Imigracija u Hrvatsku paradoksalno se povećava iz zemalja izvorišta čija je kulturološka distanca veća od zemlje odredišta. Ovaj fenomen nije uobičajen te je od svih zemalja EU najviše izražen u Hrvatskoj. Primjerice, u Hrvatsku godišnje useljava 25 puta više radnika iz trećih zemalja nego u Njemačku. Prijašnje iseljavanje iz Hrvatske je nadomješteno useljavanjem etničkih Hrvata iz BiH (ali i drugim skupinama južnih Slavena), koji nisu činili vidljivu useljeničku skupinu niti su sa sobom donosili snažnu kulturološku distancu. A upravo se imigranti s većom kulturološkom distancom teže odlučuju na integraciju (usvajanje jezika, normi i demokratskih počela).
Osnovno pitanje koje se provlači po pitanju imigracije u Hrvatsku glasi: „ Je li imigracija dobra ili loša?“ (diskusija je pak tek u začetcima i kasni). Pri tome je fokus društva i politike na ilegalne migracije, dok je zapravo pravi izazov na potpuno drugoj strani – u legalnim radnim migracijama iz trećih zemalja. Pri tome se ključno pitanje „Koliko je imigracije poželjno s obzirom na apsorptivni kapacitet hrvatskog društva?“ također izostavlja.
Koliko je imigracije u Hrvatskoj poželjno?
Ovo pitanje otvara i potpitanje kako se imigracija iz trećih zemalja odražava na stupanj demokratičnosti hrvatskog društva te na socijalni kapital? Ta su pitanja već odavno zanimala (između ostalih) Murraya u slučaju V. Britanije, koji je istaknuo kako je za europsku demokraciju izostanak integracije ozbiljna ugroza - što se naročito odnosi na norme i institucije koje su zapadna liberalna društva gradila mukotrpno generacijama i uz velike žrtve. U tom pogledu, liberalna demokracija posebno je ugrožena u slučaju masovnog useljavanja iz poligamnih i patrijarhalnih društava (vidi Kotarski 2019). Naime, vrijednosti takvih društava su nespojive s liberalnom demokracijom (raznolikost mišljenja i sloboda izražavanja).
POVEZANI ČLANCI:
Dokazano je i da je tempo imigracije i integracije presudan pri suočavanju s ovim fenomenima (Koopmans 2017).U slučaju rapidnog priljeva imigranta iz trećih zemalja dolazi do pojačane getoizacije useljenika što umanjuje poticaj za učenje jezika domicilne države i stvaranje snažne „zemljačke“ mreže. Pri tome ubrzavanje imigracije iz trećih zemalja uz izostanak abortivnog kapaciteta djeluje kao zakon opadajućih prinosa za domicilna društva u smislu sve manjih graničnih koristi za tržište rada, te sve većih troškova za socijalne programe (Koopmans 2017).
Također, negativan efekt se ogleda i u utjecaju društvenih normi imigranata koje postupno istiskuju norme domicilnog stanovništva ukoliko njihov broj kontinuirano i brzim tempom raste bez odgovarajuće integracije. Naime, razvijene države imaju veću razinu socijalnog kapitala koji podrazumijeva povjerenje između domicilnih stanovnika i povjerenje u državne institucije, dok imigranti iz bliskoistočnih, subsaharskih i latinoameričkih država sa sobom donose daleko nižu razinu interpersonalnog i institucionalnog povjerenja (Kotarski 2019).
Nakon nekog vremena to podriva demokraciju, ali i povjerenje u cijelom društvu (Putnam 2001). Za demokratičnost društva bitno je i pitanje obrazovanosti društva. Dok u Njemačku godišnje useljava 33 % visokoobrazovanih, u Hrvatskoj je njihov omjer ispod 1 %. Struktura tržišta i potrebe za radnom snagom bi mogla djelomično objasniti ovu pojavu. No, neće umanjiti efekte i posljedice ovakvog useljavanja. Naime, kvalifikacije stečene u ekonomijama koje imaju godišnji BDP per capita od 2000 USD ne mogu se lako uklopiti u potrebe suvremene ekonomije koja postiže godišnji BPD per capita iznad 40 000 USD. Ogroman jaz u produktivnosti moguće je ostvariti samo masovnim ulaganjem u školovanje imigranata (za što Hrvatska nema sredstva).
Nadalje treba imati u vidu činjenicu niskokvalificirana radna snaga iz primjerice Indije, Nepala i Bangladeša koja čini veliki dio useljenika u Hrvatsku dolazi iz zemalja gdje su stope nepismenosti od 25 do 30 %. Takvu strukturu pismenosti Hrvatska je imala sredinom 20. stoljeća, što znači da se Hrvatska s tom vrstom radne snage vratila 75 godina unatrag. Naročit doprinos ovoj raspravi dao je Collier (2013), koji razlikuje tri faze imigracije i neuspjele integracije. U prvoj fazi koju naziva „faza tjeskobe“ (u kojoj se Hrvatska sada nalazi) stopa imigracije se ubrzava u odnosu na apsorpcijski kapacitet odredišne države te se počinje osjećati nelagoda domaćeg stanovništva koje sve više zahtjeva ograničavanje imigracije.
Drugu fazu naziva „fazom panike“ kada dolazi do implementacije takvog rješenja, ali je tada već kasno (spajanje obitelji, produljenje radnih dozvola, realiziranje zahtjeva za azil i dr.). Društvo počinje uočavati da se imigranti ne integriraju, već primarno ili isključivo preferiraju kontakte sa „zemljacima“. Na koncu dolazi do tzv. „ružne faze“ u kojoj se u potpunosti zatvaraju granice i sprječava imigracija, međutim tenzije između imigranta i domicilne populacije nastavljaju rasti te je integracija na duže vrijeme osujećena. Nagle promjene izazivaju povratnu reakciju od strane pojedinaca koji preferiraju stabilnost i predvidivost vlastitog okruženja nauštrb fleksibilnosti tržišta rada i dogme o rastu BDP-a te dolazi do porasta napada i diskriminacije imigranata.
POVEZANI ČLANCI:
U četvrtoj ili „apsorptivnoj fazi“ potrebno je nekoliko desetljeća bez useljavanja dok se doseljene imigrantske skupine ne „stope“ s domicilnim stanovništvom. U Hrvatskoj se već sada sa sigurnošću može predvidjeti da će doći do dodatne društvene polarizacije i napetosti u društvu, posebno ako se nastavi zapostavljati pitanje integracije. Pritisak će posebno porasti kada se ispostavi da imigracija utječe na snižavanje nivoa javnih usluga, da utječe na gušenje cijene rada i porast kriminaliteta (sve su to iskustva zapadnih zemalja pa zašto misliti da neće biti i Hrvatska).
Stoga je u ovom kontekstu potrebno raspraviti o sigurnoj veličini imigracije za svaku državu EU baš kao što se u sklopu rasprava o globalnom zagrijavanju debatira prihvatljiva razina emisija CO2. U slučaju Hrvatske još je jedno važno pitanje: „Tko uopće kreira hrvatsku useljeničku politiku – poslodavci ili država?“. Sve navedeno sugerira da se nameće potreba implementacije imigracijske i integracijske politike. Međutim, niti sama integracijska strategija (koja Hrvatskoj nedostaje) nije nekakva svemoguća alkemija koja će sve dovesti u red. Naivno je misliti kako će se useljenici s drugih kontinenata „običnim dokumentom“ uklopiti u hrvatsko društvo. Isto tako je naivan stav da će se sve razlike između imigranata i domicilnog stanovništva „preko noći obrisati“, kad primjerice znamo da je „kulturološki antagonizam“ i u samom hrvatskom društvu, primjerice između regija i unutar istog etničkog korpusa, dan danas snažno izražen.
Na odgovor države će, ako ni zbog čega drugog, radi administrativno tehničkih koraka zasigurno trebati još čekati. Međutim, vremena za čekanje više nema jer je integracija moguća samo u jednom vrlo kratkom periodu i kada imigrantska skupina ne pređe 10 % populacije. Ono što društvo može sada učiniti je 1.) senzibilizirati i educirati kroz sustav obrazovanja (razbiti stereotipe), 2) potaknuti akademsku i javnu raspravu, 4) medijsko izvješćivanje koje ide dalje od vijesti o diskriminaciji imigranata ili pak domicilnog stanovništva, 4. ) poslodavci trebaju donijeti interne integracijske mjere u svojim tvrtkama. Detaljnije u autorovoj knjizi "Suvremene migracije i opstanak nacije" koja će u izdanju Školske knjige biti dostupna od listopada.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti
>> FOTOGALERIJA Krk, Korčula, Brač, Hvar... Znate li nabrojiti 15 najnaseljenijih hrvatskih otoka? Rijetki 'prebace' 10.000 stanovnika
Nikoliko.