Prihodi od stranih turista prošle su godine u Hrvatskoj prvi put premašili 10 milijuna eura. No 95,1 posto svih noćenja i 86,9 posto svih dolazaka turista u Hrvatskoj ostvaruje se u na prostoru sedam obalnih županija („Sektorske analize“ Ekonomskog instituta Zagreb, broj 65), pri čemu se čak 66 posto svih noćenja događa u samo tri - Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji.
Osim što znatno veći dio turista posjećuje odredišta jadranske nego kontinentalne Hrvatske, turisti se u njima u prosjeku i znatno duže zadržavaju (u 2017. u prosjeku 5,4 noći, za razliku od prosječnih 1,6 noći u unutrašnjosti zemlje). A budući da (u najvećem dijelu jadranski) turizam osigurava Hrvatskoj čak 37,8 posto njezinog ukupnog izvoza, te izravno i neizravno generira 16,9 posto njezine ukupne bruto dodane vrijednosti (podatak je za 2016.), nije pretjerano reći da su Jadranska obala, njezino more, sunce i ukupni ambijent najvažniji hrvatski prirodni ekonomski resurs i najvažnija gospodarska „komparativna prednost“.
Uz takvu potražnju za hrvatskom obalom i priobaljem nije neobično da se i najveće turističke investicije odvijaju na njemu, a ne u kontinentalnom dijelu zemlje. Najveće su bile lani investicija Maistre u rovinjski hotel Park (600 milijuna kuna), zatim ulaganje Valamar Riviere u Valamar Girandella Resort u Rapcu te u preuzimanje hotela Makarska i dokapitalizaciju Helios Farosa u Starom Gradu.
Video - Ministarstvo turizma predstavilo kreditnu liniju za iznajmljivače
Plava laguna, koja je lani pripojila umaški Istraturist, lani je investirala oko pola milijarde kuna, najviše u novi hotel, apartmane i vilu Park u porečkom naselju Špadići. Sunce koncern Bluesun investiralo je lani u hotel Algu u Tučepima i hotel Alan u Starigrad Paklenici, Jadranka iz Malog Lošinja lani je završavala investicijski ciklus od 170 milijuna kuna...
Ukupno su hrvatski hotelijeri lani u izgradnju i obnovu hotela uložili 630 milijuna eura ili više od četiri i pol milijarde kuna, a da se ulaganja na kontinentu pritom gotovo i ne spominju. Nema sumnje, dakle, da su poduzetnici, inozemni i domaći, svojski prionuli eksploataciji hrvatskog Jadrana, njegova mora, sunca te povijesnih gradova i naselja, nacionalnih parkova i parkova prirode, plaža i borovih šuma, blagog popodnevnog maestrala, čarobnih zalazaka sunca, opojnog crnog vina, vergine maslinova ulja i ribe na gradelama, baš kao što bi prionuli iskorištavanju bilo kojeg prirodnog resursa bilo gdje drugdje u svijetu.
Kapitalisti, radnici, država
A stječe li i hrvatska šira društvena zajednica barem podjednaku korist iz te eksploatacije kao i vlasnici kapitala ili „kapitalisti“ na hrvatskom Jadranu zarađuju ekstraprofite koje svi ostali sudionici turističkog sektora mogu samo promatrati sa zavišću? Drugim riječima, kako se zarada (prihod) od turizma koji generiraju pogled na more i miris borova dijeli na „kapitaliste“, „radništvo“ i „državu“, je li ta raspodjela primjerena doprinosu svake te skupine, je li poštena i pravedna i donosi li adekvatnu naknadu onom pravom i jedinom vlasniku svakog hrvatskog prirodnog resursa i ekonomske „komparativne prednosti“ – hrvatskom narodu?
Naposljetku, je li se inozemnim kapitalistima isplatilo investirati u hrvatski turizam i „eksploatiraju“ li stranci hrvatski Jadran i iz Hrvatske iznose superprofite od kojih domaćini nemaju previše koristi, a ne postoji ni ravnoteža u ulaganjima Hrvata u, primjerice, njemačke, austrijske ili turske hotele i kampove?
Odgovore na ta pitanja do sada u Hrvatskoj nismo imali prilike nigdje vidjeti pa smo odlučili sami načiniti brzinsku analizu i pokušati doći do njih, koliko je to moguće u jednom novinskom članku, i to na primjeru prošle, 2018. godine. U tu svrhu analizirali smo i skupili prije otprilike mjesec dana objavljene bilance triju najvećih hrvatskih turističkih tvrtki, Valamar Riviere, Maistre i Plave lagune, te crikveničkog Jadrana. Dionicama tih tvrtki ujedno se trguje na Zagrebačkoj burzi, a zajedno s Arena Hospitality Groupom one čine i zasebni burzovni indeks CROBEXturi. Razlog zašto u analizu nismo uvrstili i Arenino izvješće o poslovanju u 2018. jest da u njegovoj verziji objavljenoj na Burzi nema podataka koji su nas ovom prilikom posebno zanimali, poput bruto i neto izdataka za zaposlenike.
Video - Žene u turizmu: Razgovor s Josipom Jutt Ferlan, Martinom Bienenfeld i Barbarom Mesić
Na Zagrebačkoj burzi bilo je lani listano 29 dioničkih društava iz djelatnosti „pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane“. Od vodećih deset društava sektora uvršteno je njih sedam, no u razmatranje nismo uzeli ni pretežito „kontinentalni“ HUP Zagreb. S druge strane, s obzirom na to da četiri dionička društava koje smo analizirali skupa s Arenom čine zasebni burzovni indeks, njihovu je zajedničku sudbinu na tržištu kapitala lako pratiti.
„Pogled na more“ i „blizina plaže“ pridaju hrvatskim nekretninama i biznisima izvanrednu dodanu vrijednost: gradilište usred naselja, koje se u Hrvatskom zagorju ili Slavoniji može kupiti za šest do deset tisuća eura, u priobalju stoji od deset do 20 puta više. U Podravini i Posavini čitava se imanja mogu kupiti za 30-40 tisuća eura, na Jadranu nešto slično nije moguće naći za manje od 300-400 tisuća eura. Pa ipak, kod unovčavanja te goleme vrijednosti koju stvara blizina mora ne postoji neko posebno, dodatno oporezivanje, kao ni za poslovanje utemeljeno na obali i plažama.
Poduzeća koja „eksploatiraju“ morsku obalu plaćaju porez na dodanu vrijednost (PDV) i porez na dobit po istim stopama kao i ona u Sisku ili Slavonskom Brodu. U tom smislu hrvatsko društvo nema nikakvu posebnu izravnu korist od tog svog prirodnog resursa. Stječe je tek ako država uspije prodati koncesiju na njegovo korištenje, ali na zemljište na kojem se nalaze hoteli i koje je u njihovu vlasništvu hotelijeri ne plaćaju koncesijsku naknadu. Društvena zajednica od turističkih poduzetnika na Jadranu zarađuje više (u usporedbi s onima na kontinentu) samo zahvaljujući tome što je njih više nego što bi ih bilo da Hrvatska nema mora. A koliko je to u odnosu na vrijednost imovine i prihode turističkih poduzeća?
Vlasnički rizici
Četiri tvrtke koje smo analizirali – Jadran, Maistra, Plava laguna i Valamar – posjeduju golemu imovinu knjigovodstvene vrijednosti oko 13 milijardi kuna, što i tržište kapitala u najvećoj mjeri priznaje jer njihova je ukupna „tržišna kapitalizacija“, ili umnožak broja njihovih dionica s cijenom zadnjega dana prošle godine, bila oko 11 i pol milijardi kuna. U cijeloj prošloj godini te su tvrtke proknjižile ukupan prihod od četiri i pol milijarde kuna. Ostvarili su ga njihovi zaposlenici koje su menadžeri i vlasnici nagradili sa 648,6 milijuna kuna neto plaća. Odatle i naš prvi rezultat: u tri vodeće hrvatske turističke kompanije i crikveničkom Jadranu radnicima je u konačnoj raspodjeli u obliku neto plaća pripalo oko 14,4 posto ukupnog prihoda.
Tu je odmah „zaradila“ i država: njoj je na ime poreza i doprinosa iz plaća i na plaće pripalo 410 milijuna kuna ili 9,1 posto ukupnog prihoda. To, dakako, neće biti jedina „zarada“ države. Sljedeći će biti porez na dobit, a zatim i „porezi na trgovinu“, odnosno porez na dodanu vrijednost i posebni porezi, na primjer, na alkoholna pića i naftne derivate. Država će ubrati i boravišne takse, ali njih u bilancama turističkih poduzeća nema.
Vlasnicima četiriju analiziranih turističkih poduzeća pripala je neto dobit od 798 milijuna kuna ili 17,7 posto ukupnog prihoda. To je za tri postotna boda ili za oko 150 milijuna kuna više nego što su primili zaposlenici pa na prvi pogled izgleda da u hrvatskom turizmu kapital prevladava nad radom, odnosno da „kapitalisti eksploatiraju radnike“, ali to je ako se ne uračuna i vlasnički rizik za imovinu tržišne vrijednosti 12 milijardi kuna i porez na isplaćenu dividendu. Kod obračuna dobiti ili profita, dakako, svoje odmah uzme i država, ali u ovom slučaju nije baš dobro prošla. Zbog poreznog „kredita“ ili odbitka Maistre u 2018. godini od čak 111,7 milijuna kuna, država je lani na ime poreza na dobit od četiri promatrana turistička poduzeća ukupno zabilježila 92,1 milijun kuna – gubitka!
Video - Poslovi u turizmu
Kad je, dakle, riječ o porezu na dohodak i porezu na dobit računica je jednostavna i jasna, no raspodjela turističkog prihoda na materijalne i druge troškove, odnosno dobavljače, i ono što pripada državi u trgovini robama i uslugama, puno je složenija i u redovitim bilancama nije posve vidljiva. No, pokušat ćemo je ipak ugrubo ocrtati.
Na nabave hrane, pića, energenata, usluga itd. itd. Valamar, Maistra, Plava laguna i Jadran potrošili su u 2018. ukupno milijardu i 670,3 milijuna kuna. Ako su sve fakture dobavljača sadržavale 25 posto PDV-a (a ne čini se da hotelijeri kupuju robu i usluge sa sniženim stopama), onda je iz njih državi u prvom krugu, ne ulazeći daljnje „prijeboje“, pripalo 417,7 milijuna kuna, a dobavljačima neto milijarda i 252,6 milijuna kuna ili 27,8 posto ukupnog prihoda četiri analizirane turističke kompanije.
Sad već ponešto možemo i zaključiti: preko poreza i doprinosa na dohodak, poreza na dobit i izvornog PDV-a državi su tri vodeće turističke kompanije i Jadran uplatile 735,7 milijuna kuna ili 16,3 posto ukupnog prihoda. Raspodjela prihoda hrvatskog turizma na „kapital“, „rad“ i „opće i zajedničke potrebe“, prema tome, začuđujuće je ravnomjerna: 17,7 prema 14,4 prema 16,3 posto. S time smo donekle rasvijetlili raspodjelu oko tri četvrtine ukupnog promatranog turističkog prihoda. Ostatak do sto posto čine amortizacija, kamate, tečajne razlike, rezervacije, ali i akcize, tako da daljnjim profinjavanjem analize može „profitirati“ samo država.
Najvažnija uloga
No, slika se jako mijenja ako se u nju uključi i promjena tržišne cijene turističkog kapitala koja se dogodila tijekom prošle godine.
Valamar Riviera, Maistra, Plava laguna i crikvenički Jadran na kraju prošle godine imali su tržišnu vrijednost ili „kapitalizaciju od 11 milijardi i 578,8 milijuna kuna. No, to je bilo za 768,9 milijuna kuna manje nego zadnjega dana 2017. godine. Ako se, dakle, uzme da su njihovi vlasnici u 2018. postigli neto profit od 798 milijuna kuna i istodobno podnijeli gubitak vrijednosti kapitala od 768,9 milijuna kuna, ispada da su imovinu od 13 milijardi kuna na godinu dana „zaposlili“ za konačnu dobit od samo 29,1 milijun kuna ili tek 0,22 posto! To sigurno nije atraktivan biznis. Naravno, neke druge godine bile su hotelijerima na burzi plodonosnije, ali na primjeru 2018. zorno se vidi i veličina rizika turističkog investiranja. Gotovo sigurno i to je jedan od razloga zbog kojeg su turističke investicije najavljene za iduće godine znatno manje od onih iz proteklih.
Naposljetku, može se zaključiti da je najvažnija uloga hrvatskih vodećih turističkih kompanija da budu tržište, odnosno kupac, za proizvode i usluge svojih dobavljača kojima pripada i najveći dio turističkih materijalnih i ostalih troškova, više od trećine. Sljedeći koji najviše profitira od turizma u prvom krugu naplate je država, a iza nje zaposlenici. Sreća vlasnika kapitala je jako promjenjiva i kao da više ovisi o raspoloženju tržišta kapitala nego o njihovoj poslovnoj vještini.
