Hrvatska dosta mirno ulazi u 2019. godinu, za koju se vjeruje da će u ekonomskom smislu biti posljednja dobra godina prije hladnijih vjetrova koji će zapuhati svjetskom ekonomijom. Vlada je ovih dana izišla s proračunom koji je, i uz predloženo porezno rasterećenje “teško” oko 3,5 milijardi kuna, dovoljno velik da zadovolji važnije interesne skupine: branitelje, umirovljenike, potpomognuta područja, poslodavce, vojsku, NATO, Crkvu, političke strukture.
Bune se jedino sindikati javnog sektora jer su očekivali povišicu iznad predloženih tri posto, no do izglasavanja proračuna agilni ministar rada Marko Pavić vjerojatno će i s njima postići nekakav kompromis. Dobivamo proračun koji svakome daje po malo, no isto tako i proračun koji ni za milimetar neće promijeniti razloge zbog kojih Hrvatska zaostaje i ostaje bez ljudi. Cijena kupljenoga socijalnog mira bit će skromna stopa gospodarskog rasta u odnosu na druge zemlje u okruženju i u odnosu na to što bi zemlja mogla sa svojim potencijalima.
Pogledajte video: Što donosi smanjenje PDV-a
Svaka osma kuna iz EU
Premda je Europska komisija nedavno povećala procjenu rasta za hrvatsku ekonomiju u ovoj godini sa 2,6 na 2,8 posto, makroekonomist Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta misli da ni Hrvatska nije izbjegla usporavanje, koje je evidentirano kod naših najvećih trgovinskih partnera. Treći bi ovogodišnji kvartal mogao biti lošiji od očekivanja, što bi stopu rasta u ovoj godini ipak moglo zadržati na prvotno planiranih 2,6 posto. Slična su očekivanja i za iduću godinu, što znači da će i u svojim najboljim ostvarenjima hrvatska ekonomija rasti upola sporije od okruženja!
Za iduću godinu stiže proračun koji će biti “težak” oko 140 milijardi kuna, novac će se najvećim dijelom prikupiti od poreza i doprinosa, nešto će se i posuditi, no svakako treba izdvojiti da bi svaka osma kuna – oko 17 milijardi kuna – trebala stići iz europskih fondova. Ove godine Hrvatska će iz europske blagajne povući oko 11 milijardi kuna, plan za iduću godinu još je ambiciozniji pa čak i ako se ne ostvari, iznos novca koji dolazi iz EU postaje respektabilan i igra sve značajniju ulogu. Napokon počinje i gradnja Pelješkog mosta, glavnog investicijskog projekta ovoga desetljeća, koji neće zaustaviti odljev stanovništva iz Slavonije, ali će njime profitirati jug zemlje, Dubrovačko-neretvanska županija, pokoji domaći građevinar te kineski izvođač koji je dobio u ruke prvi projekt koji se financira novcem Europske unije.
Pet godina od ulaska u EU većinsko je raspoloženje hrvatskih građana prema Europskoj uniji pozitivno. Uz novac koji stiže iz europskih fondova, rastu i privatne doznake građana koji su se zaposlili u inozemstvu, a koje su dosegnule oko milijardu eura. Hrvatska se uspješno prešaltala na novu pipu, što ima i dobre i loše strane.
“Naša je velika sreća da smo ušli u Europsku uniju. To nas je dovelo u situaciju da ćemo više od 10 milijardi kuna neto pozitivnog salda vis a vis EU proračuna svake godine moći usmjeriti u nove oblike javnih izdataka. To će spriječiti rat javnosektorskih interesnih skupina do istrebljenja i odgoditi veće društvene tenzije i reforme”, piše ekonomski analitičar Velimir Šonje (Arhivanalitika) u osvrtu na prijedlog proračuna. Šonje je bez sumnje veliki eurofil i ne tuguje što se konačno realiziraju važniji programi, no problem je što “europski novac drži sve lijepo zalivenim i mirnim”.
Rastu cijene stanova
Zdravko Marić pripremio je proračun s minimalnim deficitom, a da ove godine nije bilo propasti Uljanika, hvalili bismo se viškovima. Šonje je, međutim, izračunao da za relativno povoljan rezultat treba zahvaliti novcu koji dolazi iz posljednjeg Linićeva povećanja poreza (dizanja PDV-a na 25 posto, oporezivanja kapitalne dobiti i slično) te europskih fondova bez kojih bi hrvatski deficit iznosio pet posto!
“Veći tereti i europski novac omogućavaju izglasavanje političko-financijskih kompromisa poput ovog proračuna. Od sveučilišta preko sudstva do zdravstva stvari idu uglavnom kao što su išle do sada”, ističe Šonje. Ministar financija Zdravko Marić pripremio je proračun koji će donijeti normalnu isplatu mirovina, povećanje plaća u javnom sektoru, uredno servisiranje svih državnih obveza, isplatu oko 7 milijardi kuna subvencija državnim gubitašima, ulaganje u novu vojnu opremu i ako ne dođe do velikog loma na globalnom planu, Plenkovićeva Vlada može bez većih potresa odraditi mandat u dosadašnjem stilu.
Zo ne znači da proračun neće biti na udaru potencijalnih troškova. Na domaćem terenu neugodno iznenađenje može donijeti završetak arbitraže Ine i MOL-a u vezi s plinskim biznisom jer se, upozorava Lovrinčević, financijski učinci te arbitraže mogu usporediti s ove godine danim jamstvima Uljaniku, dakle i do tri milijarde kuna. Druga otvorena stavka vezana je uz spor Vlade i sindikata javnog sektora zbog povećanja plaća. Sindikati su dosad dobili 90 posto prvostupanjskih sporova, do kraja iduće godine trebale bi stići i prve drugostupanjske presude, koje će obvezati državu na isplatu zaostataka. U prijedlogu proračuna nisu predviđeni novi izdaci za brodogradnju, koje će, kaže Lovrinčević, biti teško izbjeći dođe li do ponovnog pokretanja proizvodnje ili privatizacije Uljanika i 3 maja.
A što imamo?
U godinu dana cijene stanova u Zagrebu skočile su za trećinu. U pojedinim se četvrtima za četvorni metar stana traži kao što se tražilo prije deset godina, na vrhuncu nekretninskog buma. Dva su razloga što je u glavnom gradu došlo do naglog oporavka tržišta nekretnina, stručnjaci bi rekli pregrijavanja, koje će nekima donijeti neočekivanu zaradu, a drugima će se obiti o glavu. Prvi je vezan uz državni projekt subvencioniranja stambenih kredita prema kojemu država subvencionira prvo polovicu, a onda 30 do 51 posto rate stambenih kredita. Natječaj za subvencije ponovit će se i iduće godine, što će nekretninski balon još napuhavati. Pokrenute s namjerom da zadrže mlade kod kuće, stambene su subvencije školski primjer loše državne intervencije koja na kraju neće pomoći ni ljudima kojima je namijenjena jer će novac koji će dobiti subvencijom izgubiti skuplje plaćenim kvadratima stana.
Drugi je razlog tržišni. Zagreb posljednjih godina otkriva sve čari turizma, kao što i turisti otkrivaju Zagreb, počevši od mladih sudionika lipanjskog INmusic festivala na Jarunu, preko šarenog Adventa i nepreglednih kolona na zagrebačkim ulicama tijekom prosinca do jednodnevnih ili dvodnevnih ljetnih turista koji se zaustavljaju u Zagrebu na putu do mora, Plitvica ili neke druge srednjoeuropske turističke meke. Dolazak turista u glavni grad otvorio je prostor za masovniji najam stanova, a čim se nešto traži, raste mu i cijena, barem dok ne dođe do zasićenja kakvo su ovo ljeto osjetili vlasnici apartmana na Jadranu. Zagrebu turisti trebaju kao što trebaju jednom Beču ili Pragu, nije problem u tome što ljudi dolaze, nego je problem nestanu li ostale djelatnosti i razlozi koji neku sredinu čine poželjnom za život.
Hrvatska je jedina članica Europske unije u kojoj je ove godine došlo do pada industrijske proizvodnje. Poljoprivredna proizvodnja je na koljenima usprkos silnim milijardama koje su utučene u poljoprivredne poticaje, investicije su i dalje za trećinu niže nego što su bile 2008. godine, stanovništvo stari, zemlja je u pet godina ostala bez osam posto populacije.
U svemu tome odskače turizam kao jedina svijetla točka, lani je, na primjer, završena gradnja stotinjak hotela, na vidiku su nova ulaganja u eliltne hotele, i sad se čini da je nestašica kuhara, konobara i pomoćnih radnika jedina zapreka za još bolje i više. U većini europskih zemalja turizam donosi jedan-dva do najviše pet posto BDP-a (u turističkoj sili kao što je Španjolska), za razliku od Hrvatske gdje je svaka peta kuna koja se stvori u zemlji vezana uz turizam. Držanje svih jaja u jednoj košari postaje kobno ako košara ispadne iz ruke, a po svemu proizlazi da sudbina hrvatske ekonomije, a onda i društva, uglavnom ovisi o (ne)promišljenim odlukama političara kakva je, primjerice, odluka o subvencioniranju kupnje stanova te turizmu, koji jednostavno ne može donijeti ravnomjeran razvoj zemlje.
Godina sa dva izborna ciklusa
– Sljedeće bi godine rast BDP-a mogao biti oko 2,6 posto, i to uz 3,5 milijardi kuna poreznog rasterećenja koje će donijeti dodatni poticaj povećenju BDP-a od 0,3 ili 0,4 posto. Bez tog rasterećenja rast bi pao na 2,1 ili 2,2 posto – uvjeren je Lovrinčević koji, međutim, upozorava da su iscrpljene mogućnosti poticanja ekonomije preko smanjenja poreza, posebno poreza na dohodak.
– Ne postoje dodatni instrumenti za rasterećenje, Ministarstvo financija učinilo je što je moglo i osiguralo vrijeme da drugi resori nešto naprave – kaže Lovrinčević koji smatra da se nismo dovoljno odmaknuli od ponora.
Hrvatska će okretanje ekonomskog ciklusa koji se očekuje 2020. godine dočekati sa 70 posto javnog duga, 1,3 posto strukturnog deficita, pogoršanom konkurentnošću u odnosu na druge zemlje, skroman se iznos i dalje usmjerava u istraživanje i razvoj, mirovinska reforma nije taknula nijednu skupinu čije mirovine nisu temeljene na uplatama.
– Stvarna snaga eknomije vidjet će se pri prvom usporavanju turizma, idući popis stanovništva 2021. godine pokazat će koliko nas doista ima. Vjerujem da će broj stanovnika pasti ispod 3,9 milijuna – kaže Lovrinčević.
Dakle, iduće godine možemo očekivati daljnje pritiske poslodavaca na državu da otvori tržište rada za strane radnike, kao i pokušaj sindikata da povećaju plaće. Budući da ulazimo u godinu sa dva izborna ciklusa, prvo za Europski parlament, a onda za predsjednika/predsjednicu države, kampanje će vjerojatno biti prožete novim naletom populističkih tema pa i toplo-hladnim odnosima u velikoj HDZ-ovoj obitelji koja vlada i na Pantovčaku i u Banskim dvorima.
Pogledajte video: Ovo su stvari koje trebate znati o mirovinskoj reformi
Istina, proračun je opet socijalan i uhljebnički, nikako nije razvojni i pokazuje da se odustalo od reformi ili ih se nikada nije niti namjeravalo napraviti... Uglavnom ćemo i dalje padati na svim relevantnim ljestvicama, a političari će se čuditi kako ljudi i dalje masovno odlaze, pričat će se kako su poslodavci krivi i sl... Sve je bilo jasno što nas čeka kada je neki dan Plenković rekao da ćemo biti u sličnoj poziciji u kakvoj su danas tranzicijske države u EU tek tamo 2027. godine. Tek tada možemo očekivati rast na razini tih zemalja... Ako se sadašnji trendovi nastave 2027. godine država će imati 3 mil. ili manje stanovnika, uglavnom starih, industrijske proizvodnje neće biti, 95% zaposlenih radit će u državnim i javnim strukturama, a sve stručno, sposobno i mlado bit će negdje drugdje... Ako će tek 2027. Hrvatska krenuti u zdraviji rast, onda bolje da svi osim uhljeba odemo negdje drugdje zaraditi mirovinu, a djecu obavezno poslati van, jer ovdje nema nade...