– Pomoćno je osoblje odradilo spašavanje. Časnika nigdje nije bilo. Ti mali ljudi zaslužni su što je zapravo tako malo stradalih – kažu još u šoku, umorne i neispavane osječke brodolomke, sestre Sanja Čučković i Nataša Cvenić koje posljednja dva dana obilaze državne institucije kako bi izvadile nove dokumente. Stvari im na kruzeru Costa Concordia polako klize prema dnu Mediterana. Sada imaju privremene osobne iskaznice pomoću kojih su uspjele u banci dići novac kako bi platile silne takse. U jednom su danu, otkrile su razgovarajući s nama ispred Zavoda za zdravstveno osiguranje, na njih potrošile 600 kuna.
– Sve mora ići regularnim putem, kao da smo ih negdje svojom krivnjom zagubile – kažu umorne od cjelodnevnog “obijanja” šaltera, ali sretne što su se s tog tragičnog putovanja, na kojemu je bila i Natašina desetogodišnja kći Nina, vratile žive i zdrave.
– Znale smo da ne smijemo paničariti zbog Nine. I nju smo smirile u samo desetak minuta – prisjeća se Nataša udara broda u stijenu koji su osjetile dok su u kazalištu gledale mađioničara. Nagnula se pritom cijela scena pa su u sekundi pomislile da je u pitanju trik. Na trenutak je nestalo i struje, a osoblje ih uvjeravalo da je riječ o kvaru generatora te da ostanu na mjestu.
– Uspaničila sam se, ali tada su došle Amerikanke na scenu i počele nam pričati dobre priče – kazala je i Nina koja se jučer vratila u školske klupe. Što se dogodilo s mađioničarom, doznale su kasnije. Naime, krenula je priča: pobjegao kapetan, pobjegao mađioničar...
Ljudi su, sjećaju se, sjedili u prslucima dok se nije oglasila sirena. Onda je krenula panika. Njih tri nisu imale prsluke pa su potrčale prema kabini, međutim nisu ih pustili. Došle su do palube i tamo dobile prsluke te bile među prvima spuštene u čamac, vjeruju u drugi ili treći.
– Koliko smo imale sreće, shvatile smo tek kad smo u toj hladnoj noći vidjele ljude kako stoje u nakrivljenom brodu, kako vise po kabinama, spuštaju se po užadi, skaču očajni u more. U more je skočila i jedna splitska obitelj sa svojim sedmogodišnjim djetetom i plivala. Vidjeli smo sav užas kad su u crkvu, u koju su nas primili stanovnici otoka Giglio, počeli dolaziti ozlijeđeni, krvavi, mokri i promrzli. Ljudi su s oltara uzimali stolnjake kako bi se zagrijali jer pokrivača nije bilo dovoljno. Pa na tom otoku živi 400 ljudi, a nas je na brodu bilo 4000 – kazala je Nataša.
Pokrivača nije bilo ni za njih tri pa su ih grijali prsluci za spašavanje.
– Pojavila se priča da sam uzela pojas za spašavanje za uspomenu. Ne! Uzela sam ga jer me grijao – dodala je Sanja navodeći da nije bilo vremena za razmišljanje. Znali su da se moraju držati zajedno, biti na toplom i imati vode.
– Valjda je pomoglo i to naše nesretno ratno iskustvo pa nijedan od 127 Hrvata među čak 60 nacija, koliko ih je bilo na brodu, nije stradao. Sjećam se, i u autobusu do Zagreba, u kojem je bilo nas pedesetak, ljudi su bili promrzli, umorni, ali staloženi i sabrani – dodaje Sanja uvjerena da neće prestati putovati morem ili rijekom, što joj je i posao. Naime, Sanja je turistički vodič na riječnim brodovima, a ture obično završava pitanjem turistima: Što je važnije, imati zdravlja ili sreće?
– Obično kažu zdravlje, a ja im uzvraćam: Pa na Titanicu su svi bili zdravi, ali nisu imali sreće. Mi smo, eto, imali veliku sreću – zaključuje Sanja.
Sad tek shvačam kak sam sretan čovjek iako nemam penez! Kaj bi mi se sve događalo /lošega/ da ih imam viška za putovanja.