Sreća je što su prošle dvije trećine proljeća, godišnjeg doba u kojem je kao ni u jednom drugom i u čovjeku i u prirodi bujna sadašnjost, ali u kojem se Hrvati najviše bave prošlošću. I to posve suprotnom proljeću u kojem se budi i obnavlja život - prošlošću punom smrti, ubijanja, žrtava, gubilišta, masovnih grobnica i kostiju. No tko ima moralno pravo, obvezu ili dužnost oživljavati to davno, mrtvo vrijeme? Tko osim rodbine ubijenih uopće bilo što osjeća za žrtve Bleiburga i Jasenovca? Mi smo prema tim žrtvama hladni, kao što smo hladni i prema davno umrlim svojim najbližima, koji su od nas otišli prirodnom smrću te im danas grobove posjećujemo bez plača i žala, da se pomolimo za njihove duše, da im cvijećem i svijećama kažemo kako ih nismo zaboravili premda je u nas davno ušao onaj osjećaj pomirenosti s njihovom smrti s kojom živimo kao i sa svim drugim normalnim što nas okružuje.
Zašto nema takve pomirenosti sa žrtvama iz Drugoga svjetskog rata? Pokušat ću odgovoriti izokola pa ću se upitati zašto se desetljećima uvećavao broj žrtava u Jasenovcu, koji se penjao i preko 700.000 pa i preko milijuna? Ima tumačenja po kojima je to činjeno radi naplate što veće ratne odštete od Nijemaca, radi pojačavanja grijeha Hrvata do što zločinačkijih razmjera i slično. Mislim da to ni izdaleka nisu potpuni ni pravi odgovori. I neprekidno oživljavanje ubijenih i povećavanje njihova broja događalo se iz - kukavstva živih. Oni su zapravo mrtve zvali u boj protiv svojih protivnika, s računicom - što ih je više, bit ćemo jači. Mrtve je najlakše za takav boj regrutirati, oni se odzivaju bez ikakva suzdržavanja i pogovora, postrojavaju po željama svojih živih zlorabitelja, i jurišaju na neprijatelje po svim zapovijedima, a za te bitke dolazi ih koliko god treba, koliko god ih se pozove. I ne samo da dolaze u te bitke nego se spremno odzivaju i na pozive da budu svjedoci povijesti - dolaze ih deseci, stotine tisuća, milijuni. Činjenica da su mrtvi nije njihov gubitak nego njihova prednost, jer su iz te činjenice podatljivi za sve uporabe i zloporabe. Ni najvrsniji matematičari, fizičari, kemičari, biolozi, geolozi i ini znanstvenici ne osjećaju se tako sigurno i suvereno u svojim područjima kao što se suvereno i sigurno u svom području osjećaju oni koji se bave ratnim mrtvacima. Na uporabe i zloporabe ti mrtvaci uvijek ostaju nijemi, oni nikoga ne mogu pobiti a svakome tko to hoće mogu biti na usluzi.
U tome je najstrašniji nemoral onih koji svoju uvjerljivost u javnosti žele postići kukavičkim udruživanjem s ratnim žrtvama. Hrvati koji su ne jednom u povijesti pokazali da ni kao pojedinci ni kao nacija nisu kukavice ne bi trebali svoje uspomene na stradale u ratovima pretvarati u regrutiranje mrtvih za bojišta živih. Stoga mi se čini da je odlazak Kolinde Grabar-Kitarović i u Jasenovac i u Bleiburg mimo kolektivnih pohoda njezin dosad najbolji predsjednički potez. Jedna osoba, jedan čovjek, jedna žena kao predsjednica cijelu je državu takvim odlaskom individualizirala, pokazala je kako je naše pojedinačno poklonstvo žrtvama istinsko i kako nam dok ih štujemo mrtvi nisu potrebni kao postrojbe koje zlorabimo u političkim bojevima sa živim protivnicima. Kad je čovjek sam sa žrtvama, on se s njima poistovjećuje u nijemosti u kojoj ih vrijeđa svaka riječ osim molitve.
Napokon, način na koji je Kolinda Grabar-Kitarović posjetila Jasenovac i Bleiburg podudaran je s mnogo puta ponovljenom željom i potrebom da se povijest prepusti povjesničarima, koji će u samoći svojih proučavanja i istraživanja doći do istine lišene buke s kojom se mrtvi mobiliziraju za bojeve živih. Iz takve samoće i takve pojedinačnosti i dosad su povjesničari rušili krivotvorine i neistine i o Jasenovcu i o Bleiburgu, pa kao što je predsjednica u svom stilu izbjegla poistovjećivanja s njima, oni ih mogu nastaviti pobijati i ubuduće. Na žalost, tako skoro ne možemo očekivati da ćemo proljeća dočekivati s manje sporova oko mrtvih, ali će ih svakako biti manje i s više istine.
U Hrvatskoj je zaista potrebno odmaknuti se već jednom od priče o ustašama i partizanima, to vodi samo do podjele cijelog društva. Oba sustava treba najoštrije osuditi i okrenuti se budućnosti. Predsjednica to radi na najbolji način, svim žrtvama se treba pokloniti, a mi krećemo naprijed u budućnost!