Saga o Aleksandru Vučiću postaje prava europska priča koja bi mogla imati sretan nastavak, možda i završetak, ako srbijanski predsjednik ispuni obećanja koja je u Berlinu dao pred Angelom Merkel da će prije ulaska u Europu Srbija naći povijesni kompromis s Kosovom.
Patetična izjava da je „važnije ljubiti zemlju svoje djece nego zemlju svojih predaka“ djeluje kao ozbiljan politički stav, ako ne i program. Trenutačni gospodar Srbije ne može biti siguran da će za taj plan dobiti nevjerne Tome iz vlastite koalicije ni da će lako slomiti otpore duhovnih pastira nacije. Nekadašnji ideolog i zanesenjak velikosrpstva predstavlja se sve uvjerljivije kao pragmatični državnik koji interese svoje zemlje i naroda oslobađa tereta prošlosti. Ostalo je u njemu još nešto škorpionskoga, jače od njega, što ga veže uz krive ideale njegove mladosti; sve se više formira kao moderni vođa koji na leđima nosi preče i važnije obveze za budućnost zemlje, pomirene sama sa sobom i sa svojim susjedima.
Ako je u Zagrebu ostavio neke upitnike o pravim namjerama Srbije i o iskrenosti svoje pomiriteljske politike, poslije Berlina nema mjesta za velike sumnje: Vučić je sve manje vuk koji mijenja (samo) dlaku, a sve više realistični političar koji mijenja i političku ćud. Kod njemačke bi kancelarke izgubio i posljednji kredit kad bi poslije velikih riječi nastavio malim gestama. Doveo je Srbiju – i sebe – na Rubikon da bi dalje taktizirao prelazi li u Europu ili ostaje na obali, pecati ribe.
Ne može se podcijeniti okolnost da je srbijanski predsjednik s Angelom Merkel izgradio takav odnos da k njoj može ići po savjet, previše je reći i po mišljenje, jer pokroviteljski odnos ne bi odgovarao ni njemačkoj strani, da ne izaziva ljubomoru kod europskih partnera, i da ne otežava ionako tešku Vučićevu misiju u Srbiji; kod pristaša koji se mogu pobuniti, a ne samo kod protivnika koji se neće ni primiriti ni pomiriti s planom o kompromisu s Kosovom.
Prošlost ne vodi u budućnost
Nakon Vučićeve berlinske seanse na svoje mjesto dolazi i osporavana odluka hrvatske predsjednice da prekine politiku međusobnoga ignoriranja i da uspostavi komunikacija s režimom iz Beograda. Srbi imaju još dulje pamćenje od Hrvata, ne mogu se oni osloboditi bolnih uspomena na Drugi svjetski rat, nisu dobro gledali ni na Njemačku, „tradicionalnog neprijatelja Srbije“, ni na njemačku politiku kod raspada Jugoslavije. Novi vladar Srbije shvaća da politika prošlosti ne vodi u budućnost. Ili drukčije rečeno, da put u europsku budućnost vodi preko Berlina (i Pariza) i da na tom putu stoji i Hrvatska, kao saveznik ili kao prepreka, kako se okolnosti poklope i kako ih politika kreira.
Otvarajući prekinutu vezu s Beogradom, Kolinda Grabar-Kitarović razumjela je kakvu ulogu Hrvatska može igrati ne samo za Srbiju, da je primakne Europi, nego i za Europu i u Europi, da je ne udaljuje od Srbije. Mnogi su se interesi i hrvatske, i europske i srbijanske politike isprepleli u jednoj operaciji da njeni krakovi vode na sve strane kojima je do pomirenja i povjerenja među nekadašnjim ratnicima, starim i novijim. Svaki je rat dosad završavao mirom.
Dijalog će biti težak
Dijalog s Beogradom za Hrvatsku će još biti težak jer će je neminovno suočavati s teškim temama iz neraščišćene prošlosti, sa žrtvama i nestalima prije svega. Ima li, međutim, drugoga puta i za jednu i za drugu državu žele li zatvoriti teška poglavlja međusobnih odnosa. Dolazak Vučića mogao je biti težak žrtvama rata s hrvatske strane, pa i zbog teških riječi koje je mlađahni radikal izgovarao u Hrvatskoj i na račun Hrvatske za vrijeme velikosrpske agresije. Što je alternativa?
Hrvatska je predsjednica u očima (i srcima) žrtava povukla rizičan potez kad je u jeku verbalnoga rata stala na kočnicu i dala novu priliku smirivanju psihološke i političke napetosti u hrvatsko-srpskim odnosima. Ni nekoliko lasta ne čini proljeće u tim složenim odnosima; ipak, prije bi se reklo da je hrvatska predsjednica dobro investirala kad je ušla u rizični projekt sa srbijanskim kolegom i da joj se to već vraća rastom akcija na međunarodnoj burzi. Slavodobitna objava s Pantovčaka da predsjednici Francuske i Njemačke Emmanuel Macron i Frank-Walter Steinmeier dolaze u Hrvatsku ne služi samo kao dobra reklama za Kolindu Grabar-Kitarović nego i kao priznanje o potencijalima hrvatske vanjske politike.
Ključne europske države prekidaju podulju stanku u dijalogu s Hrvatskom, sigurno i zato da vežu našu zemlju uz francusko-njemački projekt europskoga ujedinjenja, ali i da obvežu Hrvatsku da bude ono što može biti – pouzdani europski igrač na Balkanu, među državama bivše Jugoslavije.
Prvo je Mirko pljuvao po Kolindi da bi dodvorio desničarima a sada se ,,uvlači,, Kolindi. Piše po potrebi. Vučić je sa Merkel potpisao dogovor o pomirenju u vezi 2. s.r,, dogovorio da Merkel posjeti srbiju i pokloni se žrtvama uu Kragujevcu koje su počinili njemci, otvori ogromnu tvornicu iz njemačke,Merkel je pohvalila Vučićeve napore za mir u regiji i da se ne želi mješati u sporazum sa prištinom. Vučić je kazao i da dogovor sa Prištinom mora biti kompromisan ili ga neće biti. To je točno a iz kojih razloga prenosimo drugačije i zašto lažemo samo sebe nije mi jasno.