Što se događa s hrvatskom (vanjskom) politikom da nam susjedi razvlače zemlju na galgama, da se širi fama po kojoj je ona problem “zapadnoga Balkana” (sam izraz pogađa hrvatski diplomatski moral!), a da nema više jakih remorkera koji će je izvlačiti iz diplomatskih problema?
Treći put u sadašnjem državnom formatu, zemlja klizi u nemilost međunarodnih krugova, izložena unakrsnoj vatri posesivnih susjednih država koje se udružuju u molitvi, ili kletvi, da njihovu prvom susjedu crkne krava, da bi njima valjda bilo bolje. Sukob još nije dramatičan, ali to može postati, ako se nastavi prekomjerno granatiranje po hrvatskim strateškim interesima, a Hrvatska se nastavi nemušto braniti i, bez vanjske podrške, egzistirati u neravnopravnom odnosu sama protiv svih, a svi protiv nje.
Lokomotiva i ledolomac
Hrvatska je u odnosima sa svijetom od početka morala prolaziti Scilu i Haribdu viseći ponekad na trapezu iznad unutrašnje pobune i vanjskoga nerazumijevanja, pa i otpora. Ožiljci se vide bez povećala, nekad u obliku nesigurnosti, nekad pretjerane sigurnosti. Prvi je put Hrvatska dospjela u nemilost (dijela) važnih država zato što je “razbijala“ Jugoslaviju koja je po svijetu imala mnogo obožavatelja, znatno više, kako se pokazalo, nego u zemlji, ali nedovoljno da je vanjski prijatelji spase unutrašnjeg raspada; brzo je Hrvatska povratila simpatije kad su svi (u)vidjeli kakva je Jugoslavija bila prema “svojim“ narodima i prema “svojim“ državljanima; neki su osporavatelji novu državu prihvatili bez oduševljenja, a neki s naknadnim uvjerenjem da je bila u pravu kad je izlazila iz federacije koja ju je oružjem napadala. Drugi put Hrvatska je došla na međunarodni indeks nepovjerenja zbog politike u BiH i prema BiH koja je i na hrvatske prijatelje u svijetu ostavljala dojam dvoličnosti i licemjerstva, braneći BiH s figom Herceg-Bosne u džepu; izvukla se i iz toga obruča tako što je uvjerila (Clintonovu) Ameriku da može biti nositelj njezinih interesa u regiji, a Europu da ima tranzicijski i demokratski potencijal da bude njezin model, u neku ruku i pokusni kunić, u procesu europeizacije Balkana. Svima je Balkan bio važan; nitko za nj nije imao rješenja, pa je Hrvatska, sa svojim kompleksom Balkana, europskom ambicijom i osloboditeljskom energijom, prihvaćena kao lokomotiva ili ledolomac u toj ekspediciji. Hrvatska je država nedovoljno uživala u svojoj predvodničkoj ulozi, pa u zemljama koje je trebala voditi prema Europi nije razvijala snage na koje će se oslanjati. Zato joj neki susjedi okreću leđa, neki podmeću noge, a neki se oslanjaju na sile koje im mogu više dati, bilo da ih one vode u Europu, bilo da ih od Europe odvraćaju. Dijalektika stranih interesa nije se iselila s brdovitog Balkana ni poslije petoga rata u jednome stoljeću.
Budući da su svima na Balkanu uši pune Europe, činilo se da bi Hrvatska, sa svim oprezima ili sumnjama, osobito kod nekih nepovjerljivih Toma iz susjedstva, mogla ispuniti svoju zadaću da bude regionalni most prema Europi. Slovenija ga nije htjela graditi, njezin je cilj od početka bio da politički pobjegne s trusnoga Balkana, a da na balkanskom gladnom tržištu realizira što više svojih bogatih gospodarskih interesa.
Slovenija primjer za ucjene
Naši su zapadni susjedi i u Jugoslaviji prvi praktično svladali tešku ideološku pouku o bratstvu i jedinstvu, i najviše, već u tim uvjetima, radili za sebe i na sebi, da se bolje pripreme za dan kad će pasti i bratstvo i jedinstvo. Poslije su Slovenci išli promišljeno korak po korak, s po muke izborili državu za koju su se drugi borili ratovima, i stekli u svijetu veliku prednost pred drugim državama iz bivše Jugoslavije. Ako se u politici može govoriti o sreći, Slovenci su bili sretniji; postoji li i specifična politička inteligencija, bili su inteligentniji. Bili su i izrazito pragmatični. No, nije lako objasniti kako država koja je rasla u istome inkubatoru, ali s puno manje žrtava u svim fazama odrastanja, spori susjednoj državi ono što je ona uživala? Ako nije na čelu svojevrsnoga pokreta otpora prema Hrvatskoj, Slovenija je ostalim hrvatskim susjedima primjer kako se susjeda može ucjenjivati, i zato od Europe, kojoj su usta puna pravne države, dobivati nagradu! Tko u Europu (još) religijski vjeruje, ne održava lako takvu religiju na životu.
Strah da bauk Jugoslavije kruži Balkanom nema više nikakva smisla. Jednom je s Jugoslavijom bilo loše, drugi put nije bilo dobro, ili je bilo još gore, a završilo je krvavim ratom oba puta, pa da bi ikad više ulazilo u razumne planove. Ali, sva negativna iskustva Jugoslavije nisu pokopana s mrtvom državom. Svatko danas govori o interesima, nitko o ljubavi, što je, poslije svih žrtava, sasvim razumljivo. Nema velikih, najmanje zajedničkih gozbi; i to je razumljivo: svatko radi i brine se za sebe! Neke su navike još žive; kad se u susjedstvu sirotinja ženi, svi susjedi navaljuju u svatove, čak i oni koji ni za darove nemaju. Tko će kome ako svoj neće svome! Hrvatska to opet osjeća na svojoj koži, kad se svi susjedi hoće obilno pogostiti na njen račun, uvjeravajući jedan drugoga da hrvatska sirotinja stvarno traži ženu. Teorija o kompleksu malih razlika dobiva nove dokaze u svijetu koji je William Inge definirao kao “društvo ujedinjeno na iluziji o svojim precima i na zajedničkoj mržnji prema svojim susjedima“? Nikad taj svijet u raspadanju nije ostvario krležijansku preporuku da kirurški rastvori “truplo što se naziva naša stvarnost“, da se jedanput vidi “tko smo to mi, što smo to mi, gdje smo to mi i kamo idemo to mi“. Puno je prilika u tranziciji propušteno, za jedne, ideološki opterećene, što nije provedena politička lustracija, za druge, duhovno pripremnije, što se nije dogodila kulturna revolucija (ne u brutalnom kineskom smislu obračuna, nego u europskome smislu civilizacijskog uzdizanja), ali možda nije kasno da društva izađu iz neprijateljstava, kad ne mogu države, da ljudi uspostave povjerenje, kad ne mogu političari (koji su, također, ljudska vrsta, ali posebne odgovornosti).
Hrvatski susjedi stvarno su, usklađeno ili slučajno, postali agresivni; ne mora to značiti da se sami osjećaju (ne)moćno, možda je to prije znak da procjenjuju da je Hrvatska slaba da je zajednički mogu reketariti.
U svakom slučaju, serijski pritisci na Hrvatsku odnedavno su opet na djelu, proizvodeći štetu i za napadnutu zemlju i za ostrašćene napadače koji se toliko gube da bi aktivirali i “Kekeca“ iz jednog lošeg vica. Ne uspije li Hrvatska amortizirati pritiske, ne sistemom odgovora pastira pastirici, to bi još više podsjećalo na neciviliziranu balkansku krčmu, u kojoj svi negativci uživaju u mraku, nego razrađenim, uvjerljivim i inteligentnim odgovorima, paskalovski “razlozi srca“ nadvladat će “razloge razuma“. Mnogo je prilika za mudar nesvađalački, hrvatski (od)govor susjedima, a da nikoga ne ucjenjuje i ne obezvređuje, da ne reketari i ne provocira, da bude ozbiljna država koja vanjskom politikom ne vodi političku kampanju za vlast u zemlji. Stvari su, kako se voli reći, pod kontrolom, ali su, što se ne govori, postale ozbiljne. Jedna trećina vlasti BiH zaprijeti Hrvatskoj da se okani gradnje Pelješkoga mosta, sve dok s njom ne uglavi sve detalje međudržavne granice, kao da bi u Neumu susjedna država mogla sagraditi luku za plovila kojima bi bio nizak visoki luk koji Hrvatska kani podignuti nad pelješkim zaljevom. Ne čini se da je Hrvatska rekla sve što je trebalo reći, s poštovanjem za BiH, ali bez poštovanja za takvu sebičnu politiku? Slovenija opet vadi svoju omiljenu spravu veta, kojom je već jednom ucjenjivala, i uspješno ucijenila Hrvatsku, ovoga puta da bi je blokirali da ne uđe u prestižni klub najrazvijenijih država (OECD), i opet s argumentima koji s tim članstvom nemaju nikakve veze, Hrvatska se zanosi da svi vjeruju da je ona u pravu, pa ne poduzima sve, riječju i drugim (nenasilnim) djelom, da dokaže da jest u pravu.
Srbija svoje karte još drži u rukavu, ona pametno obrađuje krupijee s kockarskog stola međunarodne politike, pušta drugima da odrađuju njen posao, a ona samo dodaje začine o starom i novom ustaštvu (koje im i Hrvati nerazumno dodaju u ruke). Crna se Gora još oporavlja od posljedica otkrića da su njeni reformski mozgovi prepisivali hrvatski obrazovni program pa ne izvlači Prevlaku iz šešira, dok se drugi susjedi otimaju o hrvatska dobra. I Mađarska se dosjetila da metoda ucjene može biti profitabilna pa je Hrvatsku opalila Zsoltom Hernadijem i MOL-om iako bi mađarska naftna kompanija i njen glavni direktor trebali objašnjavati Hrvatskoj, i šire, kako su uspjeli uništiti Inu (sigurno i s pomoći hrvatskih vlasti, ili vlada), da bi imali obraza blokirati hrvatskome gospodarstvu pristup društvu razvijenih država. Italija uvijek ima svoga ribljega asa uz keca, i nije bez svojih aduta u tom diplomatskom pokeru. Mogla bi se uskoro i Austrija sjetiti da je s Hrvatskom nekad bila u istoj državi pa iznijeti na stol neke svoje zahtjeve, Turska ionako nije zaboravila da je četiri stoljeća vladala u susjedstvu, da je u Hrvatskoj pobjeđivala i gubila bitke, ali nije dobila rat za Europu, pa će u Bosni postaviti svoga “vezira“ kad “sultan“ sam ne može vladati. Ukratko, Hrvatska je postala udavača s dobrim mirazom, gromobran koji privlači nerealne političke pretenzije, neostvarene (po)morske komplekse i povijesne frustracije svojih susjeda. U kombinaciji s interesima država, za koje po definiciji sve što je političko nije nužno i etično.
Dva razreda Europske unije
Tko, poslije svega, može reći da granice ne razdvajaju, čak i države koje su s dvije, ili barem jednom nogom u Europi? Da je BiH u članstvu EU, a Hrvatska kandidat, ili kandidat za kandidata, vjerojatno bi se inspirirala (ne)slavnim slovenskim primjerom, i mahala okolo mačem svoga veta.
U toj logici, članstvo ne obvezuje članove da pruže ruku kandidatima, a daje im privilegiju da odbiju ruku, ako nije poslušna, i ako ne služi njihovim državnim interesima. Ne bi se reklo da je Izetbegović mlađi mislio išta dugoročnije kad je postavljao mine u temelje mosta koji bi mogao politički povezivati dvije države, a ne samo prometno spajati dva kraja iste države: možda je samo bio razdražljivi pijetao koji prije zore najavljuje izbore ili samo revni poštar koji raji donosi glas da “sultan s Bospora“ nije toliko zauzet obračunom s protivnicima u zemlji da ne bi stigao pomagati prijateljima u Bosni, ili povrijeđeni političar kojemu nije drago da netko prebrojava ISIL-ovce po bosanskim kasabama? Ili je i njega pogodila strast da s Tuđmanovim sinom obnavlja ratove koje njihovi očevi nisu stigli završiti? Nije Bakir Izetbegović u krivu kad pita hrvatske kritičare BiH (politike) što pokreću “takve teme“ (islamske opasnosti i islamizacije Bosne), ali sam kriminalizira hrvatsku politiku prema BiH, bez riječi o tome da je Hrvatska primala stotine tisuće njenih prognanika i da je u “bihaćkom džepu“ spriječila drugu, vjerojatno goru Srebrenicu. Kao da su Izetbegović otac i sin, i duh njihove politike, jače zavladali bošnjačkom politikom. Hrvatska ne pokazuje da se, s uzornim odnosima koje razvija s muslimanskom zajednicom, plaši šake ISIL-ovaca koji su se uselili u Bosnu dok ondje nije bilo ni američkih carinika ni europskih vojnika; dobro je što se ne trese zbog brzopleto izrečene “zabrane“ da spaja dva razdvojena dijela vlastite države, i to s velikim i nepovratnim novcem EU za projekt koji je prošao njene verifikacije, a pretpostaviti je i tehničke. Ostaje, međutim, gorak okus da u susjednoj državi ima političara, i to na njenu čelu, koji osporavaju strateški plan susjedne Hrvatske da poveže svoje teritorije, a da to ne bude na štetu BiH, ni prijateljskih odnosa s njom.
Zašto je Hrvatska stidljiva kao vlaška mlada kad joj susjedi pred nosom mašu neprihvatljivim zahtjevima koje države ne mogu ispunjavati bez gubitka ponosa? Diplomacija obvezuje na suzdržanost? Dva su moguća odgovora: ili nema argumenata ili ih loše koristi? U prvom bi slučaju riječ bila o (ne)odgovornosti politike, u drugome slučaju o (ne)sposobnosti diplomacije. Kad ratoborni slovenski ministar Karl Erjavec – kojega i vlastiti diplomati ogovaraju da je “sirovina“ – kaže da Hrvatska ne poštuje međunarodno pravo, izlaže sebe i svoju zemlju velikom gubitku kredibiliteta. Pa upravo je Slovenija u sporu s Hrvatskom godinama izbjegavala međunarodno pravo i razgraničenje na kvalificiranim sudovima u Haagu i u Hamburgu jer je znala da je taj put ne vodi do cilja; zato je klasičnom ucjenom, kakvoj ne bi smjelo biti mjesta u civiliziranom svijetu, najmanje među prijateljskim državama, prisilila Hrvatsku na arbitražni postupak, gdje kriteriji politike, tj. pravičnosti, nemaju manji utjecaj od kriterija prava, tj. pravednosti. I takvu je prednost, izborenu metodom ucjenjivanja, htjela podebljati neprofesionalnim djelovanjem svojih ključnih predstavnika (koji su to i sami priznali, odstupivši s dužnosti). Nije bilo dovoljno što je Hrvatska, s nožem pod grlom, morala pristati da od gotovoga pravi vjeresiju, nego bi još morala nagraditi partnera što krši standarde arbitražnoga procesa. Umjesto da je prekinula postupak kad je slovenska strana uhvaćena s prstima u pekmezu, a Hrvatska s punim pravom iz njega istupila, i da je vratila spor na početak, Europska komisija ostavlja nevjerojatne dvojbe o svojoj (ne)pravednosti i (ne)pristranosti. Sloveniji je priznavala pravo na blokadu zemlje nečlanice jer je ona tada bila članica, i to na pitanju granice koje nije vezano uz članstvo; kad je zemlja-kandidat postala članom EU, njoj se to pravo osporava kad ga je htjela (zlo)porabiti da zaustavi Srbiju dok ne povuče svoje pravosuđe iz država iz kojih se vojnički i politički povukla. Hrvatske su vlasti, takvo je bilo raspoloženje u zemlji, morale Njemačkoj isporučiti suspektne i kompromitirane jugoslavenske – visoko plasirane špijune (koji su radili i za hrvatsku državu), a da se Njemačkom slobodno šeće Hrvat optužen za gospodarski kriminal u svojoj zemlji. Ili da Zsolt Hernadi i mađarske vlasti ignoriraju hrvatski uhidbeni nalog i ne daju priliku hrvatskome pravosuđu da dokaže svoje optužbe (a njemu da se obrani i izbori na sudu za slobodu kretanja), a u Berlinu je persona grata. Bude li redizajnirana Europa imala dva razreda, a ne samo dvije brzine, vožnja u drugome razredu neće voziti na istu destinaciju. Na znanje i ravnanje!
Koliko je Hrvatska u stanju uvjeriti svoje europske partnere da pravo i pravda mogu biti i na njenoj strani? Ili je za europske interese manje važna, i od Slovenije, koja maše objektivnom prednošću članstva u eurozoni i u schengenskoj Europi, i od Srbije, koja se oslanja na svoju stratešku važnost države koja jednim okom gleda prema Moskvi, a drugim prema Bruxellesu, sutra i od BiH, koja bi mogla postati uporište, ili odskočište, radikalnoga islama u Europi, ako ne stabilizira državu. Čime Hrvatska ugrožava slovenske pozicije u Europi, europsku budućnost Srbije, stabilnost BiH? Hrvatska državna politika neće biti uvjerljiva ni uspješna sve dok u zemlji ne postigne konsenzus o strateškim pitanjima vanjske politike, dok ne bude (u) svijetu govorila jednim jezikom, da nitko, pa ni susjedi, ne može kalkulirati koliko je (ne)moćna i (ne)jedinstvena. A u nas i s državnoga vrha znaju dolaziti različiti, pa i suprotni signali, što može dodatno ohrabrivati pritiske na Hrvatsku. Koliko je za diplomatsku strategiju znakovito da dvije države iz kruga “Triju mora“ pokušavaju utopiti Hrvatsku ispred luke OECD-a; dvije iste države – Mađarska i Slovenija – koje su Hrvatsku prije toga ogradile bodljikavom žicom. Kad je Viktor Orban trijumfalno objavio da nam Mađarska postavlja rampu ispred OECD-a, bi li šefica države ispravnije postupila da je otkazala put u Budimpeštu, da ne mora pružati i drugi obraz Orbanovoj pesti? Pregovara se i u ratu, točno, ali pitanje je na kojoj razini i u koje vrijeme.
Izbjegavanje sudara
Nije za Hrvatsku najveći problem u tome što je susjedi toliko optužuju, pritišću i sprečavaju njene strateške projekte; problem je kako ona na njih odgovara, kako dokazuje da je u pravu kad nije u krivu, što se sama igra s međunarodnim ugledom puštajući susjedima da vode igru. To što se (svi) susjedi toliko žale na Hrvatsku, jedni zbog izmišljene hrvatske islamofobije, drugi zbog prenaglašenog (premda prisutnog) neoustaštva, treći zbog zakržljale pravne svijesti, može nešto loše govoriti i o takvim jednostranim kritičarima, ali i nešto više o neraščišćenim, možda i nečistim računima, zaostalim iz nedemokratskih vremena bivše države, ali i tranzicijskog doba, na prijelazu iz neslobodnog komunizma u divlji kapitalizam, iz nedemokratske Jugoslavije u autoritarne nacionalne države. Očite deficite u vanjskoj politici Hrvatska ne može više pravdati globalnim uspjesima učlanjenja u glavne europske i svjetske zajednice. Ne može hrvatska država u njima o svemu odlučivati; morala bi, da opravda svoje mjesto, odlučivati o sebi.
Ako bi Hrvatska slijepo slušala što joj susjedi nalažu, a vanjske “zainteresirane države“ tolerirale njihove diktate, mogla bi prolaziti kao tragičar iz jedne anegdote koji je, zaslijepljen svjetlima automobila, da bi izbjegao sudar s manjim autom, završio pod kotačima kamiona. Ne bi bilo puno bolje ni da, izbjegavajući kamion, završi pod manjim automobilom. Izbor bi, zapravo, bio između većeg i manjeg zla, što Hrvatska sebi više ne može dopuštati poslije prvih 25 godina državnog iskustva. Dovoljno vremena i prakse da država nauči što su to galge.
Kad udbokosovskoj oligarhiji koja vlada Hrvatskom nešto nije po volji oni ništa ne priznaju. Tako je nastao problem Lex Perković. Tako je izgleda mi nastao i problem Sanader-Mol i blokada Mađarske. Čudno da interpol odbacuje hrvatsku potjernicu prema Hernadiju. Netko zna više o Ježiću i 5 mil. ali šuti. Zašto,?