Ured UNICEF-a za Hrvatsku već dvije godine vodi Regina M. Castillo. Dijete iz miješanog braka, od oca iz Nikaragve i majke iz Španjolske, i adresama u brojnim zemljama, lako se naviknula i na naš glavni grad. O životu u Zagrebu ima samo lijepe riječi, ali puno radije govori o Programu “Testiranje jamstva za svako dijete”, koje prvi put komunicira hrvatskoj javnosti.
Hrvatska je u društvu sedam europskih zemalja koje su dobile priliku sudjelovati u pilot-programu “Testiranje Jamstva za svako dijete” kojemu je cilj smanjenje dječjeg siromaštva i socijalne isključenosti. Možete li ga malo predstaviti?
Mi u UNICEF-u smo predani podršci Europskoj uniji u ispunjavanju obećanja utkanog u Jamstvo za svako dijete. Realizacija ove političke obaveze značila bi da svako dijete u Europi ima pristup osnovnim uslugama te uživa potrebnu podršku za učenje i razvoj. Trenutačno, jedno od petero djece u EU živi u siromaštvu i socijalnoj isključenosti, a posljedice pandemije bolesti COVID-19 tu su situaciju dodatno pogoršale.
Naš je cilj, a to je i u srcu programa Jamstvo za svako dijete, osigurati da svako dijete u Europskoj uniji ima pristup zdravstvenoj skrbi, obrazovanju, uslugama brige o djeci, predškolskom odgoju i obrazovanju te adekvatnoj prehrani i uvjetima stanovanja. Nažalost, znamo da siromaštvo i isključenost u ranom djetinjstvu djecu mogu obilježiti tijekom cijelog života. Živjeti djetinjstvo u isključenosti može narušiti zdravlje i obrazovanje djeteta, perspektive za ostvarivanje boljih prihoda u budućnosti, jednako kao i mogućnosti da ostvari svoj puni potencijal u odrasloj dobi. U Europi, djelomično i kroz inicijativu Jamstvo za svako dijete, UNICEF pomaže državama da odgovore na potrebe najranjivije djece, posebno djece s teškoćama, djece iz siromašnih obitelji, djece smještene u institucije i djece migranata i izbjeglica.
U kojoj je program fazi i koliko će djece u Hrvatskoj biti uključeno?
Testiranje Jamstva za svako dijete u Hrvatskoj, financirano sredstvima Europske unije, fokusirano je na Međimursku županiju, ali s idejom da će prednosti i iskustva programa indirektno utjecati i na mnogu drugu djecu i u budućnosti. Ova faza inicijative Jamstvo za svako dijete prilika je da testiramo i odaberemo aktivnosti koje imaju najviše potencijala za održivost i repliciranje, što znači da će i druge hrvatske županije, ali i države u EU takve aktivnosti moći nastaviti, prilagođavati i učiti iz primjera koje sada primjenjujemo. Naše intervencije i aktivnosti usmjerene su ojačavanju inkluzivnog predškolskog odgoja i obrazovanja, usluga rane intervencije u djetinjstvu u slučajevima kašnjenja ili teškoća u razvoju, kao i povećanju dostupnosti integriranih socijalnih usluga i programa za roditelje i obitelji.
Primjerice, jedan segment našeg programa pod nazivom “Program za sustavnu podršku roditeljstvu roditeljima predškolske djece, osobito onima u zahtjevnijim okolnostima” već je bio dostupan za 253 korisnika, a upravo će iskustva iz te provedbe oblikovati mnoge druge intervencije u budućnosti. U Međimurskoj županiji 40 posto djece nije uključeno u predškolski odgoj. Svako drugo dijete u dobi do 7 godina s biomedicinskim faktorima koji utječu na rizik kašnjenja u razvoju, nema pristup adekvatnim uslugama rane intervencije, dok je sa socijalnim faktorima uzroka kašnjenja u razvoju situacija dodatno zabrinjavajuća.
Treća faza Jamstva za svako dijete nastoji predstaviti dokaze i argumente da multidisciplinarne i integrirane usluge u zajednici i podrška obiteljima mogu i trebaju biti široko dostupne i adekvatno financirane. Implementacijom programa želimo povećati broj djece uključene u predškolski odgoj, omogućiti da više djece s teškoćama u razvoju ima pristup uslugama koje su im potrebne, osnažiti više roditelja vještinama koje su im potrebne da bi bili spremniji u roditeljskoj ulozi te omogućiti djeci pristup sveobuhvatnim uslugama koje na dijete ne gledaju samo sa zdravstvenog ili obrazovnog gledišta, već kao na dijete sa svim pravima.
Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez naših implementacijskih partnera na terenu i voljela bih ih spomenuti sve: Centar za socijalnu skrb Čakovec i Centar za socijalnu skrb Prelog, podružnica Obiteljski centar u Čakovcu, Hrvatska udruga socijalnih radnika (HUSR), Centar Rastimo zajedno, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek u Čakovcu, Pučko otvoreno učilište Korak po korak, MURID – Međimurska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu, Liječnici svijeta, HURID – Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu, Akademija za razvojnu rehabilitaciju Zagreb i Hrvatska udruga za kreativnost i inovacije (HUKI).
Zašto je za pilot-program Faza III ‘Testiranje Jamstva za svako dijete’ izabrana Međimurska županija?
Međimurska županija ima najviši postotak djece koja žive u nepovoljnom položaju pa je Vlada RH, koja je naš partner, prepoznala to područje kao primjerenu lokaciju za implementaciju ovog programa. Testiranje Jamstva za svako dijete u svojoj srži je partnerstvo s ciljem ostvarivanja rezultata u korist djece. Zato implementacija programa ne bi bila moguća bez podrške županije, 11 implementacijskih partnera i pružatelja usluga, šest općina i Vlade RH. I naši partneri u projektu i obitelji koje podržavamo pokazali su velik entuzijazam i osjećamo njihovu neprekidnu ljubav i toplinu. Projekti poput ovoga daju nam snagu svaki dan i nadu u bolju budućnost.
Kako općenito ocjenjujete pozicije najmlađih u hrvatskom društvu i što vidite kao ponajveće probleme?
UNICEF ovdje ima dugu povijest; bili smo prva međunarodna organizacija u Hrvatskoj, naš ured otvorio se i prije nego što je Hrvatska bila međunarodno priznata. Tada su djeca trebala našu pomoć i podršku uglavnom zbog drugih razloga koji su srećom iza nas, ali neki su aktualni i danas. Činjenica da je Hrvatska odabrana da bude jedna od samo sedam država u kojima se pilotira program Jamstvo za svako dijete: “Faza III — Testiranje Jamstva za svako dijete u državama članicama EU“, pokazuje da UNICEF, kao podrška Europskoj komisiji, smatra Hrvatsku državom u kojoj su naše aktivnosti potrebne, ali i u kojoj naš rad daje dobre rezultate. Hrvatska je zadnjih desetljeća učinila velike korake u poboljšavanju života najmlađih stanovnika.
Mnogo je primjera, no spomenut ću veliki napredak kada je u pitanju zakonodavstvo ili povećanje dostupnosti predškolskog odgoja i obrazovanja te sprečavanje preranog napuštanja školovanja. Kao stručnjaci za prava djece, mi u UNICEF-u uvijek vidimo čašu kao napola punu. Pitanje u Hrvatskoj nije dopire li se do većine djece, nego je pitanje je kako dosegnuti najranjiviju i marginaliziranu djecu poput djece s teškoćama, djecu iz manjinskih skupina, djecu s problemima u ponašanju, djecu u institucijama i bez obitelji, djecu koja žive u ruralnim ili izoliranim područjima bez adekvatnih usluga te kako stvoriti jednake mogućnosti za svu djecu. Naš je zadatak osigurati da sva djeca bez obzira tko su, tko su im roditelji i gdje žive, imaju sva prava.
Pandemija nam je svima promijenila život, koliko zbog novonormalnog trpe djeca?
Da, pandemija je stvorila novo normalno. Djeca su prvi put iskusila virtualno obrazovanje, s malo pripreme i ne očekujući takvo što, roditelji su morali pružiti podršku u učenju, postati svojevrsni “pomoćni učitelji”, a učitelji su morali prilagoditi cijele školske programe nastavi na daljinu. Iako je Hrvatska napravila sjajan posao ostavljajući škole otvorenima tijekom većeg dijela pandemije, na čemu sam izuzetno zahvalna kao majka dvoje djece, važno je istaknuti da su djeca postala više izolirana, s manje kontakata s prijateljima i članovima obitelji. Mentalno zdravlje, zaštita djece na internetu kao i sudjelovanje djece i mladih u smislenom učenju, postali su još važniji tijekom pandemije.
Koliko Hrvati podržavaju i uopće prepoznaju što je UNICEF?
Stanovnici Hrvatske su velikodušni i snažno podržavaju UNICEF. Hrvatska je među najuspješnijim zemljama svijeta po broju redovitih individualnih podržavatelja UNICEF-ovih programa u usporedbi s ukupnim brojem stanovnika. Mi kao UNICEF smo izuzetno zahvalni na tom povjerenju koje nastojimo opravdati ostvarivanjem konkretnih rezultata za djecu. Do promjene može doći samo kada je opipljiva i zato želimo postići vidljivu, prepoznatljivu promjenu za svu djecu u Hrvatskoj, posebno onu najranjiviju.
U Hrvatskoj ste već dvije godine, a prije toga ste živjeli u New Yorku, Švicarskoj, Boliviji, Ekvadoru, Peruu... jesu li vas Zagreb i Hrvatska iznenadili na bilo koji način?
Iznimno cijenim ljepotu Hrvatske. I prije sam znala da je ovdje lijepo, ali nisam bila svjesna koliko. Hrvatska je zemlja koja ima sve, ne samo kada je u pitanju priroda nego i kada je pitanja kvaliteta života. Nakon što sam živjela u mnogo zemalja, naučila sam cijeniti njezinu sigurnost, njezine živahne tržnice, kvalitetnu hranu te srdačne i velikodušne ljude. Moja obitelj i prijatelji kažu mi da sam dobra “promotorica” Zagreba, grada koji smatram jednim od najboljih mjesta za život u Europi, zbog njegove arhitekture, bogate kulturne ponude i savršene veličine, jer istovremeno nije ni prevelik ni premalen. U slobodno vrijeme rado šećem gradom i divim se njegovim ljepotama. To mi jednostavno nikada ne može dosaditi.
Rođeni ste u Nikaragvi, ali imate i španjolsko državljanstvo, što smatrate svojom domovinom?
Ovo je komplicirano pitanje jer kao dijete oca iz Nikaragve i majke Španjolke, odrastala sam smatrajući obje zemlje svojima. A postaje još kompliciranije kad kažem da za Ujedinjene narode radim gotovo 21 godinu u različitim zemljama svijeta. Tijekom tog putovanja, naučila sam cijeniti baš svaku zemlju koja me ugostila i uvijek se želim vratiti i posjetiti mnoge drage prijatelje. Najteži dio mog života uvijek je reći zbogom.
Uz svo dužno poštovanje, programi ne mogu biti uspješni dok su roditelji, a ne odbacivanje od strane društva, glavni problem koji se ne rješava. Oni roditelji kojima je obrazovanje djeteta zadnja rupa na svirali, oni koji popiju socijalnu pomoć, oni koji šalju dijete prositi kada bi dijete trebalo učiti, družiti se.. oni koji neće organizirati ni rođendan u vrtu s jednim oblatna kolačem i sendvičima s podrigušom (tek toliko da dijete poziva i bude pozvano na rođendan) jer im je nebitno.. oni kojih se dijete prvo stidi i zato se povlači u sebe, a kasnije postane isto kao oni jer nije od koga imalo priliku naučiti bolje..