, kao Slovenija, na temelju svojih “pravednih” povijesnih kriterija polagala pravo na cijeli zaljev, a Nizozemska, kao Hrvatska, pristajala samo na “pravednu” crtu ekvidistance. No, nakon žestokih svađa na kraju je došlo vrijeme da se dvije države dogovore – da se uopće ne moraju dogovoriti o točnoj morskoj granici u Dollartu!
Prije tri godine odlučili su da će tim akvatorijem – zajednički upravljati. To, naravno, ne znači da će dijeliti suverenitet u njemačkoj luci Emden ili u nizozemskom Eemshavenu, kao što kod nas ne znači da će se hrvatski suverenitet protezati do Pirana, a slovenski do Savudrije. Ne, to znači da će dvije zemlje izgraditi mehanizme efikasnog koordiniranog upravljanja akvatorijem, a da ljudi koji žive na obje obale neće ni primjećivati da postoji granica. To je ono što bi trebalo biti i u najboljem interesu Hrvata i Slovenaca u Savudrijskoj vali ili Piranskom zaljevu!Ipak, to bi značilo da Slovenija odustaje od suvereniteta na akvatorij koji je zasad samo na papiru dobila odlukom arbitara. No, Plenković može ponuditi i potpuno otvoreni koridor slobodne plovidbe kroz hrvatske teritorijalne vode u njihovoj punoj širini, od Savudrije do morske granice sa Slovenijom. Hrvatska time baš ništa ne gubi, a Slovenci bi tako dobili upotrebljiv koridor umjesto potpuno beskorisnog uskog virtualnog dimnjaka koji su im dodijelili arbitri samo kako bi prividno zadovoljili njihove zahtjeve. Umjesto tog placeba za svoj osjećaj klaustrofobije, Slovenci bi tako dobili pravi lijek.
Postoji uvijek i scenarij broj 3 – pokušati dovesti Slovence za stol i protiv njihove volje uvući ih u rasprave o različitim prijedlozima bilateralnog rješenja graničnog pitanja. Arbitražna presuda tako bi postala samo jedan u nizu teoretskih scenarija konačnog rješenja. A u slučaju da Slovenija odbije dijalog i nastavi blokadu Hrvatske, tad umjesto Hrvatske u očima Bruxellesa, Berlina i ostalih europskih centara moći ona preuzima ulogu neuračunljiva faktora. Konkretnom ponudom zajedničkog upravljanja zaljevom pak, Hrvatska bi potpuno preuzela inicijativu. Treba računati i na to da slovenska vlada u predizbornoj godini neće moći prihvatiti nijedno rješenje osim primjene arbitražne presude ka kva ona jest. Tako će ostati sve dok svima u Sloveniji ne bude jasno da Hrvatska takvu doslovnu primjenu prihvatiti ne može. A za to će ipak trebati proći nekoliko mjeseci suočavanja sa stvarnošću.
Sve ostalo osim crte ekvidistance je veleizaja. Jel nekome (s hrvatske strane) ikada palo na pamet predložiti slovenskoj strani da tri četvrtine Savudrijske vale pripadne Hrvatskoj, a jedna četvrtina Sloveniji??? Nije? Pa zašto dozvoljavamo da se o ovakvoj sramotnoj ucjeni uopće pregovara? Jel možete zamisliti da Plenković Ceraru uvjetuje nastavak pregovora time da se pregovori vode isključivo na temelju načela međunarodnog prava (koja su teško prekršena od strane slovenskih arbitara) tj. na temelju činjenice da je arbitraža nepovratno kompromitirana te njezin pravorijek ništavan, tj. na temelju činjenice da je Hrvatska još prije nekoliko godina izašla iz teško kompromitirane arbitraže? Ne može? Pa zašto onda dozvoljavamo da Cerar nastavlja vrijeđati Hrvatsku svojim podlim ultimatumom (ili rasprava ISKLJUČIVO o primjeni arbitraže ili rasprave neće ni biti)??? I za kraj : znate li koliko je dvije nautičke milje? To je dužina koja odgovara dužini dvije regatne staze na Jarunu!!! Znate li o kolikoj površini hrvatskog teritorijalnog mora (koju bi RH trebala ustupiti Sloveniji za njezin "dimnik") se tu radi? O tolikoj da kada bi se ta površina razvukla u cestu širine 10 m, ta hipotetska cesta bi bila dovoljno dugačka da spoji Zagreb sa Sydneyem u Australiji!!! Nitko nema pravo prodati hrvatski teritorij!!!