Nedavno sam gledao film koji se može svesti na najodurniju propagandu kojom se, ponajprije djecu, želi otrovati, stavovima koji nikako ne priliče modernom hrvatskom trenutku. Taj film se posve slobodno emitira na našim televizijama pa sam išao provjeriti ima li one obavezne upute da je, zbog tolike očite opscenosti, zabranjen za mlađe od 18 godina.
Ne samo da nema toga nego nema ni one napomene da se ne može gledati bez obaveznog roditeljskog nadzora. Već dugo me nije nešto toliko ogorčilo pa mi nije bilo jasno što sad rade i zašto svoj glas ne dižu hrvatski biskupi ili sve one udruge koje štite život, konzervativizam i nejač, gdje su branitelji, zašto ministarstva i država šute i puštaju na ekrane ovoliku ideološku pornografiju.
Nejasno mi je potpuno još i sada to da nitko, ama baš nitko nije našao za shodno zatražiti bezuvjetno micanje sadržaja koji djeci ne da stvara potpuno pogrešnu sliku o svijetNu, nego je iskrivljuje do neprepoznatljivosti, učeći ih odmalena vrijednostima koje jednostavno ne postoje. Riječ je o filmu “Vlak u snijegu”. Ukratko, ako srećom niste gledali, a čujem da postoji i istoimena knjiga, u filmu/knjizi dakle riječ je u osnovi o troje seoske školske djece, Ljubanu, Peri i Dragi, koja zajedno idu u školu, ali ih razdvajaju socijalni statusi iz kojih, uz već uobičajena dječja nadmetanja i prve ljubavi, proizlaze naoko simpatični zapleti. Stvar se dodatno zakuha kad njihovu nadobudnom učitelju padne na pamet da učenici osnuju zadrugu i da na slobodnim izborima izaberu njezina domaćina/predsjednika. Kao sin iz bogate gazdinske kuće, Pero lobira i radi na biračima, ali svejedno domaćin postaje Ljuban, bez ikakvog vidljivog napora i to kao “bogec”, dijete iz siromašne obitelji koji u školu dolazi bos. Učenici zadrugu nazovu “Sloga” i za jednog nagradnog izleta u Zagreb, gdje im se ono zlo od ambicioznog učitelja razboli, zadrugari se sami vraćaju vlakom kući, a vlak, budući da je zima, zapne u nanosima snijega. U izvanrednoj situaciji javljaju se, naravno, sukobi, i Pero još uvijek opravdano nezadovoljan neizborom okuplja raskolničku družinu koja se izdvaja od većine zadrugara što su odlučili zajednički svladati teškoće.
Većina se ponaša nepostojeće solidarno pa svu hranu stavljaju u istu zalihu iz koje je dijele komunistički, svakom jednako. Dok oni pokušavaju pronaći rješenje sa strojovođama i kondukterom, Pero i njegovi u svom kupeu pjevaju “kome treba zajednica dok se jede gibanica”. No kako vrijeme odmiče, Perina se ekipa osipa i on na kraju ostaje sam. U epilogu filma pjeva se ona sotonistička laž “kad se male ruke slože...” pa učenici, kojima se puna srca priključuje i Pero i tako se navodno iskupljuje, uspijevaju probiti snježni nanos, vlak nastavlja put, a Ljuban, Pero i Draga opet su zagrljeni i nasmijani. Fuj! Ništa od toga nije stvarno, sve je odurna laž. Na što točno mislim? Pa idemo redom.
Najprije nemoguće je u Hrvatskoj da bi djeca različitih socijalnih statusa danas zajedno odlazila u školu i da bi bili prijatelji. Roditelji bi ih na vrijeme upozorili na taj grijeh. Onda mi pada na pamet da nema šanse da bi Ljuban bio izabran za predsjednika bilo čega jer je očito Srbin. A ako i nije Srbin, ime mu tako zvuči pa već u kandidacijskom procesu ne bi imao šanse. A čak i da tu prođe, da se odluči, po ključu, izabrati Srbina, to opet ne bi bio Ljuban, nego Milorad Pupovac, domaćin svega srpskog u Hrvatskoj. Isto tako je nemoguće da Perino lobiranje i rad na biračima, kad im za njihov glas dijeli bombone, voće, lizalice, špekule, ne bi donio željeni rezultat, što znači da bi Pero bio predsjednik. Hrvatska politika nas uči da takvi pobjeđuju. Nemoguće je i da se zadruga nazove samo „Sloga“, a ne bar „Hrvatska sloga“, kao što je nemoguće da u filmu/knjizi nema svećenika. On bi morao biti s djecom, kao jedina nada, u onoj najtežoj noći kad zapnu u snijegu. Jer tko bi im bio utjeha noću, ako ne svećenik?! Nema šanse da Draga, razredna ljepotica, svoje srce pokloni Ljubanu, zbog dva gore navedena Ljubanova nedostatka (siromašni Srbin), tako da bi na instagramima morala cvasti veza Drage i Pere. Nadalje, nakon što ostanu zarobljeni u zapusima nema ni promila šanse da većina upravlja resursima koje su skupili i koji su zajednički. Hranom, toplinom i zaklonom gospodario bi Pero i njegov najuži krug od političkog povjerenja koji bi još na svemu tome uspio i zaraditi, prodajući ili iznajmljujući ostalim zadrugarima ono što je njihovo. Siguran sam da bi pronašli razlog zašto im naplatiti i snijeg.
Kada bi shvatili da zarobljavanje u snijegu može biti unosan posao, da se profit kontinuirano slijeva u njihove džepove, ostali bi barem šest mjeseci „u snijegu“ i uspjeli bi uvjeriti većinu da nije nimalo čudno što je kolovoz, a oni još stoje zarobljeni na zametenoj pruzi. U tome bi im, za sitnu naknadu, pomogli strojovođe i kondukter, profesionalci koji uvijek stoje na raspolaganju izabranoj vlasti. Naravno, u takvom vlaku bi se morala promijeniti i pjesma, pa bi se umjesto „kome treba zajednica kad se jede gibanica“ u ovo vrijeme HDZ-a pjevalo „nama treba Zajednica da se otme gibanica“, a i „kad se male ruke slože“ imala bi svoj povijesni epilog u istini da i tada male ruke ostaju samo male. Nakon svega, iz ove prividne nesreće i škakljive situacije Pero i njegov tim izašli bi jači, bogatiji i povezaniji, a većina siromašnija, demoraliziranija, podjeljenija i bez i najmanjeg truna naznake solidarnosti. Jer tako stvarno stvari stoje u zadruzi/zajednici koja se zove „Hrvatska sloga“.
Kolumne Gorana Gerovca bi trebalo tiskati na najmanje troslojnom papiru.